Metoda Škegrinog džepa
Vi ne znate računati, poručili su stručnjacima Međunarodnog monetarnog fonda njihovi kolege iz Hrvatske narodne banke. Koristili ste krivu metodu, pa ste dobili i pogrešan rezultat. Riječ je o najnovijem zaključku MMF-a da je hrvatska tečajna politika “rigidna” i da je kuna prejaka. Koliko? Za oko deset posto, kaže Izvršni odbor MMF-a u svom redovnom godišnjem izvještaju, objavljenom nakon što je misija te organizacije boravila u Hrvatskoj. Da ste računali s pravim formulama, odgovorili su odmah iz HNB-a, dobili biste sasvim suprotan rezultat – kuna bi morala biti još jača. Odnosno, možda je prejaka i to najviše za dva posto, ali vjerojatnije je preslaba i to čak za osam posto.
Kolika je to razlika? Ogromna. Poslije Prvog svjetskog rata Britanija je odlučila da obnovi tečaj koji je postojao prije njegovog početka. Od 1815. i pobjede nad Napoleonom kod Waterlooa, pa sve do 1914. i početka Velikog rata, cijene i tečaj britanske funte bili su isti. Ljudi su se rađali, živjeli i umirali, a cijene i tečaj bili su nepromjenjivi, kao prirodni zakoni. I tako punih 99 godina. Rat je sve to poremetio, pojavila se neizbježna inflacija, kojoj se prilagođavao i tečaj. Ali kada su zasvirale pobjedničke fanfare, donesena je odluka da se funta vrati staroj slavi. Usput rečeno, ministar financija tada je bio Winston Churchill. Rezultat je bio katastrofalan, počela se urušavati konkurentnost britanske ekonomije koja se nije oporavila sve do početka sljedećeg, Drugog svjetskog rata. Sada dolazi za nas posebno važan podatak. Za koliko su Churchill i društvo precijenili funtu? Otprilike za deset posto, utvrdili su britanski ekonomski analitičari. Dakle točno toliko za koliko je, prema mišljenju MMF-ovih stručnjaka, danas precijenjena kuna. I to opreznih stručnjaka, koji paze da ne povrijede interese krupnog kapitala, posebno onog kojem je Hrvatska, zahvaljujući (i) prejakoj kuni, već godinama poslovni eldorado.
I hrvatski ekonomski rezultati potvrđuju točnost MMF-ove, a ne HNB-ove metode. U HNB-u, međutim, drukčije tumače njihove uzroke. Između 60 zemalja koliko prati švicarski institut iz Lausanne, Hrvatska je po konkurentnosti na 59., predzadnjem mjestu. Iza nje je samo Venezuela. Ili, od deset novih članica Europske unije jedino Hrvatska ima manji izvoz nego godine 2008. Sve su ga ostale zemlje, usprkos krizi, povećale i to od deset do čak 70 posto. No u HNB-u tvrde da za to nije kriv tečaj, već izostanak strukturnih reformi.
To objašnjenje nije ni novo, ni iznenađujuće. Mantra o reformama koje će pokrenuti privredu kotrlja se već punih dvadeset godina i još se uvijek nitko nije umorio od njenog stalnog ponavljanja. Na početku ona se, doduše, zvala drukčije. Tada se govorilo o “drugoj fazi reforme”, što je trebala slijediti nakon što je u “prvoj fazi” srušena hiperinflacija, koja je do kraja 1993. dobila ubrzanje od preko 40 posto mjesečno. Kada su mu neki prigovorili da je njegova reforma osigurala stabilnost ali ne i rast, tadašnji premijer Nikica Valentić je odgovorio da je to zadatak za drugu fazu. Otada je riječ “faza” otpala, a ostale su reforme, koje su u međuvremenu postale “bolne” ali “neizbježne”. Ipak, njih se stalno izbjegavalo, pa su se političari godinama međusobno optuživali za pomanjkanje hrabrosti, snage i odlučnosti.
Ali istina je bila drukčija. Druga faza Valentićeve reforme slijedila je odmah poslije prve, samo što je njen pravac bio sasvim drukčiji od onog koji se očekivao. Njen je početak označio tadašnji ministar financija Borislav Škegro, u efektnom teatarskom stilu na nekom skupu privrednika, koji su se žalili da je domaća valuta postala prejaka. Riječ je tada još bila o hrvatskim dinarima. Vadeći iz džepa očito unaprijed pripremljenu novčanicu od 100 maraka, on je pitao: “Tko će mi od vas dati više nego u banci?” Svi su zašutjeli. “Kako onda možete tvrditi da tečaj nije realan?!” poentirao je Škegro.
U reformu kojom je srušena inflacija ušlo se, doduše, s odlukom da jedna marka treba vrijediti 4,44 hrvatskih dinara, a ne 3,7 koliko se dobivalo Škegrinom metodom. To nije izračunao MMF, već domaći ekonomisti koji su pripremali reformu, većina iz Ekonomskog instituta Zagreb, a neki su od njih radili i na prethodnoj reformi Ante Markovića. Ali metoda Škegrinog džepa bila je jača od svake matematike, pa je tog trenutka utvrđena politika koja će sljedećih godina dovesti do procvata uvoza i trgovine, na račun domaće proizvodnje i izvoza. I, naravno, do goleme zaduženosti i rasprodaje imovine, jer se jedino tako moglo doći do deviza kojima je održavan previsok tečaj. Nije dakle bila riječ samo o izvozu (koji se deprecijacijom “ne bi povećao”, kako tvrde svi vitezovi postojećeg tečaja), već o modelu po kojem funkcionira cijela nacionalna ekonomija. Jedina reforma koja bi danas dala rezultate je odustajanje od tog modela.
Samo po deviznom tečaju može se naime znati jesu li domaće cijene više ili niže od onih u svijetu. On je jedino mjerilo za usporedbu. Ni za pecivo od domaćeg brašna bez pravog tečaja ne zna se realna cijena. U otvorenoj ekonomiji, kakva je hrvatska, o tečaju ovisi i konkurentnost u zemlji, a ne samo u izvozu. Ako je tečaj nerealan, nije realna ni cijela nacionalna ekonomija, jer tržište šalje pogrešne informacije što je skupo a što jeftino, odnosno u što se isplati ulagati a u što ne. Zato su oko naših gradova nicali svi ti velebni autosaloni, ali ne i pogoni za proizvodnju autodijelova. Taj je primjer vidljiv golim okom, ali zbog istog su razloga uništene i naše najveće industrije. I, što je posebno važno, zato se ne grade ni nove.
Uzalud su sve priče o stranim ulaganjima, direktnim ili greenfield, ako se s postojećim tečajem ne može na njima zaraditi. Hrvatska je otjerana u nezaposlenost i bijedu između ostalog (privatizacija, pohlepa, državna potrošnja, pa i gola krađa) i tečajnom politikom, ali danas je ona najteži okov oko njenih nogu, koji je sprečava da iskorači iz krize.
U Hrvatskoj se već jednom ignoriralo slično upozorenje MMF-a. U jesen 2007., na svoj uobičajeni zamumuljen način, Fond je upozorio nekoliko zemalja (između ostalih eksplicitno i Hrvatsku) što ih čeka u neposrednoj budućnosti. Kada je na Opatijskom savjetovanju ekonomista to spomenuo tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić, ondašnji premijer Ivo Sanader lakomisleno je, ali samouvjereno odgovorio da to “nije istina”. Sadašnje upozorenje MMF-a također je zamumuljeno, ali mnogo manje nego ondašnje. MMF sada otvoreno kaže da su hrvatski izgledi za oporavak vrlo slabi, ali umjesto da se zamisle, naši ga mudraci uče računati. Lekcija iz 2007., očito, nije naučena. Ne piše se dobro.