U ime brazilskog naroda

U srijedu, 13. juna 1962. , u polufinalnoj utakmici svjetskog prvenstva u Čileu, Brazil je pobijedio domaćina rezultatom 4:2. Sedam minuta prije kraja utakmice, peruanski sudac Arturo Yamazaki isključio je Garrinchu. Garrincha je tada bio najbolji igrač na svijetu. Cijelu utakmicu je Čileanac Eladio Rojas tukao Garrinchu, kao što je cijeli svijet tukao Garrinchu cijeli njegov život. Nakon dvaest i kojeg nasrtaja, Garrincha je ustao, i kao nestašno dijete udario Rojasa koljenom u zadnjicu. Čileanac se srušio kao da ga je stijena s Anda tresnula, pomoćnik je mahnuo glavnom, a glavni poslao u svlačionicu brazilskog anđela krivih nogu. U Brazilu je nastala tarapana. Za četiri dana je finale protiv Čehoslovačke, Garrincha isključen, Pelé povrijeđen i neće igrati. Premijer Brazila Tancredo Neves šalje telegram disciplinskoj komisiji nogometne federacije po imenu FIFA i u ime brazilskog naroda moli za oprost što je Garrincha udario Rojasa. Konsultacije, intervencije, telefoni, komisija glasanjem 5:2 uvažava molbu, Garrincha igra finale, Brazil po drugi put biva prvakom svijeta. Brazilcima se posrećilo i zato što se u FIFA-i milost za Garrinchu smatrala prilogom borbi protiv mogućnosti da jedna komunistička zemlja, u kojoj fudbal ima još i status amaterskog sporta, bude prvak svijeta. Ali bez telegrama isprike predsjednika vlade, Brazilu se ne bi bilo posrećilo.

Prije pola godine, nakon utakmice kojom se Hrvatska izborila da igra na svjetskom prvenstvu u Brazilu, igrač Hrvatske Šimunić, držeći u lijevoj ruci dres u kojem je igrao, desnom je zgrabio bežični mikrofon, te u njega, četiri puta, hodajući po igralištu stadiona u Maksimiru, okrećući se na četiri strane prema gledalištu, viknuo: “Za dom!” Na svako to njegovo gledalište mu je uzvratilo svojim “spremni!” Igrač je onda rekao “svaka vam čast, idemo u Brazil”, te na rubu igrališta predao nekome mikrofon, pa se izgubio u svlačionicu.

Tri dana kasnije, u Splitu, na utakmici Hajduka i Osijeka, splitski navijači su Šimunićev igrokaz uprizorili tako što bi oni na sjevernoj tribini viknuli ono što je igrač govorio u mikrofon, a publika na istočnoj tribini bi ponavljala ono što i ona maksimirska. Pa bi onda zajedno viknule obadvije te publike: “Ajmo, ajmo, ustaše.”

Igračev istup je svuda po svijetu izazvao zapanjenost i osude. U Hrvatskoj bi svi koji su javno osudili igračev istup mogli stati u kafić srednje veličine sa prostorom za pušenje.

Mjerodavna komisija FIFA-e kaznila je igrača s deset utakmica zabrane igranja za Hrvatsku, plus zabranom pristupa brazilskim stadionima za vrijeme svjetskog prvenstva, plus trideset hiljada švicarskih franaka globe. Sam igrač je izjavio kako svojim istupom nije želio uvrijediti nikoga te kako on ne može pomoći onima koji to ne razumiju, osim da im preporuči čitanje hrvatske povijesti. U FIFA-u je dostavljena žalba, advokat igračev je mjesecima sijao samouvjerenost u ukidanje kazne. Žalbena komisija FIFA-e potvrdila je kaznu, mediji su opet zacmizdrili, izvršni predsjednik HNS-a je obznanjivao svoju ušokiranost, a novinar jedne televizije svoju je pogođenost završio riječju kako bi igrač zaigrao u Brazilu “da samo nije bilo tog nesretnog mikrofona”.

U današnjoj Hrvatskoj nesretan može biti i mikrofon. Ali Hrvati ne smiju biti. Imaju Ustav, a ne moraju ga se pridržavati. U njemu im, a sami su ga pisali, u Izvorišnim osnovama, nekoliko puta pročišćavanim, piše da je hrvatska država utemeljena na odlukama ZAVNOH-a, a nasuprot proglašenju NDH. U njemu im, u članku 102, piše i da predsjednik države Hrvatske može predložiti vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja. I još piše da predsjednik može biti nazočan sjednici i sudjelovati u raspravi.

Predsjednik Hrvatske nije predložio vladi Hrvatske da održi sjednicu ni po pitanju sretnog igrača i nesretnog mikrofona niti povodom poljudske sramote. Ministar unutarnjih poslova je izjavio da protiv igrača neće biti podignuta krivična prijava, jerbo su tako zaključila odvjetništva, a sve u konsultacijama s policijom i prekršajnim sudom. Ne mora se biti baš doktor pravnih znanosti pa vidjeti da je FIFA kaznila igrača s mikrofonom po paragrafu 58 svoga disciplinskog pravilnika koji predviđa kaznu za one koji vrijeđaju dostojanstvo neke osobe ili grupe s obzirom na rasu, boju kože, jezik, vjeroispovijed ili porijeklo, a da je taj paragraf jako sličan članku 325. hrvatskog kaznenog zakonika u kojem se za to isto predviđa kazna zatvora do tri godine.

Zašto predsjednik Republike, profesor prava na najvišoj obrazovnoj ustanovi, nije pozvao kažnjenog igrača k sebi, zašto? I rimski papa je posjetio čovjeka koji je u njega pucao, mogao je i predsjednik Hrvatske pozvati sebi igrača i reći mu, na primjer: “A znate li da ono što ste u onaj nesretni mikrofon rekli možda, možda čak dapače, čak jamačno i čak iznimice može naštetiti i ugledu jedine nam domovine u svijetu.” Taj je igrač zaslužio da ga primi predsjednik države, jer je jedan od najzaslužnijih što će Hrvatska igrati u Brazilu. U Beogradu se žrtvovao za Hrvatsku, načinio je brutalan prekršaj nad igračem Srbije Sulejmanijem i spriječio ga u prilici da dovede Srbiju do pobjede. Za prekršaj se ispričao javno, jer je igrač i jer nije grubijan. Odigrao je 105 utakmica za Hrvatsku, to je impresivna brojka. Gdje je god igrao, bio je hvaljen, u Hamburgu, u Berlinu, u Hoffenheimu, u Zagrebu. Zna se da za trinaest godina u Njemačkoj nigdje i nikad nije viknuo npr. “Sieg Heil”. Nije, jer je znao da je to zabranjeno i da je loše. U njemačkom krivičnom zakoniku, u paragrafima 130 i 130a, piše da potpirivanje mržnje po uzoru na naciste potpirivaču donosi od pola godine do tri, odnosno do pet godina zatvora. U hrvatskom kaznenom zakoniku ne piše da su ustaške parole zabranjene, a da su kažnjive, saznao je igrač tek od one komisije za loptanje. A ta je pak komisija, s pomoću povijesnih knjiga, ustvrdila da se svaka ustaška naredba o deportaciji ljudi u konclogor Jasenovac i u druge konclogore u NDH završavala upravo onim trima riječima koje je igrač izgovarao s publikom u omjeru dva prema jedan.

Igrač Šimunić je međunarodna žrtva zakonodavstva današnje Hrvatske. On je rastao na drugom kontinentu, u drugom jeziku, pri treniranju i igranju za Hrvatsku vjerovatno ni od koga nije ni čuo da su ustaške parole sramota. Njegov istup se može smatrati sramotnim samo izvan Hrvatske, u Hrvatskoj danas za sramoćenje bivaju optuženi i osuđeni i novinari za tekstove protiv čije istinitosti nema dokaza. A šteta od nogoloptačke kominterne FIFA-e ionako se neće poznati na domoljubnom zakonodavstvu: tri međunarodno kažnjive riječi i dalje će se uzvikivati kao neupitna i samobitna domoljubna stečevina. Što će u Ustavu i dalje stajati da su temelji države antifašistički, to ionako ljudi ne čitaju, ustavi su dosadni kao pravopisi.

Kad se brazilski predsjednik vlade, prije pola stoljeća, mogao u ime naroda ispričati što je brazilski igrač udario čileanskog koljenom u rit, mogao se i hrvatski predsjednik vlade ili, gluho bilo, predsjednik Hrvatske u ime hrvatskoga naroda ispričati za ono što se 19. novembra 2013. desilo na Maksimiru, poslije utakmice sa ekipom države koja je prva priznala Hrvatsku. Ako se nisu sjetili da traže ispriku od FIFA-e ili od Brazila, mogli su je zatražiti onako, bilo bi neke nade.