Odbijanje “izdajničkih garancija”

Već više od 11 godina, točnije od veljače 2003., Haški tribunal se muči s optuženikom za ratne zločine, vojvodom Vojislavom Šešeljem, koji se u Den Haag dobrovoljno uputio dan nakon što je te godine objavljena optužnica protiv njega. Kao što je tada kucao na vrata Scheveningena s obećanjem da će uništiti taj “antisrpski” Haški tribunal, tako sada muči suce i tužitelje time što baš neće na slobodu pod njihovim uvjetima.

A uvjeti su sljedeći: glavni uvjet je da bude pod nadzorom srpskih vlasti od trenutka oslobađanja sve do povratka u Scheveningen, te da poštuje uvjete kućnog pritvora tijekom čitavog trajanja privremene slobode. Uz to, morao bi predati pasoš nadležnima, ne bi smio biti u nikakvom kontaktu sa žrtvama i svjedocima, niti pokušavati utjecati na njih na bilo koji način, a o svom slučaju mogao bi razgovarati samo s članovima svog pravnog tima.

Optuženom Šešelju, kako se čini, ne pada na pamet poštovati bilo koji nalog suda, osim onoga da ne napušta teritorij Republike Srbije; tako je u svom odgovoru sudu 17. lipnja napisao da se neće periodično javljati policiji ni nositi “ogrlice, narukvice ili nanogice koje vređaju ljudsko dostojanstvo”, da će suprotno eventualnoj zabrani sudjelovati u političkom životu Srbije i na javnim skupovima, da će davati intervjue i gostovati u televizijskim emisijama i da će “javno kritikovati Haški tribunal kao nelegalni međunarodni sud”. Uz sve, ostao je dosljedan tome da “s gnušanjem odbacuje bilo kakve garancije izdajničke i prozapadne vlade u Beogradu”.

Haški tribunal je te garancije ipak zatražio. Ministar Rasim Ljajić, koji je godinama na čelu tima za suradnju s tim sudom, objasnio je da je situacija prilično neugodna upravo zbog toga što Šešelj godinama priča o “izdajničkoj vlasti”, misleći time na Tomislava Nikolića, njegovog nekadašnjeg radikalskog zamjenika, i Aleksandra Vučića, nekadašnjeg generalnog sekretara SRS-a. Vlada Srbije ipak je donijela odluku da će garancije dati, ali pod uvjetom da Šešelj pristane na to da će se držati svih pravila propisane slobode. Tako je taj vrući krumpir prebačen ponovno pred haške suce. Ovi su potom 4. srpnja dali trodnevni rok Šešelju da se o tome pismeno izjasni; u utorak, 8. srpnja, kada ovaj tekst nastaje, od Šešelja – kako je to provjeravao Tanjug – još “ni pisma ni razglednice”!

Ne bi bilo prvi put da se Šešelj ne obazire na zahtjeve suda (za nepoštovanje je već osuđivan, jednom na 15, drugi put na 18 mjeseci, treći na dvije godine zatvora) i da uopće ne odgovori: njegovi radikali već su tijekom vikenda najavili da on najvjerojatnije neće prihvatiti nikakvu ograničenu slobodu, a njegova supruga Jadranka kaže da je izgubila svaku nadu da će se njen muž naći na slobodi.

– Bila sam veliki optimista da će Voja, posle 11 i po godina svog tamnovanja, ćelije Haškog tribunala zameniti svojim domom. On ne prihvata ni po cenu života da pod haškim uslovima dođe u Srbiju. Ostaje dosledan svojim stavovima. Njegov stav je “bez uslovljavanja, gospodo, i tačka” – rekla je za tabloid “Kurir”.

Pitanje je bilo kako će sud postupati dalje s obzirom na Šešeljevu tvrdoglavost, ali i činjenicu da sudsko vijeće nije prihvatilo izdvojeno mišljenje predsjedavajućeg Jean-Claudea Antonettija da se Šešelju jasno naglasi da će, u slučaju odbijanja da prihvati uvjete privremene slobode, vijeće biti prinuđeno povući svoju inicijativu za privremeno oslobađanje, odnosno da će to biti “automatska posljedica” takvog stava optuženog. Posljednje vijesti kažu da je ipak takav stav prevagnuo i da Šešelj na slobodu, makar i tipa kućnog pritvora, neće.

Kako god bilo, sud se sam doveo u takvu situaciju: on naprosto više ne zna što bi s Vojislavom Šešeljem. Najprije je (uz mijenjanje prvobitne optužnice) četiri godine čekao na suđenje, pa se onda i suđenje otezalo – bilo je tu i štrajka glađu – zbog njegovog inzistiranja da se sam brani, da bi sredinom prošle godine, nakon već završenog suđenja, iz vijeća bio izuzet danski sudac Frederik Harhoff. On je, naime, elektronskom poštom na adrese prijatelja i suradnika poslao pismo u kojem ocjenjuje da su oslobađajuće presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Momčilu Perišiću, te Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću rezultat politički motiviranog pritiska tadašnjeg predsjednika Haškog tribunala Theodora Merona. To su objavile jedne danske novine i Harhoff je izuzet. Njegovo je mjesto zauzeo novi član vijeća, ali njemu je potrebno vrijeme da se s obimnim predmetom upozna. Koliko točno vremena, to nitko, pa ni sam Antonetti u svojem izdvojenom mišljenju, ne zna.

U Beogradu cijela ta priča oko Šešelja nikoga posebno ne uzbuđuje, osim što se povremeno oglasi netko od radikala, koji su ostali vjerni Šešelju i danas izvanparlamentarnoj stranci. Za razliku od Vučića i Nikolića (kao i ostalih članova Vlade, s izuzetkom spomenutog Ljajića) koji nisu ni riječ o Šešelju ovih dana rekli (niti ih je netko bilo što upitao), stručna javnost, pa i nevladine organizacije koje sigurno nisu bile nesretne kada je Šešelj otišao put Scheveningena, sve češće govore o kršenju njegovih prava i sramnoj činjenici da Haški tribunal više od 11 godina nije u stanju okončati suđenje i donijeti presudu. Njihovo lakonsko objašnjenje da je Šešelj i sam tome pridonio stalnim opstrukcijama teško da drži vodu i dojam je u javnosti da bi ga se, sada kada je i bolestan i kada su mu neophodne ozbiljne terapije (kako su radikali priopćili, imao je operaciju karcinoma), najradije riješili barem na neko vrijeme i prepustili cijeli problem “njegovima”.

S druge strane, njegov dolazak – da je i pristao na sve haške uvjete – nešto bi značio samo šačici ljudi. Netko je ovih dana konstatirao da se promijenio i on za tolike godine, ali promijenila se i Srbija, tako da njegova ideja o intervjuima i TV emisijama nije nešto što bi uplašilo njegove bivše suradnike i vlast uopće. Uostalom, većina medija je poslušna vlasti, a sve političke radio i TV emisije su otprije desetak dana na ljetnom odmoru, sve do rujna.