Zapisi o epicentru holokausta

Čak i kada je ona strašna, pisac mora reći istinu, a čitatelj je mora znati. Okrenuti se, zatvoriti oči, samo proći, značilo bi uvrijediti sjećanje na one koji su nestali.

Vasilij Semjonovič Grossman

Bio je rujan 1944. kada je borac, ratni izvjestitelj i pisac Vasilij Semjonovič Grossman s ostalim crvenoarmejcima stupio na tlo Treblinke, napuštenog nacističkog logora smrti šezdeset kilometara sjeveroistočno od Varšave. Pejzaž je izgledao turobno, “izmjenjuju se borovi i pijesak, pijesak i borovi”, odvojak s ponekim suhim grmom vodi u kamenolom otkud potječe treblinški bijeli pijesak. Pijesak je najtužniji motiv. Jedini “materijalni” trag strahote prošlosti.

Logor u Treblinki sagrađen je u lipnju 1942., dva kilometra udaljen od logora za prisilni rad koji je izgrađen godinu ranije. Mjesto na osami bilo je idealno – po direktnom odobrenju Reichsführera SS-a Heinricha Himmlera i pod zapovjedništvom SS poručnika Odila Globočnika zvanog Globus – za izvedbu Einsatz Reinhard (Operacije Reinhard), plana za istrebljenje poljskih Židova u logorima Belzec, Sobibór, Majdanek, Helmno i Treblinka. U Treblinku je odvedeno između 700 i 900 tisuća Židova (podaci o Romima variraju od nekoliko stotina do 2.000 žrtava), koji su sa sobom nosili sve što im je preostalo, u vjeri da ih iz Varšavskog geta odvode u radni logor.

Ali u Treblinki nisu postojali popisi imena i prezimena Židova, nije bilo potrebno popisivati ljude koje se ubijalo odmah po dolasku. Treblinka je bila epicentar holokausta, fizički najveći od svih “logora za istrebljenje”, mjesto najvećeg broja smrti poljskih Židova na kojemu su nacisti 1943. pred zatvaranje logora uklonili tragove industrijalizacije smrti u plinskim komorama.

Vasilij Grossman je 1944. osjetio treblinško “vlažno i masno tlo koje bježi pod nogama kao da je zaliveno lanenim uljem”, vidio je taj pijesak, komadiće kostiju i gomilu privatnih predmeta: cipela, rublja, ručnih satova, zubala i jezovitu, punu vreću “prekrasne kose zatrtih djevojaka”, ali je tek uz svjedočenje nekolicine preživjelih mogao rekonstruirati tijek mračne povijesti u “Paklu Treblinke” (Moskva, 1946.).

Ali u svjedočenju Chila Rajchmana, (rijetkog) preživjelog logoraša iz Treblinke, detaljno sjećanje na proces nacističkog ubijanja sunarodnjaka – s kojima je morao “baratati” post mortem kao prisilni suučesnik zločina – nema posrednika, nema fabulatora, ni emocionalne zaštite. Izvan granica pojmljivog, izvan okvira normalne ljudske emocionalnosti, ali u zoni najdublje empatije koja uopće može postojati, čita se dokumentarna proza “Ja sam posljednji Židov, Treblinka 1942-1943, zapisi za buduće naraštaje”, koju su nedavno u Zagrebu promovirali prevoditelj (s jidiša na francuski) Gilles Rozier i filmski producent Branko Lustig.

Chil Rajchman (Lodz, 1914. – Montevideo, 2004.) živio je do rata s ocem, trima sestrama i dvojicom braće u Lodzu, majka mu je umrla već 1931. zbog čega je u treblinškoj svakodnevici zahvalan “božjoj providnosti”. Mlađeg brata nagovara da prebjegne u sovjetski dio Poljske i tako uspije preživjeti. S mlađom sestrom bude prebačen u radni logor, odakle je sa 12 tisuća Židova dopremljen u Treblinku, mjesto bez povratka. Na “željezničkoj stanici”, prije odvajanja, posljednji put poljubi sestru koja ga upozorava na prtljagu što im je ostala u vagonu. Rajchman kaže: “Ne brini, neće nam više trebati”, dok žene i djecu u mahnitom nasilju tjeraju da se skinu do gola u posebnim barakama, a muškarce napolju.

Treblinka je građena profesionalno, “kolosijek je dovoljan za običan vlak s četrdeset vagona”, tu su kuhinje i radionice, barake za spavanje i komforne barake za SS-ovce, mjesta za sortiranje židovskih stvari, koje se paketima šalju u Njemačku. Žene, muškarci i djeca se goli, trčeći, sreću na putu prema plinskim komorama, na koridoru ili Schlauchu koji nacisti (Rajchman ih uvijek u tekstu zove ubojicama) zovu Himmelfahrstrasse ili “put u nebo”. Koridor je rađen pod pravim kutom, da se od pogleda što duže sakriju plinske komore. Na kraju Schlaucha je bijela zgrada obilježena Davidovom zvijezdom, ispred koje stoji Nijemac i govori: “Izvolite, molim.” “Hodnik je ukrašen cvijećem, na zidovima vise ručnici… Plinska komora mjeri sedam sa sedam metara… vrata komore obložena su vunom”, piše Rajchman.

Rajchmanova sestra bude ubijena odmah po dolasku, a Chil je jedan od svega petorice koji prežive. Nijemac je tražio “frizera”, pa se Rajchman javio i tako spasio život – uz strašnu rabotu: kažnjavan ako podigne glavu, s nekolicinom je frizera bio zadužen da u tri poteza prije “tretmana” ošiša žene i njihovu kosu pohrani u kofer. Razgovor sa žrtvama nije bio dozvoljen, svaki prekršaj kažnjavan je udarcem u glavu. Nakon posla “frizera”, Rajchman je sortirao odjeću i tako naišao na haljinu svoje sestre, čiji je komadić tkanine jedva sakrio u džep. Drugom se prilikom uspio nacistima predstaviti kao zubar, pa je s grupicom takvih radnika leševima čupao zlatne zube i zubala. Kad je u Treblinku stigao “Umjetnik”, SS-ovac Herbert Floss koji je usavršio sistem industrijskog tipa spaljivanjem leševa na “roštilju”, Rajchman je prenosio leševe iz jame u peći: dokazi ubojstva su nestali, “zemlja je preorana i na njoj zasađena vučika”, prekrasna plodna biljka koja uspravnom staturom podsjeća na svijeće.

Logoraši su brzo shvatili da će ubojice zatrti svaki znak njihova postojanja. Potaknuti glasinom o pobuni u Varšavskom getu, izveli su vlastitu: 2. kolovoza 1943. nekoliko stotina zarobljenika uspjelo je pobjeći nakon što su zapalili barake, iako su plinske komore ostale netaknute. Mnogi su ubijeni u bijegu, svega ih je desetak uspjelo preživjeti. Među njima i Chil Rajchman, koji je treblinšku traumu na jidišu bilježio u nekom varšavskom bunkeru, prije oslobođenja u siječnju 1945. Zatim je emigrirao u Urugvaj, gdje se oženio i imao tri sina. Jedinom bratu koji je preživio rat dao je rukopis bez dodatnih riječi. Sinovima je zapise pokazao mnogo kasnije, bez namjere da išta objavi, ali oni su to ipak učinili pet godina nakon njegove smrti, 2009., na francuskom jeziku.

“Da, preživio sam, i slobodan sam, ali čemu sve to? Preživio sam da svjedočim”, piše Rajchman na kraju ispovijesti prevedene na više desetaka svjetskih jezika. A smrtonosne građevine plinskih komora rastavljene su krajem 1943., cigle su navodno dane nekom seljaku za gradnju farme: ničega više nema, što jedino povijesnim revizionistima daje misliti.