Veliki siledžije

Krajem lipnja Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda (UNHRC) izglasao je rezoluciju koja predstavlja prvi korak u donošenju obavezujućeg pravnog okvira za sprječavanje kršenja ljudskih prava od strane multinacionalnih korporacija. Odluka Odbora smatra se povijesnom, s obzirom na to da se radi o prvom takvom dokumentu otkako se sredinom 1960-ih godina pojavila prva inicijativa za donošenje međunarodne regulative o ponašanju korporacija.

Ovog puta inicijativa je došla iz Ekvadora i Južnoafričke Republike, uz podršku još 83 države i više od 500 nevladinih organizacija. Ekvador je predložio da se kao prvi korak osnuje međuvladina radna skupina s mandatom za pregovore o donošenju pravne regulative, da se imenuje posebni izvjestitelj i da skupina svoj prvi izvještaj podnese UNHRC-u tijekom 2015. godine.

Od 47 članica, koliko ih UNHRC ima, rezoluciju je podržalo njih 20, uglavnom zemalja globalnog juga, od latinskoameričkih i afričkih država do Kine i Indije. Suzdržanih je bilo 13, a protiv njih 14, među kojima sve razvijene zemlje, odnosno sve članice Europske unije koje u Odboru trenutno sjede: Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Irska, Austrija, Estonija, Češka i Rumunjska, te Crna Gora, Makedonija, Južna Koreja i Japan. Anne van Schaik iz organizacije Friends of the Earth rekla je da se iz raspodjele glasova vidi da su se inicijatori “namjerili protiv velikih sila”, a da će nailaziti na goleme otpore najavio je i američki predstavnik u UNHRC-u Stephen Townley, koji je izjavio da njegova zemlja neće sudjelovati u radnoj skupini i da će “instrument biti obavezujući samo za članice koje mu pristupe”.

Za komentar lipanjskog događaja, ali i onaj o poteškoćama koje predstoje, “Novosti” su upitale predstavnike dviju nevladinih organizacija koje su podržale inicijativu Ekvadora, Jagodu Munić iz Zelene akcije i Oliviera Hoedemana iz briselske organizacije Corporate Europe Observatory. Hoedeman nam je rekao da se radi o velikom uspjehu, s obzirom na to da je posljednji sličan pokušaj 2004. propao nakon “žestoke kampanje industrijskih lobija, s kompanijom Shell u glavnoj ulozi”.

– I sada postoji rizik da će EU i SAD bojkotirati proces jer su tako i najavili. Bit će to duboko nedemokratski, a činjenica da prijete pokazuje do koje su mjere pod utjecajem zahtjeva lobija da se ne ide dalje od dobrovoljnih mjera u donošenju standarda o ljudskim pravima za korporacije. Korporativni lobiji sasvim sigurno pripremaju protuofenzivu, a Međunarodna organizacija poslodavaca i Svjetska trgovinska komora već su dale bijesno priopćenje u kojemu su izglasavanje rezolucije licemjerno nazvale “velikim korakom unazad u nastojanjima da se unaprijedi stanje ljudskih prava” – rekao nam je Hoedeman.

Jagoda Munić, inače i predsjednica međunarodne federacije Friends of the Earth, kaže pak da se u svom radu “susrela s mnogim kršenjima ljudskih prava od strane kompanija, što uključuje i prijetnje, otmice i atentate na aktiviste i pripadnike lokalnih zajednica koji se protive devastaciji okoliša, pri čemu tvrtke registrirane u razvijenim zemljama ili njihove tvrtke kćeri ne snose nikakvu odgovornost”.

– Ova je pobjeda dala snage svima onima koji se na terenu bore protiv moći velikih korporacija, bilo da je riječ o Shellu u delti Nigera, Hidraliji u Gvatemali ili Mekorotu u Palestini. No sada nam predstoji još više posla, jer u naredne dvije godine treba izraditi nacrt pravnog okvira koji će ljudska prava štititi u svakoj zemlji svijeta. Pretpostavljam da će lobiji međunarodnih kompanija raditi ogroman pritisak da se taj tekst što više razvodni – govori Jagoda Munić.

Ona smatra da je “postupak EU-a sramotan i licemjeran”, te dodaje da se “u pregovorima oko transatlantskog trgovinskog sporazuma, koji se odvijaju daleko od očiju javnosti, može vidjeti kako se konzultativni sastanci Europske komisije održavaju uglavnom s predstavnicima korporacija, što sigurno nije u interesu građana Europske unije”.

Uz one koje spominje Jagoda Munić, na naslovnice su dospjeli još neki eklatantni slučajevi, poput prošlogodišnjeg rušenja poslovne zgrade Rana Plaza u Bangladešu, kada je poginulo 1129 radnika, štrajka u južnoafričkom rudniku Marikana 2012., kada je policija na poziv vlasnika, britanske tvrtke Lonmin, štrajk ugušila egzekucijom 31 rudara, ili pak ekološke katastrofe u indijskom gradu Bhopalu, kada je iz plinske elektrane u vlasništvu američke kompanije Union Carbide iscurilo 40 tona toksičnih kemikalija, uslijed čega je umrlo 15 tisuća ljudi. Iako se tragedija u Bhopalu dogodila prije 30 godina, za nju sudski nitko nije odgovarao. U svim tim slučajevima radilo se o posvemašnjem nemaru kompanija, a u nekima, poput Chevronovog zagađenja ekvadorske amazonske prašume, i namjernom izazivanju nesreće, no unatoč tome za zlodjela nitko nije odgovarao. Jedinom iznimkom mogla bi se smatrati ekološka katastrofa koju je prije četiri godine u Meksičkom zaljevu izazvala britanska naftna kompanija BP, jer je ona na čišćenje, kazne i gubitak tržišne vrijednost izgubila desetke milijardi dolara. No bitna je razlika u tome da je u ovom slučaju žrtva najmoćnija država svijeta, SAD.

Brazilski aktivist Gonzalo Berrón napisao je uoči sjednice UNHRC-a analizu u kojoj objašnjava kako je “nova faza globalnog kapitalizma” dovela do porasta broja kršenja ljudskih prava od strane transnacionalnih korporacija i jačanja njihove moći, a samim tim i do nekažnjivosti. Osim što je s padom željezne zavjese nestala i barijera ekspanziji kapitala, piše Berrón, eskalirala je i međuovisnost politike i biznisa, koja se ostvaruje na nekoliko načina, od nesmetanog cirkuliranja političara i biznismena između tih dviju sfera, preko lobiranja, pa do ulaska interesa kapitala u “globalno upravljanje”.

Ovo posljednje odnosi se naročito na pojavu investicijskih ugovora i ugovora o slobodnoj trgovini, kao i činjenicu da su Svjetska trgovinska organizacija, MMF i Svjetska banka razvili legislative kojima se povećavaju prava i zaštita kompanija, uključujući i pravo da tuže države zbog stvarnog ili mogućeg gubitka profita. Ta se prava ostvaruju na posebnim, izvansudskim tribunalima ili arbitražnim tijelima, gdje u pravilu pobjeđuje jači. Sve to, piše Berrón, uz kompliciranje vlasničkih struktura gdje je neka korporacija često u vlasništvu neke druge, a ona opet u vlasništvu treće, dovelo je sistematskog kršenja ljudskih prava, a istovremeno i udaljavanja odgovornih za donošenje odluka od onih na koje te odluke utječu.

Olivier Hoedeman kaže da su do stvaranja kritične mase interesa za zauzdavanje korporacija doveli i događaji u zemljama koje su rezoluciju predložile, naročito u slučaju Ekvadora, koji već desetljećima vodi bitku s američkom naftom kompanijom Chevron.

– Ekvador je započeo širi proces revizije investicijskih ugovora s namjerom da se iz njih potpuno povuče. JAR, Indonezija i popriličan broj drugih zemalja također razmišljaju o sličnom potezu. Upravo je to rastuće samopouzdanje među vladama globalnog juga omogućilo većinu prilikom glasanja o rezoluciji – govori Hoedeman.

U izvještaju Korporativni utjecaj na UN-ovu agendu o poslovnoj zajednici i ljudskim pravima, objavljenom uoči konferencije UNHRC-a, organizacije Misereor, Global Policy Forum i Brot für die Welt opisuju sada već polustoljetnu borbu protiv moći korporacija, čiji je prvi simbolički potez krajem 1960-ih povukao ubijeni čileanski predsjednik Salvador Allende, optuživši američke telekomunikacijske kompanije za miješanje u unutarnja pitanja države. Allendeova javna optužba potaknula je u UN-u višegodišnji angažman, koji je 1977. rezultirao početkom rada na Kodeksu ponašanja korporacija, kojemu je cilj bio obuhvatiti razne korporacijske prakse, od kršenja ljudskih prava, preko pranja novca i neplaćanja poreza, pa do formiranja kartela i korupcije. Nakon toga, međutim, kampanja jenjava pod golemim pritiskom PR-kompanija zaduženih za blaćenje UN-ovih tijela i popravljanje imidža poslovne zajednice. S početkom neoliberalne ere 1980-ih nastojanja se proglašavaju “reliktom prošlosti”, a konsenzus se raspada. Posljednji pokušaj bio je 1992. na UN-ovoj konferenciji o razvoju i okolišu, no zapadne vlade uspjele su ga skinuti s dnevnog reda.

S dolaskom Kofija Annana na funkciju glavnog tajnika UN-a 1997. godine počinje i tješnja suradnja te organizacije s poslovnom zajednicom, a ona kulminira angažmanom Annanovog savjetnika, harvardskog profesora Johna Ruggieja, koji razvija koncept dobrovoljnog doprinosa korporacija poštivanju ljudskih prava. Godine 2000., u prisustvu top menadžera 50 najvećih svjetskih kompanija, Annan je svečano inaugurirao Global Compact, projekt koji kompanijama omogućava da sporadičnim dobrovoljnim investicijama u projekte od javnog interesa opravdavaju i nastavljaju uobičajene poslovne prakse, a UN uspješno odvraća od ranijeg smjera donošenja normativnog, obavezujećeg međunarodnog okvira. Tako bi i ostalo da Ekvador nije pokrenuo inicijativu za, kako nam je rekao Hoedeman, “uspostavu međunarodnog dokumenta koji transnacionalnim korporacijama neće ostavljati izbora nego da se ponašaju odgovorno, jer će žrtve kršenja ljudskih prava dobiti mogućnost da traže pravdu kakvu dosad nisu imale”.

Chevronova kampanja protiv Ekvadora

Chevron, tadašnji Texaco Petroleum Company, u Ekvadoru je operirao od 1964. do 1992. godine. Prilikom odlaska iz zemlje ostavio je tisuću otvorenih bušotina ispunjenih sirovom naftom i izbacio 18 milijardi galona toksičnog otpada u rijeke amazonske prašume, ugrozivši direktno 30 tisuća ljudi. Godinu kasnije, 48 građana tužilo je kompaniju, prvo u SAD-u, a zatim, na zahtjev kompanije, i u Ekvadoru. Krajem prošle godine, ekvadorski Vrhovni sud potvrdio je odluku nižeg suda da Chevron tužiteljima plati 9,5 milijardi dolara, no Chevron se tada obraća specijalnoj komisiji čije ovlasti proizlaze iz investicijskog ugovora (BIT) koji je 1995. kompanija potpisala s vladom Ekvadora. Komisija zaključuje da je Ekvador prekršio BIT i nalaže vladi da plati štetu nastalu uslijed tužbe, unatoč brojnim nelogičnostima, primjerice onoj da je BIT potpisan 1995., a onečišćenje se dogodilo tri godine ranije, ili da to što se tadašnji ekvadorski predsjednik obavezao da vlada kompaniju neće tužiti ne znači da se to pravo oduzima i ekvadorskim građanima. Chevronova kampanja protiv Ekvadora i danas je bez presedana: u nju je uložio desetke milijuna dolara i angažirao 60 odvjetničkih firmi sa 2000 profesionalaca. Ekvador je 2012. na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu izgubio i tužbu koju je protiv njega podignula naftna kompanija Occidental Petroleum, također zbog kršenja BIT-a.