Sve naše Mrduše
Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja u zagrebačkom Kerempuhu
Evo još jedne predstave koja je u vrijeme socijalizma bila žestoko napadana i koja se, nakon nekoliko godina krajnjih napora da preživi, ugasila pod političkim pritiskom: za razliku od predstave “Kad su cvetale tikve” (pisali smo o njoj u prošlom broju) koja je zabranjena odmah nakon premijere, prva verzija “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja”, postavljena 1971. u zagrebačkom Teatru &TD, neko se vrijeme održala samo zahvaljujući hrabrosti Vjerana Zuppe, tadašnjeg direktora &TD-a. Partijski komiteti širom Jugoslavije “Mrdušu” su, kao i “Tikve”, optuživali da napada socijalizam; unatoč tome što je godinu nakon premijere pobrala glavne nagrade na Sterijinom pozorju, oštro pismo Saveza boraca Dalmacije iz 1976. animiralo je tadašnjeg šefa hrvatskih komunista Ivicu Račana da Zuppi dade ponudu koja se nije mogla odbiti – ili će odmah odstupiti s mjesta direktora ili Teatar &TD više neće dobivati društveni novac za poslovanje. Zuppa je odstupio, a Teatar &TD više nikada nije bio magično mjesto kao do tada…
Indikativno je da je nakon &TD-a još desetak jugoslavenskih kazališta započelo igrati “Mrdušu”, no posvuda je skidana s repertoara čim bi se ukazalo strogo lice Partije. Na jednoj od tih slavnih izvedbi “Mrduše” bio sam još kao srednjoškolac i jasno pamtim dvije stvari. Prvo, bio je to odličan komad Ive Brešana, koji preko groteskne priče o tome kako seljaci iz Dalmatinske zagore uvježbavaju “Hamleta” ingeniozno detektira sve karakterne slabosti jugoslavenske verzije socijalizma: u tzv. crnoj dvorani Teatra &TD (danas je ondje kafić) imao sam dojam da prisustvujem nečemu zaista opasnome, što se toliko razlikovalo od onoga što se o socijalizmu moglo čuti na radiju ili TV-u… Drugo, bila je to glumački moćna predstava u režiji Božidara Violića, s ansamblom iz snova: Krešimirom Zidarićem, Vlastom Knezović, Božidarom Bobanom, Minjom Nikolić, Zlatkom Crnkovićem, Zvonkom Lepetićem, Špirom Guberinom, Mirkom Vojkovićem…
Dramski komadi s takvim jakim kontekstom i nabijeni tamnim političkim usudom nužno o vratu nose neki kamen s pitanjem kako će izgledati na sceni 40 godina kasnije. Premijera “Mrduše” ovih dana u zagrebačkom Kazalištu Kerempuh umnogome je razbila takve strepnje. Ponajprije, Kerempuh ima glumce osebujnog izraza koji su u stanju iznijeti koloritne likove Brešanove priče iz crne dinarske zabiti. Nadalje, Brešanov tekst i danas dobro naliježe na aktualnu hrvatsku situaciju, u kojoj je narodu navrh glave korupcija i skandala i koji, već iscrpljen, smatra da se loših političara nikada nećemo otarasiti. Stoga, osim što je originalni tekst nešto skraćen, u Kerempuhovoj verziji “Mrduše” nije bilo potrebe za osuvremenjivanjem komada i značajnijim intervencijama redatelja Vinka Brešana i dramaturginje Željke Udovičić. Glumački ansambl (predvođen Goranom Navojcem u ulozi lokalnog partijskog sekretara premazanog svim mastima), u kojem se ističu Borko Perić, Tihana Lazović, Hrvoje Kečkeš, Rakan Rushaidat i neki drugi, punokrvno dočarava atmosferu provincijskog čemera u kojem priprosti seljaci koriste socijalističke fraze da bi prikrili vlastite slabosti i opačine. Vrijednost nove “Mrduše” proizlazi iz uvjerljive glumačke interpretacije (koja je Kerempuhu osigurala predstavu što će se sa zanimanjem gledati), ali i trajne kvalitete Brešanovog komada, drame našeg mentaliteta.
Konačno, predstava pokazuje da se i tzv. političko kazalište ne mora doživljavati samo kao tajno i opasno mjesto ideološke hereze (što je za umjetnost vrlo važno), nego i kao, primarno, refleksivni prostor elementarnih ljudskih pitanja.