Terorizam 2.0

Sve što Amerikanci smisle na kraju im se, u najgorem obliku, vrati kao bumerang. Dobro, ne baš sve, već ono što, ustvari, nikada nije trebalo ni nastati, ali eto jeste, pa se primilo tamo gdje, očito, postoji serijska proizvodnja luđaka. Najnoviji i trenutno najpoznatiji kandidat za doživotno liječenje u strogo čuvanoj psihijatrijskoj klinici zove se Abu Bakr al-Bagdadi i samoproglašeni je kalif, normalno svih muslimana svijeta, a njegov kalifat prostire se – na internetu. Bilo bi to, naravno, karikaturalno, samo da nije tragično, da ne postoje zemlje, među njima i Hrvatska, u kojima ovog manijaka shvataju ozbiljnije nego što je on mogao poželjeti, pa nema dana da se negdje ne ponovi kako bi se jednoga dana i Karlovac mogao naći u Islamskoj državi.

Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti. Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski, u kojem je George Bush stariji, oslobađajući Kuvajt, bombardirao Bagdad. Sve poslije nije bilo tehnika, već isključivo potraga za spektaklom: pokazalo se kako je, eto, rat u BiH, za razliku od onoga u Ruandi, moguće medijski bolje eksploatirati, pa je jedna golema nesreća završila u prime timeu, a druga, jednako strašna, tamo negdje između vijesti o pingvinu sa Alzheimerovom bolešću i one o nastavku višegodišnjeg meča u kriketu između Pakistana i Bangladeša.

Veteranima IRA-e mora da se teško riješiti osjećaja opće uzaludnosti, dok u pubu, ispod ratnih zastava i preko piva gledaju TV. Generacije boraca su se izmijenile od Uskršnjeg ustanka 1913., britansku su vojsku o jadu zabavili, uhapšeni su odležali valjda milijardu godina robije sve skupa, a nisu na svjetskim televizijama dobili ni deset posto vremena danas namijenjenog svakom islamističkom manijaku od Sirije do Levanta, sposobnom okupiti sto ljudi pod maskama i sa kalašnjikovima, i dovoljno bolesnog da nekome odrubi glavu nakon što se na kameri upali crvena lampica.

Al-Kaida, kako je CIA nazvala bazu podataka Americi odanih protusovjetskih boraca iz afganistanskog rata, nije do 11. rujna 2001. bila udruga numizmatičara, ali je od napada na WTC postala teroristički Marlboro: brend čije lokalne verzije, uz osnovni recept, imaju i nešto lokalnih, specifičnih dodataka. Drugačije rečeno, stare i novoosnovane terorističke skupine prihvatile su program Al-Kaide, ali su svoje ratove vodile protiv različitih, dostupnih neprijatelja, pristajući na povezivanje sa Osamom bin Ladenom, iako zapravo nikakvu konekciju nisu imali. On je, u prijevodu, dane slave iskoristio da pruži smjernice, a sve ostalo je bilo kao politika, umijeće mogućeg. Tako su negdje napadani aerodromi, a drugdje su, kao u Sarajevu, usamljene budale pucale na ambasadu SAD-a.

Grubo rečeno, bez obzira na ljudske žrtve i pojedinačne i obiteljske tragedije, udar Al-Kaide na SAD nije imao nikakav, apsolutno nikakav značaj osim simboličkog. I jednako tako, nikakvu korist osim propagandne. Zapravo, sve drugo je bilo prizivanje štete, završene američkim osvajanjem Afganistana i prekasnom smrću Osame bin Ladena. Tri aviona, dvije zgrade i nekoliko hiljada mrtvih, ma kako to brutalno zvučalo, nikakav je gubitak za SAD. Atakom na New York je, uz sve ostalo, Al-Kaida sama sebi suzila manevarski prostor: sigurnosne mjere učinile su nove napade skoro nemogućim. No nakon televizijskog prijenosa zabijanja otetih putničkih zrakoplova u znamenite njujorške “Blizance”, i Al-Kaida i Osama bin Laden postali su jednako poznati kao George Bush mlađi i NATO. Tako je, u najkraćem, globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat.

Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina. Samoproglašeni kalif više je genije PR-a nego vojne strategije, pa je, po svemu sudeći, smijenio Al-Kaidu, ozbiljno konkurirajući po zvučnosti i Osami bin Ladenu. Da njegovo ludilo ne podrazumijeva puštanje tuđe krvi, mogli bismo ga usporediti sa nogometnim klubom iz prištinskog predgrađa što je ponudio Luisu Suarezu da kaznu od četiri mjeseca provede u kosovskoj ligi, gdje može igrati jer ta država još nije priznata od FIFA-e i UEFA-e. Urugvajac se nije ni počešao na ponudu od 30.000 eura za dolazak i mjesečnu plaću od 1.500, ali je Hajvalia, kako se zove tim, dobila prostor u “Telegraphu”, “Daily Mailu”, “Independentu”, na Sky Sportsu i Al Jazeeri… Svugdje gdje se i o Bagdadiju i njegovom sumanutom planu govori kao da je zaista ostvariv.

Kultura spektakla i era površnosti savršene su za pojave poput samoproglašenog kalifa: njegova medijska prisutnost, naime, nema nikakve veze sa činjeničnim stanjem u Iraku, gdje se granice kalifata svakoga dana miču, uglavnom tako što se sužavaju, kao što ni njegov poziv na borbu protiv nevjernika ne definira one koje naziva neprijateljima islama i muslimana. Jednostavno, ne postoji nikakav sukob islamskog i kršćanskog svijeta, kako se to potencira, već postoji konflikt, o čemu je nedavno pisao bosanski liberal Tarik Haverić, islamskog svijeta i sekularnog Zapada. Problem je, međutim, što je pogrešna interpretacija postala opće mjesto i kao takva savršeno pogoduje raznim bagdadijima. Pretvaranje antiterorističke borbe u histerično proganjanje sumnjivaca, brza izmjena na listi neprijatelja i plasman muslimana, prije svega Arapa, na mjesto koje su u vrijeme Hladnog rata držali Rusi, preparirali su publiku kojoj se iz svog nepostojećeg carstva Bagdadi obraća.

Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada, virtuelnog općeg sukoba civilizacija, koji u praksi nije ništa drugo nego posljedica raspada nekih društava i kasnijeg pristupa konfliktima sa zadnjom namjerom, u kojem nikada nije bio cilj da se problem riješi pravedno, već da ga nema što je prije moguće i bez obzira na dugoročne posljedice. Jedan od takvih je i unutarmuslimanski sukob u Siriji i sada u Iraku, u kojem se islamisti uglavnom bore protiv – muslimana, skupljajući lajkove i privlačeći pažnju objavljivanjem mapa svojih namaštanih kalifata.