Trokiranje i taktika

Ekstremisti napadaju, ali centar još uvijek odolijeva. U međuvremenu, dok je vlast posvuda oko nas još stabilna, možemo raspravljati je li pravedno jednačiti desni i lijevi ekstremizam. I više od toga: možemo se pitati ima li uopće ičega ekstremnog na evropskoj, pa onda i našoj ljevici danas. Odgovor na ovo, po samorazumijevanju retoričko pitanje, u nas je, u liberalnom političkom i medijskom dijelu mainstreama, apsolutno negativan. Pa zadnji ekstremisti u Evropi bile su Crvene brigade i slične terorističke organizacije, čega ovdje odavno više nema. Ne mari što u nas, tj. u jugoslavenskom socijalizmu, nikada nikakvih lijevih terorista nije ni bilo, no bilo je komunista na vlasti, različito “ekstremno” kapacitiranih. Za naše današnje neokolonijalno mišljenje, pa i na polu angažmana lijevih liberala, politička povijest ljevice je povijest Zapada, bez povijesti Istoka. Istok se možda i može politički tematizirati, ali samo odvojeno, u svojoj posebnoj vremenskoj kapsuli bespuća totalitarne zbiljnosti, koja zbiljnost da je propala. Zato biste, s obzirom na ovdašnje postupanje s historiografijom, trebali dobro paziti što stavljate u svoje stogodišnje vremenske kapsule koje, kao ono po čemu biste htjeli da vas pamte za sto godina, nudi jedna ovdašnja banka. Naravno, u stranom vlasništvu. Jer nikada ne znaš, rekao je to odmah na početku naše zadnje “duhovne obnove” Boris Buden, u kojoj ćeš se još državi roditi. A ovdje dodajemo – i u kojoj ideologiji!

Vratimo li se na glavnu liniju ovoga komentara, zaključujemo: centra mora biti. On je garant ravnoteže. Jer kako bi se ljudi, ne samo politički, već i sasvim konkretno – egzistencijalno, orijentirali u svakodnevici da njome vladaju kaos i nesigurnost, a ne, uvijek jedna, jasna centralna linija? U ona, izgleda nekima bolja, predratna, ratna i poratna vremena 1990-ih, bilo je, doduše, mrtvih, ranjenih i raseljenih u stotinama tisuća (i među “našima”), ali sva ta cijena lakše se podnosila jer se znao put. To je bio put državotvorstva, za većinu uglavnom kao nacionalne i vjerske homogenizacije, doduše po uglavnom istim obrascima kao i kod “njihovih”, ali ipak “naš”.

A sada je došlo vrijeme jednog drugačijeg širenja kaosa. Čini se da vladajući sve manje uspijevaju ovladavati i upravljati životima podređenih. I još gore: same strukture vlasti, kako su predstavljene primjerice u parlamentarnim političkim strankama, kao da se u sebi raspadaju. Jučer HDZ, danas SDP. Što će još ostati od našeg političkog centra, kao garancije mira i stabilnosti na svim društvenim nivoima? Od lokalnih vlasti, do nacionalnog nivoa, pa onda sve do neizvjesne sudbine “regije”, u još kaotičnijim evroatlantskim integracijama?

U jednom od svojih redovnih komentara za medije, onome br. 377 od 15. maja 2014. (usput, ovome autoru upravo čitate 200. komentar), teoretičar svjetskog sistema Immanuel Wallerstein vrlo pesimistično, ako ne i starački mrzovoljno, opisuje sadašnju globalnu situaciju kao početak kraja, tj. izmicanje kontrole nad situacijom u svijetu iz uzda elita vlasti. Posvuda. Najekstremniji razdori, oni koji – najvećim dijelom zbog upotrebe manje-više konvencionalnog naoružanja – još sliče na nekadašnje ratove (frontalnih sukoba armija u svijetu uglavnom više nema još od prvog Zaljevskog rata), množe se zastrašujućom progresijom. Jučer Sirija, danas Ukrajina, sutra Tajland. Nekadašnji “konzument” globalnih mreža vijesti, tzv. dobro obaviješteni građanin, sve češće se mora specijalistički odlučivati koje će sukobe pratiti, a koje će prepustiti, u interesu vlastitog psihofizičkog zdravlja, svojoj “medijskoj dijeti”.

U toj lošoj beskonačnosti u “posthistoriju” za mase prepravljenog događanja, čak je i analitičarima promaklo, misli Wallerstein, da konce u bitnome više odozgo ne vuku elite, već da su oni u rukama do jučer uličnih aktera. Iako se time ovdje eksplicite ne bavi, tako bismo mogli protumačiti i rezultate zadnjih Evropskih izbora. U tom slučaju, konstatacija kako Stari kontinent tone u ekstremizam, koji u nedostatku boljeg izraza zovemo neofašizmom, ne bi bilo pretjerivanje i širenje moralne panike baš od strane oslabljenog centra, e da bi se i dalje držalo “normalnu” vlast. Već prije znak da barem dosadašnjoj evropskoj političkoj eliti vlast polako klizi iz ruku. Ona trokira. A onda se postavlja i sljedeće logično, ali preteško pitanje: trokiramo li i svi mi zajedno s njom?

Na to pitanje Wallerstein daje samo najuopćeniji odgovor, u svome poznatom stilu. Kapitalizam se, on je u to potpuno uvjeren već desetljećima, približava svome kraju. Pitanje je samo kako će izgledati to društvo koje će ga zamijeniti. On se zadovoljava da ga opiše kao ono relativno demokratsko i relativno egalitarno. Relativno u smislu više od postojećeg. No da će tome biti tako nema nikakvih garancija. Još manje neke povijesne nužnosti, koja bi nas automatizmom prenijela u društvo bolje od sadašnjeg. Dapače, sve upućuje na suprotan zaključak, onaj da “sirove zvijeri” posvuda pobjeđuju, a oni koji još vide budućnost, poput pjesnika Cohena, vide samo besmisleno ubijanje.

Ova skica i sama je dokaz tome koliko smo mi na političkoj ljevici povijesno regresirali, da ne kažemo patetično – propali. Ništa od onoga što je, koliko jučer, sačinjavalo strategiju i taktiku lijevog pokreta više se ne probija u politički i medijski mainstream.

No možda je tome tako samo ako, u jednoj drugoj terminologiji, svrhu političkog djelovanja svodimo na moment koji leži unutar društvene zbilje kakva je sada. U tom, zbilji imanentnom slučaju, postojeći pravni poredak određuje taktičke okvire političkog djelovanja. No mi se prvenstveno trebamo orijentirati prema zbilji koju tek valja dohvatiti. Nas moraju više zanimati one snage koje su orijentirane na ozbiljenje krajnjeg cilja. Društveno značenje socijalizma leži u tome što on posjeduje, pisao je filozof Georg Lukács još između dva svjetska rata, rješenje za taj problem. Krajnji cilj socijalizma utopijski je u onoj mjeri u kojoj izlazi iz privrednih, pravnih i društvenih okvira postojećeg društva. I više od toga: on može biti ozbiljen samo uništenjem tog društva. To nije poziv na puštanje krvi u potocima, ta to već imamo! Već poziv na hrabrost potrebnu za iznalaženje novih razrješenja. Jer između taktičkih sredstava, kojima se služe sve političke snage, desne i lijeve, i konačnog cilja postoji “područje” pojmovno neodredivih prijelaza! Za historijske štrebere, to je prostor trokiranja. Za nas, samo uvažavanje činjenice da se nikada ne može unaprijed znati koji će taktički korak ozbiljiti sam cilj.

Na manjem nivou apstrakcije, možemo reći da je naš problem prevelika “konstruktivnost” lijeve opozicije. Ona kao da bi, u krivoj solidarnosti s postojećim poretkom, u našoj provincijalnoj varijanti – s državotvorstvom kao takvim, klasnu borbu ako već ne zabašurila, a onda svela na puku borbu za pozicije u postojećem. Taktički kriterij za nas je ništa manje nego svjetsko-povijesni smisao. Svi oni koji tvrde da je to možda jednom historijski i vrijedilo, ali da u današnjem radikalno izmijenjenom svijetu više ne vrijedi, samo su osudili sebe na “ispadanje” iz tog smisla. Na dobrovoljno ropstvo.