Liga za opstanak
Dnevnik HTV-a
Odri Ribarović javlja nam da je u Opatiji “isto gostiju nego lani”. Prošlog tjedna jedan nas je novinar izvijestio kako su teme jednog ovogodišnjeg sastanka bile “vrlo iste” kao i teme jednog prošlogodišnjeg sastanka. Sportski novinari koji su nam se javljali iz Brazila briljirali su ocjenama o tome kako je “teren loš, ali su uvjeti za igru dobri”, dok nas je kolumnist jedine jugoslavenske medijske korporacije (Dnevno) uvjeravao kako je cijela zemlja zaražena jugoslavenstvom. Značajan dio naše javne scene priklonio se poetskom načelu Danila Harmsa: “Zanima me samo besmislica, samo ono što nema praktički nikakvog smisla.”
Tiranija likova koji bi se morali silno potruditi da bi dosegli razinu mediokriteta postaje sve nepodnošljivija i sve štetnija. Iz godine u godinu, iz etape u etapu, Hrvatska tone. Kako nas je izvijestio “Poslovni dnevnik”, hrvatski BDP danas je manji od BDP-a SRH iz 1979. godine, a kako je krenulo, bit će i gore. Uz negativnu kadrovsku selekciju ne može se dogoditi ništa pozitivno, čak ni slučajno.
Nedjeljom u dva
Nakon serije gostiju za koju je teško bilo ocijeniti spadaju li u kategoriju desnih radikala ili ridikula – u Hrvatskoj je to najčešće jedno te isto – Aleksandar Stanković u studio je doveo čovjeka koji ima što reći. Ljubljanski gradonačelnik, zvijezda padalica slovenske političke scene, politički je model kakvoga u Hrvatskoj ne možete naći. Janković reprezentira onaj tip mišljenja koji Max Weber naziva “ciljno racionalnim”. U kampanje ulazi s ciljevima, navodi kriterije uspjeha, označava točne datume do kojih pojedini projekt mora biti gotov, kuvertira ostavku ako obećanja ne ispuni. Do lani mu je sve polazilo za rukom, no kada je s gradske scene skočio na nacionalnu, suočio se s optužbama za korupciju. Janković će teško ponoviti uspjeh Pozitivne Slovenije, jer mu račune mrse dva posve nova igrača, mladi Miro Cerar, sin gimnastičke legende, i Igor Šoltes, unuk Edvarda Kardelja. Čini se da se u Deželi pomalja novi tip biračkog odlučivanja – više nije pitanje “desno” ili “lijevo”, već “staro i kompromitirano” ili “novo i neisprobano”. Ta se logika omasovljuje i u nas – slučaj Holy – pa nije pametno spremati ražanj dok je zec u šumi, svašta se još do izbora može razviti.
RTL danas
Ivica Todorić, čovjek koji ima zavjet šutnje naspram hrvatskih medija, progovorio je za slovensku TV postaju. Evo što je rekao: “Todorić je ipak jedinstven čovjek. Ja ću sada reći za sebe, a nikada nisam za sebe takvo što govorio – tko je napravio nešto što sam ja napravio na ovim prostorima? Koju god sam kompaniju uzeo, napravio sam najveće svjetske kompanije. Netko kaže: Todorić je zadužen, nema para. Ja sam za Mercator svoj novac dao, kada ne bih uspio, sve bi mi otišlo kvragu. Nitko ne može voljeti Mercator više od mene. Bio sam danas u Mercatoru. Prvo sam sjeo sa sindikatima, a onda s menadžmentom. Mislim da su oni plakali kada sam išao, a i ja sam plakao kada sam išao. Oni su htjeli da ja danas ostanem s njima tamo. Mislim da su oduševljeni i da će to biti jedno perfektno partnerstvo.”
Ovo je otkriće vrlo neugodno. Čovjek o sebi govori u trećem licu. U Hrvatskoj nema puno ljudi koji to rade – to su Tomislav Merčep, Slavko Linić, Zdravko Mamić, Mišo Kovač, Željko Kerum, Milan Bandić, Damir Kajin i Davor Šuker. Većina ima ćuka u glavi. Još prije 14 godina Todorić je dao intervju “Vjesniku” u kojemu je priznao da bi “bio gladan da mu nije tatine mirovine”, a sada ima 550 milijuna eura. Čini se da su radnici Mercatora bili bliže istini kada su plakali, nego kada su molili gazdu da tamo ostane. Ako ne vjeruju, neka pitaju radnice Konzuma.
Hrvatska – Meksiko, HTV 2
Prije utakmice vidimo napuhanog Davora Šukera koji Mili Horvat objašnjava kako stoje stvari. Idemo dalje, nema nikakve sumnje. Mila ga, nepovjerljivo, pita: A što ako se naši nogometaši nakon utakmice ipak budu morali pakirati, hoćete li snositi konzekvence? “O tome ćemo poslije utakmice, ako do toga dođe”, kaže Šuker. Kojega, nakon utakmice, više ne možeš svijećom naći. Predvidivo. Za razliku od njega, Niko Kovač ipak se pojavio i dao nekakve odgovore na pitanja koja su mu postavljena. Nije to bilo puno više od utjehe – nekoliko dana kasnije Boris Dežulović će napisati kako se samo dvije stvari iz svemira vide golim okom, Kineski zid i maestralno promašena koncepcija igre Nike Kovača – no selektor barem nije pobjegao. A jedini pravi izbornik hrvatskog nogometa, notorni Maminjo, svih se dana Mundijala nije pojavio ni u jednom mediju. Očito je mirisao izbacivanje u prvom krugu, pa je želio ostati podalje od arene koja, za poražene, nikada nije imala milosti. Mamić je kriv, to je očito, samo je pitanje ne bi li hrvatski nogomet bez Mamića bio još gori.
Doček nogometaša, Nova TV
Nekoliko stotina navijača dočekuje reprezentaciju i slika se s nogometašima. Dvije su pretpostavke o njihovim motivima. Jedna je da je riječ o realistima, koji već i odlazak na Svjetsko prvenstvo smatraju dosegom. Oni su vjerojatno najbliže istini. Od stadiona Inkera i Cibalije do Marakane velik je skok. Drugu pretpostavku iznose neki novinari – te ljude, kažu, netko je platio…
Ne ulazeći u to, očito je da je Hrvatska u nogomet ugradila više ideoloških fantazija no ikada prije. Nogomet je kratkotrajno zasjeo na mjesto religije, postavši, barem dok traje prvenstvo, opijum za narod. Vrijeme je šamana, vračeva, lažnih proroka. Čega se sve tu nismo naslušali: priča o velesili, ambicija o osvajanju vrha svijeta, “imperijalne oholosti” o kojoj je, vrag zna zašto, na početku mandata govorio Zoran Milanović. Očito je da je nacija na rubu očaja, gladna i žedna bilo kakve utjehe, makar i nogometne. Hrvatska vapi za bilo kakvim uspjehom, pa makar ga postigla i jedanaestorica koja natjeruju loptu. Politički, desnica zaziva orbanizam, ali na svu sreću, na horizontu nema nijednog Orbana – autokrati rade po cijele dane, a ne kratko, kao naši takozvani lideri – dok masa građana očito sanja alternativu. Zasad je na vidiku baš i nema.