Zvučna pratnja za Orwella

Swans: To Be Kind (Young God/Mute Records, 2014)

Još od svojih davnih početaka, Swans su u rock-cirkusu ponajprije bili hipnotizeri. Repeticija kod njih, međutim, nije imala svrhu utvrđivanja gradiva, nego osvajanja novih prostora. A sad, što je taj prostor pustinja, to nije do osvajača… Michael Gira je s Angel of Light snimio neke od najdojmljivijih albuma prošloga desetljeća, na kojima možda nije krčio nove putove kao sa Swansima, nego pokazivao s koliko se elegancije može ići i pomalo zaraslim stazama. “To Be Kind” njihov je trinaesti studijski album, traje više od dva sata – u najduljoj stvari “Bring The Sun/Toussaint l’ouverture” (duljoj od 34 minute) ta se njihova labuđa, lijena snaga valja i premeće od punka do drona i nazad, lucidno kalkulirajući s monotonijom, poput pisaca koji samo u dugim, vijugavim rečenicama uspijevaju obraniti čast stava da je najvažnije biti kratak i jasan… jest, najvažnije je, ali čekaj prvo da ti objasnim zašto! Eto, tako nekako, a to je od tri njihova povratnička albuma već uradak rasteglo do duljine igranog filma.

Gira pokazuje ambiciju da postane Wagner indie-scene, no “nibelungiranje” je više nego rizično ako se nema što za reći. Zasad, čini se, ipak nije dotle došlo. Još nije prošlo vrijeme za galamu! Swans su na “To Be Kind” sve karte stavili na spomenutu repetitivnost i zvuče kao Steve Reich svima koji su svoje zadnje bubuljice istisnuli osamdesetih godina prošloga stoljeća; samo što je Gira danas nešto mračniji, što valjda ide uz godine – ili uz godine ide postupno razblaživanje vizure? Ritam sekcija čvršća je nego ikada, što potpisuje Gira, koji je odradio i producentski dio posla. Apokalipsa, ako je bude, neće doći meko poput poplava, kod Swansa će to više biti nešto poput pljuska čekića i nakovnja s metalnog neba. Na albumu se dosta oslanjaju i na fraziranja s početaka djelovanja, pa pojedini dijelovi pjesme kojom otvaraju album, “Screen Shot”, zvuče kao da izlažu glazbene komade iz nostalgičnog muzeja prohujalih vremena.

Idejno na liniji antiglobalizma, Gira i ekipa kritiziraju nehumanost rada velikih korporacija i automatizaciju kao posljedicu merkantilizacije i kleptokratskog duha suvremenog kapitalizma. Živimo u doba oligarhije koja producira različita imena za uvijek isti društveni ustroj, a robotizirana zvučna slika grupe podvlači alijeniranu atmosferu lirskih Girinih prosvjeda protiv takvoga nehumanog stanja. Album je pomalo i bizaran, ali i začuđujuće zreo, jer su karikaturalnost i ekstremizacija poetskih ishodišta rijetko kada zreli. Ekstremi uvijek završe u cartoonu, no na ovom vas albumu plaše odrasli ljudi. A plaše vas upozorenjima, od kojih onaj da su intelektualci, umjesto kritičke mase, sada postali legalni graditelji iskorištavajućeg, samom sebi svrsishodnog sistema, nije najalarmantniji. Iz svega navedenoga definitivno se može zaključiti kako Swansi nisu snimili album za rođendane i razbibrižne sjedeljke – više je to zvučna pratnja za čitanje Anthonyja Burgessa ili Georgea Orwella.

Grupa zvuči široko i moćno, kao orkestar, a sirovo isproducirane udaraljke nijednoga vas trena neće odvući prema mekim obalama ozbiljne glazbe; u “To Be Kind” nema elemenata zvučnog tapetarenja, zavlačenja, larpurlartizma – Gira i ekipa ciljaju u čelo i pogađaju. To je jedino zbog čega je preslušavanje ovoga albuma na momente i pomalo naporna zadaća. Elementi mitinga luđaka iz tame koji sada na trgu, na danjem svjetlu, ponavljaju i ponavljaju da je noć strašna i da poslije nje dolazi još strašnija tama. Jedan od najozbiljnijih albuma godine.