Drugi prijelom

Odmaknemo li se od jednostrane logike državotvorstva i njegovih jubileja, pa pokušamo analizirati naša društva po logici promjena koje su zahvatile sferu proizvodnje, možemo konstatirati da su nam se u posljednjim – postupno sve više neoliberalnim – desetljećima dogodila već dva prijeloma. To su vremena koja vladajući uvijek nazivaju “reformskim”, a ovladani – ovisno o tome kako neposredno prođu u konkretnom ciklusu promjena – dobrim ili lošim. Ili katastrofalnim. No jedna stvar je konstantna u promjeni. A to je zaoštravanje proturječja, na način da sve veća većina na različite načine plaća sve veću cijenu “reforme”, dok sve manja manjina sve više uspijeva profitirati na promjenama.

U ovoj skici slijedit ćemo analizu koju je dao slovenski industrijski sociolog Miroslav Stanojević, koja iako se primarno usredotočuje na Sloveniju i njene specifičnosti, može biti, uz korekcije, prenesena i na druge jugoslavenske sredine.

Centralni koncept oko kojeg se gradi ova analiza je onaj proizvodnih režima. To je koncept koji u neoinstitucionalnoj teoriji izučava institucionalnu komplementarnost, što proizvodi posebne načine proizvodnje i konkuriranja na međunarodnim tržištima. Svi naši produkcijski režimi posljednjih pola stoljeća, pa sve donedavno, bili su proizvodni režimi blagostanja, a njihovi glavni dijelovi su prevladavajuće tržišne strategije poduzeća, njima odgovarajuće formacije kvalifikacija i znanja, te svemu tome komplementarne socijalne, ekonomske i političke institucije, tj. strukture. I još samo ovo: različite tipove produktnih tržišnih strategija možemo svesti na fordističku masovnu proizvodnju, raznovrsnu masovnu proizvodnju, raznovrsnu kvalitativnu proizvodnju i radikalnu proizvodnu inovaciju.

U razvijenijim dijelovima Jugoslavije u posljednjoj je fazi dominirala raznovrsna masovna proizvodnja, kao nadgradnja fordizma, unutar koje se, uz nove tehnologije i tome primjereno sve kvalificiranije radništvo, konkurentnost širi na kvalitetu i raznovrsnost proizvoda. Unutar radničkih klasa djeluju dva ekstremna kvalifikacijska kontinuuma: uspješna poduzeća svoje uspjehe zahvaljuju zajedničkim naporima nekvalificirane, atomizirane, opće i zamjenjive radne snage s jedne i one visokokvalificirane, vrhunskim općim univerzitetskim znanjem opremljene radne snage s druge strane. Ključne društvene institucije blagostanja, koje se kombiniraju s različitim tipovima tržišnih strategija i kvalifikacija radnica i radnika, zaštita su zaposlenih, tj. sigurno zaposlenje, zaštita nezaposlenih i zaštita plaća.

Razdoblje velike poslijeratne industrijalizacije u Jugoslaviji razdoblje je velikih fordističkih poduzeća koja su zapošljavala mase nekvalificiranih i polukvalificiranih radnika, koji su činili radničku klasu kao legitimizacijsku osnovu cijeloga sistema. Ta poduzeća bila su samoupravno organizirana, a to znači da su raspolagala vlastitim formalnim strukturama, unutar kojih su poduzetničke funkcije bile podređene socijalnim, tj. interesima radnih kolektiva. No usprkos zajedničkom društvenom okviru, ta su se poduzeća – ovisno od grane proizvodnje i tržišta kojem je bila namijenjena – međusobno jako razlikovala. U kapitalski uspješnim, tehnološki naprednim poduzećima, obično oslonjenim na izvozna zapadna tržišta, oblikovao se sloj relativno politički autonomnih menadžera – sve ravnopravnijih sugovornika političke elite. Ti – iz razloga koje ovdje ne možemo šire apsolvirati – uspješni menadžeri zagovarali su tržišne reforme, a zaposlenima, odreda s dobrim plaćama, samoupravljanje je omogućavalo relativno autonomno interesno povezivanje i djelovanje. Ukratko, radnici su, pa i kroz rad radničkih savjeta, u pravilu podupirali svoja uspješna rukovodstva, a ta je unutarnja integriranost organizacija dodatno povećavala motiviranost i uspješnost poduzeća.

No sliku tog samoupravnog tržišnog raja kvarila su profitno manje uspješna i neuspješna poduzeća – ona ovisna o državnoj pomoći. U njima su se politički podobni menadžeri suočavali s unutarnjom opozicijom, tihim i divljim štrajkovima, a sve je to opterećivalo političku elitu, koja je morala u krajnjim slučajevima neposredno intervenirati u odnose unutar firmi. Pošto je cijeli sistem političke razmjene između radništva i elita funkcionirao po obrascu “siguran i pošteno plaćen rad u zamjenu za političku potporu”, bila je politička elita na zahtjeve radnika u štrajku vrlo senzibilizirana i često je intervenirala u korist radnika. Treba li reći da radnici u tržišno manje uspješnim poduzećima, logično, nisu bili naklonjeni tržišnim reformama. Ovim razlikama pridružile su se one unutar političke elite, koja se rascijepila na liberalnu, reformatorsku frakciju s jedne i konzervativnu, neostaljinističku s druge strane. Ustvari je taj rascjep, kako ga vide današnji analitičari, bio već rezultat neuspjeha socijalističkog eksperimenta, u kojem je – što današnji, jer im ne fali, više i ne vide – polako nestajalo ono treće: prava socijalistička samoupravna alternativa postojećim robnim odnosima.

Razdoblje prvog prijeloma moguće je smjestiti u godine od 1987. do 1992. Tada je transformacijska depresija generirala socijalno nezadovoljstvo, koje se samo djelomično i vrlo privremeno neutraliziralo državotvornim pokretima secesije. Iako su radne mase bile onaj dekor koji je ispunjavao priredbe slavlja jer se dobilo “svoje” države, one su i u njima brzo nastavile štrajkati. I to po istom, no sada već “nostalgičnom” principu: da trebaju postojati socijalna pravda, sigurnost radnih mjesta i poštena plaća za pošten rad. U međuvremenu su klasične fordističke tvornice izgubile tržišta i privrede su gurnute u naglu restrukturaciju. Oni koji su je uspjeli usporiti – kao što je za više od desetljeća to bio slučaj u Sloveniji – usporili su i katastrofalne posljedice prve tranzicije, pa čak u jednom trenu i napraviti da pakt sindikata i poslodavaca izvoznog sektora dade socijalni mir i uspjeh sistema raznovrsne masovne proizvodnje. Obećani ili stvarni granski kolektivni ugovori preselili su rasprave o plaćama iz poduzeća na sektorski i centralni nivo, a menadžerima olakšali potporu zaposlenih i mir u firmama. I još: ideologem “evropeizacije” snažno je pripomogao kako pacificiranju otpora i ukidanju svake autonomije zaposlenih na radnim mjestima, tako i povećanju konkurentnosti, što je dovelo do fenomena (samo)iscrpljivanja rada. Uveden je sistem nekakve konkurentske solidarnosti. Poduzeća i društvene grupe reagiraju na sve veći pritisak konkurentnosti tako da intenzificiraju rad onih koji još imaju sreću da su zaposleni te sve autoritarnije reguliraju unutrašnje odnose u firmama. Nastupa sve ono danas općepoznato: segmentacija tržišta radne snage, međugeneracijski lomovi itd. i sl.

Na djelu je sada dakle drugi prijelom. Poput dosjetki iz klasičnih rimskih vremena, kada su vladajući, uvidjevši da neće biti kruha za sve, pojačavali investiranje u igre, današnji Rimljani “igraju se” mjerama štednje, konačnom demontažom proizvodnih režima blagostanja i konačnom deregulacijom tržišta radne snage. Rezultat prvog prijeloma bili su i raspad države i ratovi, iako naša tadašnja pozicija u međunarodnoj podjeli rada uopće još nije bila katastrofalna. Što će biti rezultat ovoga drugog prijeloma, onima koji ne vjeruju u svoju aktivnu ulogu u povijesti ostaje samo da gledaju.