Hrvanje u blatu

Slavko Linić nije prvi ministar koji je najuren iz vlade Zorana Milanovića, niti je to jedina hrvatska vlada – dovoljno je sjetiti se rekonstrukcije kojom se Jadranka Kosor riješila Ivana Šukera, Branka Vukelića, Marine Matulović Dropulić i Bože Biškupića – koja je nogirala svoje ministre. No koliko god smjena predstavljala težak politički udarac, bivši ministri uglavnom su je primali bez javnog izljeva nezadovoljstva, a nijedan nije uzvratio vladi i vlastitoj stranci s takvom destruktivnošću kakvom je svojim prošlotjednim istupom reagirao Slavko Linić. Ta se razina destruktivnosti ne može pripisati ni osjećaju osobne povrijeđenosti ni eksplozivnoj naravi bivšeg ministra financija, štoviše, svi njegovi istupi nakon smjene, od najave da će svoju verziju priče iznijeti s odgodom, do arsenala optužbi kojima se poslužio nakon evropskih izbora, bili su krajnje proračunati i racionalni, dok je glavna emocija kojom su bili obilježeni bio strah, i to onaj od kaznenog progona.

Političkim neprijateljima SDP-a Linićev je istup došao kao poručen. To nije bio istup čovjeka koji želi spasiti vlastitu stranku od nesposobnog i pokvarenog predsjednika kako bi ona snažnije povukla vladu i dobila sljedeće izbore. Unatoč nekim osvrtima na provođenje “Plana 21”, to nije bio istup kojim se Zorana Milanovića optužuje za vođenje pogrešne politike i u kojem se iznosi program kakav je vlada trebala provoditi, a nije. Linić je premijera zasuo optužbama kategorije rekla-kazala: pretpostavkama, konstrukcijama, sumnjičenjima, insinuacijama – kolokvijalno rečeno, blatom. Nije ih ničim potkrijepio, naprosto je naredao sve što je načuo, a što bi moglo poljuljati Milanovićevu vjerodostojnost; bacio je udicu kako bi izazvao Državno odvjetništvo da utvrđuje i raščišćava ima li tu išta više od onoga što on sam zna, jer to nije bog zna što.

Nije da Milanović takvu prljavu igru nije zaslužio. Od svega što je Linić izrekao, najlakše je dokazati tvrdnju da se služio medijskim spletkama kako bi nabacivanjem blata na ministra financija proizveo razlog za njegovu smjenu. Nakon njihova sukoba oko sudbine Branka Šegona izvori “iz vrha Vlade i SDP-a” počeli su u medije plasirati tvrdnje da je Linić stvorio paralelni sustav upravljanja i okružio se mutnim ljudima. Iz tih smo izvora mogli doznati da mu premijer zamjera što narušava ugled SDP-a druženjem s osobama koje su na meti Državnog odvjetništva, a uskoro nakon toga podignuta je i optužnica protiv Linićevog prijatelja Joze Kalema. Puštanje takvih ocjena u javnost služilo je kao medijska priprema, a obračun je kulminirao doturanjem dokumentacije o Spačvi “Jutarnjem listu”, koja je konačno poslužila kao razlog za Linićevu smjenu, ali i kao povod da se njime pozabavi Državno odvjetništvo. Linić je u svojem istupu to eksplicitno zamjerio Milanoviću, navodeći da ga je mogao bez svega toga smijeniti još kada mu je, povodom Šegonova slučaja, ponudio mandat na raspolaganje.

No odnosi snaga u stranci očito su bili takvi da Milanović u tom trenutku nije osjećao da raspolaže dovoljno jakim argumentima da ga razriješi, dok Linić, sa svoje strane, unatoč netrpeljivosti između njega i predsjednika vlade nije htio odstupiti podnošenjem neopozive ostavke, duboko uvjeren da je ta vlada barem podjednako njegova koliko i Milanovićeva. Kao što je svojim odbijanjem izravnog premijerovog naloga da smijeni Šegona prisilio Milanovića da Šegonovu smjenu zatraži tijekom televizijskog intervjua, tako ga je, ustrajavanjem na ministarskoj poziciji unatoč odbijanju suradnje s premijerom, potaknuo da se posluži drugim sredstvima. Zbog njihova sukoba padale su žrtve. Nakon Šegona, iz vladina tima otišle su premijerova savjetnica Zinka Bardić, glasnogovornica Ivana Grljak i ravnateljica Porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec, jedino Liniću nije padalo na pamet da se povuče. Rezultat te pat-pozicije bio je valjanje obojice u blatu, na štetu obojice, na štetu vlade, njihove stranke i koalicije.

No njihov sukob prije je posljedica nego uzrok lošeg rejtinga koalicije, SDP-a, vlade i premijera. Da položaj vlade i premijera nije bio slab, Linić se ne bi usudio otvoreno suprotstaviti opravdanom kadrovskom zahtjevu šefa vlade da se riješi pomoćnika čija je afera s HBOR-ovim kreditom dodatno narušila ugled stranke. Linić, koji se voli predstavljati kao “vojnik partije”, već tada je pokazao da su mu osobni interesi ispred stranke jer je, povjerovavši u posebnost svojeg ministarskog rejtinga u javnosti, odlučio iskoristiti činjenicu da je Milanović, kao premijer, personifikacija svih vladinih neuspjeha.

Do tih neuspjeha svakako nije došlo zbog onoga o čemu je u svojem istupu govorio Linić: zato što vlada nije htjela uvesti porez na nekretnine, zato što Milanović i Linić imaju različita viđenja oko Ine, zato što je premijerov brat šetao hodnicima Porezne uprave ili zato što su Mali biskviti zatražili državno kreditiranje. Do njih je došlo zato što SDP i njegova koalicija, zajedno s Milanovićem i Linićem i sa svim ostalim ministrima, nisu imali kapaciteta i adekvatnih rješenja da izvuku zemlju iz duboke krize, pri čemu je teško reći je li neprovođenje “Plana 21”, čije su makroekonomske pretpostavke zbog produbljivanja evropske krize zastarjele i prije preuzimanja mandata, tome doprinijelo više nego njegovo provođenje.

Iako je Milanovićev tim bio skrojen tako da je odražavao stranačke i unutarstranačke odnose snaga, kao šef tima Zoran Milanović prirodna je meta nezadovoljstva građana i frustracije stranačkog članstva zbog mogućeg gubitka sljedećih izbora. Uspješan mandat omogućio bi mu daljnje unutarstranačko učvršćivanje, a ovako se događa suprotan proces. Oba vodeća partnera vladajuće koalicije počela su pucati po šavovima i na okupu ih još drži jedino činjenica da bi otvoreni unutarstranački obračuni prije kraja mandata svim stranama u sukobu podjednako naštetili i sigurno doveli konkurentsku koaliciju na vlast. U slučaju HNS-a, izbačenog Radimira Čačića za tako nešto više nije briga, a u slučaju SDP-a, za tako nešto više nije briga ni Slavka Linića, čiji je istup bio toliko destruktivan po stranku jer je bio motiviran preventivnim udarom, klasičnim pokušajem da se kazneni progon koji mu prijeti prikaže kao politički progon i da se ambicioznost istraga pokrenutih protiv njega ograniči, jer je postalo uvriježeno da hrvatski istražni organi pad političkih moćnika u nemilost shvaćaju kao signal za otvoreni lov.

Protiv njega je Državno odvjetništvo pokrenulo izvide u dva slučaja, Jadranskih pomorskih servisa i Spačve, afere koju mu je izravno pakirao Milanović, što su činjenice otprije poznate javnosti, ali koje je on iskoristio za najteže optužbe koje je izrekao na račun Milanovića, da ovaj zloupotrebljava određene “službe” koje obrađuju njegove prijatelje i članove obitelji. Optužbe za zloupotrebu, bilo tajnih bilo policijskih službi, zbog kojih je podigao na noge cijelu državu, ubrzo su se pokazale neosnovanima, što je dodatno narušilo uvjerljivost cijelog seta Linićevih napada na Milanovića.

Politolog Ivan Šiber kaže za “Novosti” da se ne sjeća da je ijedan bivši ministar nakon smjene imao takvu vrstu istupa.

– Osobno mislim da je ovo Linićeva velika pogreška. Koliko god on meni bio simpatičan kao čovjek velikog radnog entuzijazma i vrlo dobrih ministarskih poteza, mislim da je ovo što je napravio bilo neodgovorno i prema sebi i prema stranci. Stvari koje je u istupu iznio, koliko god ih je iznio smireno, djelovale su vrlo neargumentirano. Iznio je dvije vrste optužbi. Jedna je za zloupotrebu tajnih službi i ta je jako teška, a druga je u vezi premijerovog brata koja je onako – idi mi, dođi mi. Naravno, i jedno i drugo treba ispitati i vidjeti dovodi li u pitanje moralnu podobnost samog Zorana Milanovića – kaže Šiber, koji unatoč svemu ne očekuje da će Linićeve optužbe zapaliti pobunu koja bi mogla dovesti do odstupanja Milanovića s čela stranke i vlade.

Lov na Zorana Milanovića otvoren je i prije posljednjeg istupa Slavka Linića, koji ga je među ostalim optužio da je nesposobni spletkaroš koji interese svojih prijatelja i članova obitelji stavlja ispred državnih. Milanovića i njegovu vladu za nesposobnost odavno su počeli optuživati sindikalisti nezadovoljni mjerama štednje i, naravno, HDZ-ovci Tomislava Karamarka, čovjeka koji će na svemu tome profitirati, a posljednjih mjeseci takve su ocjene postale sve učestalije i u široj javnosti. Nakon Linićevog istupa, prvi put su se protiv Milanovića počeli otvoreno izjašnjavati i neki od najutjecajnijih SDP-ovaca, uključujući i neke ministre, a pojedini analitičari već su ga proglasili politički mrtvim.

Milanović je ovih dana izjavljivao kako će voditi vladu do kraja mandata i ponovno dobiti izbore, no ponekad se i kod njega mogu primijetiti znaci rezignacije, kao kada je nakon evropskih izbora odgovorio da nema pravo razmišljati o ostavci jer “to bi bila izdaja”, pokazujući time da sebe manje shvaća kao samouvjerenog kapetana vlade, a više kao kapetana koji, eto, nema moralno pravo napustiti brod koji tone.

Ususret subotnjoj sjednici Glavnog odbora SDP-a, gdje bi unutarstranačke podjele mogle snažno doći do izražaja, profesor Ivan Šiber ocjenjuje da Milanovićev položaj zasad neće biti doveden u pitanje.

– Sigurno je da protiv Milanovića u stranci postoji snažni front, za koji se iskreno nadam da je dovoljno odgovoran prema sebi, stranci i hrvatskoj državi da to nezadovoljstvo ne izražava sada, nego nakon parlamentarnih izbora. Stranka na te izbore treba ići s onim što ima i nastupiti najbolje što može, ali to sada prepustimo njima. Politički gledajući, Milanović nema podršku javnosti i ima dosta tešku situaciju u stranci, ali ta situacija nije takva da bi ga trenutno dovodila u pitanje. On i stranci i hrvatskoj javnosti polaže račun na parlamentarnim izborima – kaže Šiber, napominjući da odgovornost očekuje i od Milanovića, koji bi u slučaju izbornog poraza trebao podnijeti ostavku na mjesto predsjednika stranke.

– To, naravno, nije zakon, ali je stvar nekih moralnih političkih normi, a pogreške po tom pitanju u Hrvatskoj su učinjene već nekoliko puta. Tu pogrešku su učinili Ivica Račan 2003. godine i Jadranka Kosor 2011. godine. Iskreno se nadam da Zoran Milanović neće biti u situaciji da tu pogrešku učini, a ako bude, da će biti dovoljno odgovoran da se odgovorno politički ponaša – kaže Šiber.