Prošlo svršeno vrijeme
Remake predstave Kad su cvetale tikve u Beogradskom dramskom pozorištu
Stariji poznavatelji kazališnih zbivanja u Jugoslaviji zasigurno se sjećaju slučaja predstave “Kad su cvetale tikve” u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta 1969. i u režiji Bore Draškovića, koja je zabranjena nakon osobne intervencije Josipa Broza Tita. Vrijedi podsjetiti na to uzbudljivo i tragično vrijeme: predstava je nastala prema istoimenoj noveli Dragoslava Mihailovića koji je, osim što je bio odličan pisac, bio obilježen i kao robijaš na Golom otoku. Novela, koja je doživjela 33 izdanja i prijevode na dvadesetak jezika, odlično opisuje socijalne prilike malih ljudi s beogradske periferije, ali i politički kontekst vezan uz IB, Udbu i tadašnje zatvore.
Nekoliko kazališta odbilo je uprizoriti Mihailovićevu priču, ali je zato u JDP-ovoj predstavi nastupila prva liga beogradskog glumišta: Ljuba Tadić, Miša Janketić, Ljubiša Jovanović, Ceca Bojković, Lane Gutović, Boro Stjepanović, Branko Cvejić i drugi, a izvedba se pripremala dugo, strpljivo i oprezno. Bilo je to vrijeme preispitivanja socijalističke stvarnosti, drskih zahtjeva da “procvjeta stotinu cvjetova” i prvih komuna djece cvijeća, čak i u Jugoslaviji. Nakon premijere, prvih pet repriza i odličnih kritika (poput onih da “Tikve” ne samo da imaju dimenziju političkog angažmana, nego su i predstava visoke estetike, s glumačkim bravurama koje se pamte), uskomešali su se partijski komiteti i dežurni čuvari socijalističkog ćudoređa. Uslijedio je Titov govor u Zrenjaninu, u kojem je nedvosmisleno zatražio da se pisca i protagoniste “onemogući da se bave tim poslom” jer prikazuju “naše društvo kao društvo koje ne valja”, što je za predstavu značilo – kraj. Treba reći da je to bilo vrijeme oštrih ideoloških obračuna, koje danas jedva možemo razumjeti. Kao što su Titove riječi zvučale poput strašne osude, tako je i prolog Mihailovićeve novele odisao antičkim patosom: “Evo, lišeni slave svoje, u poniženju velikom stojimo, vođeni silom kuda nećemo.” Titov govor označio je i kraj glumačke mladosti čitave jedne generacije, a “Tikve” su, prema sjećanjima svjedoka, sve do danas ostale nezaliječena JDP-ova rana.
Ovih dana uprizorene su nove “Tikve”, ovoga puta u Beogradskom dramskom pozorištu. Naravno, sada u kuloarima nije bilo ni spomena od škakljive teme i političkoga konteksta, nego je, uz nešto nostalgije, osnovno pitanje bilo kako će predstava izgledati i zvučati danas. Jedina poveznica sa starom izvedbom je glumac Miša Janketić; u prvoj verziji igrao je glavnog junaka, boksača Ljubu Vrapčeta, a u današnjoj glumi starca koji se nejasno sjeća mnogih događaja. Ničega glamuroznoga nije bilo na vidiku: nakon početne znatiželje gledališta, predstava je polako utonula u vlastitu priču o beogradskoj poslijeratnoj periferiji (“česma u dvorištu, ratluk uz kafu, veš na štriku, malo bašte i golubovi”, kako u programu objašnjava redatelj Boban Skerlić), koja se danas doima staromodnom i demodiranom. U originalnoj priči glavni junak, nakon mnogih smrti u rodnom gradu, odlazi u Švedsku, iz nje se vraća, pa ponovno odlazi… to je mogao biti element tranzicije, koji je predstavu trebao gurnuti preko ruba današnje aktualnosti. No umjesto da pokuša slijediti vremenski luk sudbine jednog društva, redatelj se držao sudbine “plemenitog mangupa” iz 1950-ih, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo.
“Kad su cvetale tikve” tako, nažalost, zaudaraju na plijesan prošloga svršenog vremena, no iza njih ipak ostaje stanovita pouka: vrijednost jedinstvene hrabrosti predstave koja je tu svoju odvažnost platila teškom cijenom ogleda se i u činjenici da je njezin remake tek odraz nekoga drugačijega, vrlo nejunačkog vremena.