Deportirali su nas iz Istre u Bosnu

Foto: Jovica Drobnjak

Hapšeni, mučeni i transportirani, zatočeni ili jednostavno izbačeni iz autobusa u drugoj državi… samo je dio onoga s čime su se u ljeto ratne 1992. suočavali bosanskohercegovački državljani koji su dugi niz godina prije toga živjeli i radili u Istri, a o čemu je javnost dosad malo znala.

– Bili su to mladići koji su prijepodne mirno šetali istarskim gradićima, da bi navečer bili transportirani brodom iz Rijeke za Split, gdje su mnogi bili mučeni i premlaćivani. Što je to ako ne ratni zločin – priča nam na porečkoj rivi Nedžad Hodžić, saborski zastupnik bošnjačke manjine i svjedok tih mučnih događaja u Poreču i ostalim istarskim gradovima, o kojima je odlučio javno progovoriti.

Od onoga što je 1992. doživio Hodžić i njegovi prijatelji s kojima smo razgovarali ovdje ćemo prenijeti tek dio; ostale elemente strave i ljudskih drama prepuštamo knjigama i filmovima. Hodžić se prisjeća kako su mu potkraj kolovoza te godine na kućna vrata pokucala dvojica policajaca, zatraživši da on i mlađi mu brat pođu s njima do stanice, gdje je već bilo puno privedenih. Hodžić ih je privolio da pod njihovom pratnjom uzme osobne stvari i nešto novca iz kuće, a nakon toga im je rečeno da idu za Rijeku.

– Ukrcani smo na brod “Nina”, koji je bio pod paskom dvadesetak ili više vojnih policajaca; isti je i danas usidren u riječkoj luci, prenamijenjen u zabavni klub i restoran. Na brod su dovedeni Bošnjaci, ali i Srbi, te nešto Roma iz Rovinja, Rijeke, Umaga… Sveukupno nas je bilo nekoliko stotina, gotovo isključivo muškaraca. Osim brata, sa mnom su u grupi bila i dvojica Bošnjaka iz Poreča koje sam otprije znao, jedan je bio Srbin iz okolice Bijeljine. Oko osam navečer prozvano je nekoliko osoba srpske nacionalnosti, među njima i moj poznanik, nakon čega su izdvojeni od ostalih i odvedeni na nepoznato mjesto na brodu – opisuje Hodžić, u kojega se tada uvukla nevjerica, ali i snažan strah, posebice kada je čuo da ih je policija izvukla odnekud ispod palube i okrvavljene vodila do toaleta. Među ostale su vraćeni malo iza ponoći.

– Bili su goli do pojasa i dobrano pretučeni. Prvo su nam pjevali ustaške pjesme, koje su ih učili dok su ih tukli. Moglo se osjetiti da je dobar dio policajaca pripit… Onda je, i na naše oči, uslijedilo mučenje: morali su se međusobno šamarati, a kada policajac ne bi bio zadovoljan jačinom šamara, pokazao bi na onome koji udara kako to treba izvesti. Gazili su im po šakama i prstima, tjerajući ih da podižu novčić s poda, gasili im cigarete po tijelu. Vjerojatno je to bila i neka poruka nama ostalima. Potom su ih ponovno odveli – nastavlja Hodžić o jednoj od najmučnijih situacija kojoj je svjedočio. Svoj su postupak policajci kasnije objašnjavali time da je riječ o ubačenim “srpskim elementima”, ali njemu, kaže, nisu prodali tu priču.

U Split su stigli u zoru, gdje su zatvoreni u jedan od lučkih hangara. Po mladiće srpske nacionalnosti došao je kombi koji ih je, doznali su to od njih kada su vraćeni, odveo u Loru; njegov srpski sudrug iz Poreča kazao mu je kako od bolova ne može ni sjediti.

– Očito su nakratko sklonjeni da se ne bi vidjelo da su mučeni. Jer kada smo zatvarani u hangar, neki su se novinari austrijske televizije raspitivali tko smo – dodaje Hodžić, navodeći kako su nakon toga dobili šturu informaciju da idu dalje, za Hercegovinu.

Kako je otprije znao da je u Dretelju kraj Čapljine kasarna i centar za obuku Teritorijalne obrane, čiji je zapovjednik bio pukovnik HVO-a Salko Dedić iz Zvornika, odlučio je nekako doći do njega, pa od toga sugrađanina svoje supruge zatražiti pomoć.

Ubrzo su odvedeni na granični prijelaz Kamensko, da bi u sumrak, iscrpljeni i gladni, autobusima u kojima nije bilo njihovih supatnika Srba odvezeni prema Tomislavgradu, gdje je na snazi bila zračna opasnost, pa su završili u Posušju. Iskrcali su ih oko deset navečer na hotelskom parkiralištu, nakon čega je autobus s vojnicima otišao. Bili su sami i odmah su pohitali telefonom se javiti obiteljima…

– Prespavali smo na parkiralištu pod otvorenim nebom, a kada je svanulo, nas četvorica smo se dogovorili da ćemo za Čapljinu. Taksijem koji je vozio vojnik HVO-a odvezli smo se samo do Ljubuškoga, tada pod kontrolom HOS-a. Vozač nije htio dalje, jer je svega nekoliko dana proteklo od ubojstva Blaža Kraljevića, pa je stanje među hrvatskim narodom bilo napeto. U Ljubuškom smo uzeli drugi taksi i njime stigli do Čapljine, koja bila ispisana grafitima “Koljite balije”. Ostatak družine ostao je u Čapljini, a ja sam krenuo u Dretelj – kaže Hodžić, koji ondje nije našao pukovnika Dedića (bio je, navodno, u Zagrebu, na konzultacijama zbog Kraljevićeva ubojstva).

Vratio se u Čapljinu, gdje je s poznanicima odlučio da se svi vraćaju u Hrvatsku; telefonski su od oca jednoga njihovog prijatelja, bivšeg direktora porečke šumarije, zatražili garantna pisma kojima se potvrđuje tko su i gdje žive. Pisma su ubrzo stigla faksom, a dvije poštanske službenice, Bošnjakinje, pronašle su im smještaj za tu noć kod svog prijatelja, što im je dobro došlo i stoga što je u gradu na snazi bio policijski sat.

– Sutradan, oko podneva, krenuli smo vlakom za Ploče. Na granici je bilo mirno, no u vlaku smo se, da ne bismo bili nekome sumnjivi, razdvojili. Iz Ploča smo autobusom otišli u Split, zatim u Rijeku, gdje nas je oko tri ujutro dočekao moj stariji brat, koji nas je odonud vratio u Poreč – završava Hodžić prisjećanje na svoje neželjeno putovanje.

S takvim je iskustvom otišao na četveromjesečni boravak kod prijatelja u Italiju, prvo u Veneciju, potom u Veronu. Nakon toga se vratio u Poreč i pokušao nastaviti s normalnim životom…

Priču koju nam je ispričao Hodžić potvrđuje i jedan od njegovih supatnika iz iste grupe, koji je želio ostati anoniman. Njega je policija zaustavila na porečkoj autobusnoj stanici, kada je prije odlaska na posao pošao izvaditi rodni list za dijete.

– Tražili su osobne dokumente, rekao sam im da su predani u nadležni ured i da ih čekam. U Poreču živim od 1983., žena mi je Hrvatica. Nakon što sam im dao iskaznicu bivše države, na kojoj je bilo navedeno moje rodno mjesto, naredili su da sjednem u auto. Deportirat će vas u Bosnu, kazali su mi u autu, takvo je naređenje, Alija i Tuđman su dogovorili da se ide ratovati u Bosnu. S tom nas se izlikom, očito, željelo otjerati iz Hrvatske. Supruga mi je donijela novac i potrebne stvari u stanicu – priča naš sugovornik. I on potvrđuje priču o premlaćivanim bosanskim Srbima.

– Jedan od njih radio je u mojoj građevinskoj firmi, ispod stola sam mu dao kutiju cigareta kada su ih doveli premlaćene. Mislim da je tih pretučenih Srba bilo jedanaest, kod mene su još neki po potrebi radili. Nisu bili rodom iz Poreča, ali su u njemu radili godinama prije rata. Nikada više za njih nisam čuo, navodno su ih vodili na razmjenu, civili za vojsku – kaže nam.

Kada se nakon mučne avanture vratio u Poreč, podignuo je papire kojima mu je potvrđen status trajno nastanjenog stranca; predao je i zahtjev za domovnicu, a čim ju je dobio, po njega je došla vojna policija i uručila mu poziv za mobilizaciju.

– Od 811 vojnika postrojenih na pisti u Rijeci nas 17 odabrano je za profesionalnu vojsku Devete gardijske brigade, Treću bojnu, “Vukove”; više nisam imao problema, kada bih kome pričao da sam nedavno bio deportiran, nitko mi nije vjerovao. Iako se ne želim vraćati u prošlost, ona ostavlja trag na čovjeku… nitko te tada nije pitao koliko vrijediš i kakav si čovjek, procjenjivali su te po imenu i prezimenu. Ali takva je to bila politika. Kako su me kasnije izabrali u vojsku, još se pitam – zaključuje razgovor.

I naš posljednji sugovornik želi ostati anoniman. Kaže da u Poreču stalno živi od 1981. godine. Rođen je u Zvorniku, a po nacionalnosti je Srbin. Njega je policija u stilu klasične racije pokupila u kafiću, u kojem je običavao popiti kavu prije odlaska na posao.

– Bilo je to u prvom valu transporta nas Bosanaca, dakle još prije kraja augusta, ne znam točno kada. Iako sam imao uredan prijavak u Poreču, na staroj ličnoj iskaznici pisalo mi je mjesto rođenja. Mislio sam da nema potrebe da radim novu, bila je to jedna zemlja, a ne kao danas. I papire za domovnicu sam već bio predao, imao sam pravo na nju – govori nam vlažnih očiju i s nekom knedlom u grlu dok se prisjeća kako su ga odveli u stanicu i vezali mu ruke; onamo su ubrzo došle njegova sada bivša supruga i dvogodišnja kći, koja je silno željela kroz rešetke ćelije svojim prstićima dodirnuti tatine.

– Ne znam kamo su odvezli nekoliko autobusa Bošnjaka. Mene su maricom vozili u Pulu i onda kombijem, s još desetak ljudi, do Rijeke. Potom za Split, pa autobusima za Grude. Kako se nije moglo proći zacrtanim pravcem, odvezli su nas u selo Soviće i smjestili u krug tamošnje osnovne škole. Prema popisu policije, bio sam jedini Srbin ondje – priča taj Bosanac.

Tijekom dvanaest dana koje je proveo u sovićkoj školi više je puta premlaćivan i udaran pištoljem po glavi. Smršavio je osam kilograma.

– Dvanaestog dana došlo je nekoliko autobusa, da odvezu ljude u rodna mjesta. Kako su mi uzeli dokumente, kazao sam da ne mogu ući u bus bez ičega. Nakon što sam ih dobio, ukrcao sam se u autobus koji je išao preko Hrvatske, pa trajektom i cestom stigao do Senja, a onda sam iskoristio stanku za točenje goriva i WC i zbrisao. U pošti sam objasnio situaciju, pa su mi omogućili da besplatno telefoniram ženi, koja mi je telegramski poslala novac, tako da sam se preko Rijeke uspio vratiti u Poreč.

Već drugi dan po povratku otišao je za talijanski grad Treviso, gdje je boravio nekoliko mjeseci, a u Poreč bi dolazio tek povremeno i poluilegalno, sve dok nije dobio domovnicu.

– Preko noći sam postao stranac u zemlji u kojoj sam živio, ali i objekt progona – kaže.

Dvadesetak dana nakon što je dobio domovnicu, i on je dobio poziv za vojsku.

– Mislite da nisam išao? Jesam, šest mjeseci u Lici, da bih opet završio na vojnom sudu. Prvo su mi rekli tri mjeseca; u redu, mislio sam, otići ću, ako ništa drugo, gulit ću krumpire. Međutim, nakon šest mjeseci odnio sam uniformu onamo gdje sam je zadužio i kazao im da su rekli tri, a ja gulim šest mjeseci. Dobio sam prvo sedam mjeseci zatvora, nakon žalbe godinu uvjetno. To je, ugrubo, moja priča – završava čovjek kojem ni danas nije jasno zašto su njega i druge njegove sunarodnjake odvodili iz domova, i to u poslovično tolerantnoj Istri.

Mnogi ni sada, iz straha, ne žele govoriti o tome što su sve prošli ratnih devedesetih. A možda je razlog i to što još nemaju neko povjerenje u pravnu državu…

O izbjeglicama su brinule njihove familije

Saborski zastupnik bošnjačke manjine bio je posebno iziritiran nedavnom raspravom u tom tijelu za koje je HDZ-ov zastupnik Duje Marasović izjavio da tijekom aktualnoga Svjetskoga nogometnog prvenstva BiH navija protiv Hrvatske i da joj je to zahvala što je pola milijuna njezinih izbjeglica primila, najela, napila, naoružala, liječila te im pomogla stvoriti državu.

– Nitko ne poriče da je zbrinut određen broj izbjeglica iz BiH, ali iznijeti da ih je netko hranio i skrbio se o njima teška je neistina. Masa tih ljudi su kao izbjeglice prijavljeni u policiji da bi uopće mogli boraviti u Istri, a izdržavale su ih njihove familije. Samo u mojoj kući u Brčićima kraj Poreča, koju sam kupio još 1989., bilo je desetak članova uže obitelji, među njima i moj šestogodišnji sin, koje sam uspio evakuirati iz Bijeljine i Zvornika, dakle s područja Podrinja, koje je među prvima pogođeno ratom. Kod starijeg brata, koji se u Poreču nastanio 1988., bio je podjednak broj ljudi, a u stanu mlađega smjestilo se čak devetnaestero članova obitelji – kaže Hodžić.