Šetebandijere

Prijenos Linićeve presice, HTV/Nova

Četvrti program HRT-a bolje je od ljute konkurencije odradio spektakularno najavljenu Linićevu press konferenciju koja je – tako je zamišljeno – trebala dovesti do pada Vlade. Nova TV se uključila na vrijeme i prenosila presicu na kojoj je Linić sat vremena nizao optužbe, a onda se, u maniri javne televizije, na ekranu pojavio Saša Kopljar i odjavio Slavkecov strašni sud. Trenutak odjave bio je upravo početak klimaksa, jer je jedna novinarka te sekunde optužila Linića da je lopov i pitala ga zašto to ne prizna. Svi čekaju Linićeve gromove i munje, slom živaca, pucnjavu, hospitalizaciju, a Kopljar kaže – idite na internet! Gledateljima ne preostaje ništa drugo nego da prebace na Četvrti program HRT-a, čijem uredništvu, dakako, nije palo na pamet da prekidaju prijenos, pa smo čuli sve što smo trebali, a poslije konferencije iz prisavskog studija Eliana Čandrlić dala je i prvi, neophodan, suvisao komentar događaja.

Jedna je stvar s presice ostala zagonetkom: kakav je to crni predmet Linić cijelo vrijeme držao okačen o rever, dok smo drugu upitnu stvar rastumačili već u prvim narednim informativnim emisijama. Buka, naime, koja je cijelo vrijeme Linićeva izlaganja dolazila s ulice (razumjelo se samo “vrati pare, Liniću”) imala je nejasan izvor, ali kasnije smo čuli da je riječ o udruzi koja već dulje vrijeme sumnjiči Linića za raznovrsne nepodopštine.

Ukratko, ocjene Nove i HRT-a 4 daju se izraziti u brojkama gledanosti. Linića je na HRT-u gledalo 261.365 gledatelja (6,4 posto gledanosti), dok su na konkurentskoj Novoj prijenos pratila 213.384 gledatelja (5,2 posto gledanosti). Tko kaže da su omjeri gledanosti zacementirani? Nisu, samo treba biti fleksibilan i brzo i pametno reagirati.

Mislav Bago, intervju s Linićem 

Slavko Linić je Mišo Kovač hrvatske politike: nakon svake kile izlivene žuči najavi zadnji, oproštajni intervju, a onda se odšeće do idućeg novinara da bi izrazio svoje mišljenje. Na pitanje Mislava Bage je li ovom tiskovnom završio obračun s premijerom Milanovićem i njegovom politikom, Linić je odgovorio potvrdno: “Da, ja sam ovaj put zaista završio”, a potom krenuo u road movie, od redakcije do redakcije, podastirući svoju potresnu ispovijed svima koji su je bili voljni poslušati. Bagu, daklem, pohvaljujemo ne zato što je Linić kod njega bio zadnji put među Hrvatima, nego zato što je vižljasti novinar s Nove do najtraženijeg čovjeka u zemlji – u varijanti face to face – stigao prvi.

Linić je ovako ishitreno reagirao, vjerojatno, u strahu od hapšenja – htio je steći prednost i svaku daljnju akciju prikazati kao policijsku odmazdu zbog politike, pa su mu zato argumenti bili slabiji od očekivanih. Na koncu, ne treba zaboraviti da je upravo on od Ministarstva financija napravio oružje političke policije za svoje neistomišljenike, pa zna kak’ se to dela. O njegovim se zastranjivanjima ovih dana gromoglasno šutjelo, iako čovjek koji je spasio Keruma, Pavića, Renu Sinovčića, Juru Radića i slične profile sigurno nije kandidat za beatifikaciju. Sve što su Linić i Milanović izgovorili jedan o drugome zvuči uvjerljivo, ali su se u sukobu titana svi opredjeljivali za jednu ili drugu personae dramatis, a ne za vaganje činjenica koje ne idu na ruku ni jednome ni drugome.

Bagino pitanje: “Mislite li da vas danas, u ovom trenutku, službe ove zemlje uhode?” žestoka je kritika, mora se priznati, hrvatskih tajnih službi. Uhoditi čovjeka koji je baš sada, kako bi se reklo, na televizoru i javno ispovijeda što misli, dosjetka je koja bi našim obavještajcima – kojima su oči najčešće širom zatvorene – fakat mogla pasti na pamet. Tajni nadzor javnih nastupa, to je Udba naših dana!

Pola ure kulture

Hloverka Novak Srzić radi prilog o muzejima, što se čini relativno naopakim poretkom stvari, jer bi muzeji trebali raditi prilog o Hloverki. Riječ je, naime, o jednom antropološkom čudu koje će vjerojatno, i kada se za sto godina otvore sefovi Zagrebačke banke, sjediti na Prisavlju, nešto cenzurirati i dodvoravati se aktualnim vlastodršcima. Muzealci se protive uvođenju marketinga i gospodarskih aktivnosti u struku te imenovanju ključnih ljudi od strane osnivača s druge strane, stari zakon je imao natruhe socijalizma, a novi ima natruhe kapitalizma. Muzeje, čistačice i kuharice isporučuju tržištu, a agencije i instituti se drže na državnoj sisi, što je totalna perverzija… uništava se kultura kako bi ostala samo država. Na novi zakon o muzejima “cijela je javnost reagirala uglavnom negativno”, kaže Hloverka. Ona sada brani socijalizam, jer aktualna garnitura njenih protivnika – koji joj daju ministarsku plaću za jedan prilog tjedno – instalira kapitalizam; da je obrnuto, ona bi socijalizam napadala. Tako je to, “do posljednjeg trenutka na pravoj strani, od posljednjeg trenutka na pravoj strani”, kako kažu Talijani.

Nakon Hloverke čuli smo Zvonka Makovića, koji je citirao jednu rečenicu Joška Marušića. Marušić je negdje rekao da je ona zloglasna i nenarodna država za svaki film i autora iz Zagrebačke škole, kojeg bi ocijenila perspektivnim, “dala ogroman novac”. “Ona je investirala u naš rad, jer je znala da će joj se taj novac višestruko vratiti”, rekao je Marušić, dok – povlači paralelu Maković – za aktualne njujorške izložbe Mladena Stilinovića, Julija Knifera i Toma Gotovca država nije dala ni cvonjka. Eto, i to smo čuli u “Pola ure kulture”, pa bi bio red da u idućoj emisiji čujemo neki uvjerljiv Bančev demanti, nešto o Golom otoku i onom nekrstu što je pedeset godina ovdje održavao puko zlosilje i zatirao kulturu, koja je, evo, tek sada procvjetala.