Strasbourg dao za pravo Ani Jelić

Evropski sud za ljudska prava (ECHR) u Strasbourgu donio je presudu protiv Republike Hrvatske zbog nedjelotvorne istrage u slučaju koji je pokrenula Ana Jelić, čiji je suprug Vaso (1931.) ubijen u Sisku 1991. godine. Prema odluci Suda, Ana Jelić dobit će od države 20.000 eura odštete i 1.000 eura sudskih troškova; zaključeno je da je prekršen članak Evropske konvencije o ljudskim pravima, a učinjena je i proceduralna pogreška jer vlasti u 20 godina nisu djelotvorno slijedile vjerodostojne tragove o identitetu počinitelja ubojstva. U presudi se priznaju i poteškoće u istrazi, vezane uz velik broj ciljanih a neistraživanih ubojstava srpskih civila na sisačkom području, za što su tek 2011. optužene dvije osobe koje su devedesetih bile na važnim položajima – ratni načelnik policijske uprave Đuro Brodarac i njegov zamjenik Vladimir Milanković, koji je pravomoćnom presudom proglašen krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, za što mu je dosuđeno deset godina zatvora.

– Jedino ECHR može sagledati proceduralni aspekt kršenja prava na život zbog primjene Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju je Hrvatska ratificirala 1997. U presudi se obrazlaže i potreba djelotvornih istraga i procesuiranja direktnih počinitelja zločina. Sud govori i o mogućoj diskriminaciji; ne sagledava taj aspekt, ali iznosi podatak da DORH od 2005. provodi akcijski plan koji bi trebao biti jednak i jedinstven za sve žrtve, bez obzira na njihovu etničku pripadnost – kaže Milena Čalić Jelić iz Documente, ističući kako presuda navodi i koje su sve obaveze država pri istragama nasilnih smrti, u ovom slučaju i ratnog zločina.

Iz slučaja Jelić najbolje se vidi kako su se ranih devedesetih provodile istrage vezane uz ubojstva srpskih civila. Čim su joj 15. novembra 1991. u večernjim satima osobe s maskama i u maskirnim uniformama nasilu odvele supruga od kuće, Ana je to prijavila policiji: njezini svakodnevni obilasci i policije i vojne komande i Crvenoga križa ostajali su bez ikakvog rezultata sve do 2. februara sljedeće godine, kada je Vasino mrtvo tijelo, već u raspadanju, pronađeno na lijevoj obali Kupe, u blizini Staroga grada. Bez ikakve obdukcije i službene identifikacije, samo na temelju zapisnika o vanjskom pregledu leša, Ana je sahranila supruga, čiju je smrt, utvrđeno je, prouzročilo sedam prostrijelnih rana glave i grudnog koša, čemu je prethodilo zlostavljanje. Tada 60-godišnji Vaso nije bio ni u kakvoj vojsci ili paravojnim formacijama, bio je civil; počinitelji ubojstva nikada nisu pronađeni i kazneni postupak od strane nadležnih nije pokrenut, pa se tek 2003. Ana Jelić upušta u građanski postupak radi naknade nematerijalne štete zbog suprugove smrti. No kao i kod ostalih 160 postupaka pokrenutih po zakonima iz te godine, 2011. biva odbijena na svim sudskim instancama, i to iz proceduralnog razloga – zastare uslijed pogrešne primjene materijalnog prava.

Međutim, ECHR uopće nije ulazio u pojam zastare, što je za Luku Šuška, Aninog pravnog zastupnika, ključno pitanje.

– Sve naše tužbene zahtjeve domaći sudovi odbijaju s istim razlogom, da su zastarjeli. Na to se, nažalost, ECHR uopće ne osvrće, a mene kao odvjetnika koji zastupa žrtve zaista zanima postoji li zastara u slučajevima ratnih zločina ili ne postoji. Profesor Davor Derenčinović sa zagrebačkog Pravnog fakulteta smatra da pravo na potraživanje naknade štete prouzročeno radnjama kojima su ostvarena obilježja ratnih zločina ne zastarijeva, s obzirom na to da ni kazneni progon za takva djela ne zastarijeva ni po međunarodnom ni po hrvatskom pravu. Međutim, domaći sudovi proizvoljno tumače da u slučajevima poput Jelićevog do ratnog zločina nije došlo, jer kazneni postupak nije bio pokrenut. A tko je za to kriv, zar žrtve? Svima je poznato da to nije bio izdvojen slučaj, nego raširena pojava u tadašnjem Sisku – kaže Šušak.

– Sudovi odbijaju tužbene zahtjeve zbog tobožnje zastare, a državna odvjetništva ne procesuiraju i ne progone počinitelje ratnih zločina, smatrajući valjda da tako štite nacionalne interese… to je, čini se, opća poratna strategija i pravosuđa i vlasti. Događa se i da sudovi različito tretiraju zastaru, što je nedopustivo; čak ni Vrhovni sud ne zauzima načelne stavove i ne održava jedinstvo sudske prakse, što mu je osnovna ustavna zadaća. Primjerice, u Šibeniku i Osijeku su rokovi zastare kaznenih djela dulji nego na drugim sudovima, posebno u Zagrebu – dodaje Šušak.

Da slučaj Jelić nije jedini takav koji se našao pred Evropskim sudom za ljudska prava, potvrđuje i Milena Čalić Jelić.

– Po prebrojavanju sličnih predmeta EHCR-a zbog kršenja prava na život i nedjelotvornost u istrazi, samo ove godine postoji 25 zahtjeva, što je velika obaveza i za Ured zastupnika Vlade RH i za samu državu. Nekoliko smo puta apelirali da se problem odšteta obiteljima civilnih žrtava rata rješava unutar države, ali dosad za to nisu stvoreni dovoljno dobri uvjeti – upozorava Milena Čalić Jelić i dodaje da presuda u slučaju Jelić pruža pozitivnu perspektivu, jer otvara prostor za sklapanje nagodbe između oštećenika i države o naknadi štete uslijed gubitka člana obitelji.

Luka Šušak priznaje da je iznenađen pozitivnom presudom EHCR-a, smatrajući da ona predstavlja određenu kritiku dosadašnje istražne i sudske prakse u Hrvatskoj.

– Vidjet ćemo kako će se sada ponašati državna odvjetništva i sudovi u sličnim predmetima. Presuda je izvjesni ispravak nepravde i štete koju je, osim hrvatskog pravosuđa, srpskim žrtvama nanosio i Sud u Strasbourgu. Naime, svi su takvi zahtjevi ondje bili odbijani i u startu proglašavani neprihvatljivima, čime su se direktno potvrđivale odluke domaćeg pravosuđa, premda su njima kršena ljudska prava – ističe odvjetnik, koji se nada da će u slučaju Jelić doći do obnove postupka pred domaćim pravosuđem, jer je građanski sud vezan uz kaznenu presudu, a ubojstvo Vase Jelića je kao jedno od 28 ubojstava sisačkih civila među dokaznim materijalima u predmetu protiv pravomoćno osuđenog Vladimira Milankovića.