Hooman Sharifi: Pokret nosi puno mogućnosti

Hooman Sharifi je norveško-iranski koreograf i plesač koji se na prošlomjesečnom, 31. Tjednu suvremenog plesa, sa svojom skupinom Impure Company zagrebačkoj publici predstavio produkcijom “On the way to order”. To djelo u nastajanju, gotovo – kako ga je sam autor definirao – koncentrat predstave, bavi se temama samožrtvovanja, žalovanja i ljubavi, a u Muzeju suvremene umjetnosti izvelo ga je četvoro plesača i svirač na iranskom tanburu. Ma kako dobrodošao, bio je to ipak samo “letimičan pogled” u bogat opus 41-godišnjeg koreografa, koji je iz rodnog Irana kao četrnaestogodišnji izbjeglica došao u Norvešku, gdje je nakon bavljenja uličnim plesom i hip-hopom završio Akademiju i do sada kreirao i izveo dvadesetak predstava, u kojima suvremeni ples povezuje s kazalištem i vizualnom umjetnošću, a u posljednje vrijeme sve više i s originalnom iranskom glazbom, izvođenom na pozornici. Među njegovim najvažnijim, kao i recentnijim koreografijama dvije su velike produkcije – istovremeno sofisticirani i precizni te nesputani i katarzični, briljantni “Now the field is open”, te pomalo mračni, pobunjenički i dubinski “Then love was found and set the world on fire”, kojima je Impure Company prošle godine oduševio, između ostalog, zahtjevnu publiku bečkog Tanzquartiera. Još jedna potvrda Sharifijevu radu, često ilustriranom i njegovim ranim motom “umjetnost = politika”, stigla je ove godine u obliku izbora za umjetničkog ravnatelja bergenskog Carte Blanchea, jedne od dviju norveških nacionalnih kompanija suvremenog plesa.

“Sviđanje” je uzak pojam

O suvremenom plesu se, pogotovo u odnosu na film kao također mlađu umjetnost, jako malo piše i govori u masovnim medijima. Zašto je tomu tako? Je li uopće moguće govoriti o suvremenom plesu na način da to bude barem u osnovi razumljivo gotovo svima?

Za početak, treba reći kako je ideja da je nešto razumljivo svima u osnovi pogrešna. Recimo, ponekad čitam novine i one pišu o ozljedi koljena nekog nogometaša… baš me briga za to! Ali samo zato što to tiskaju, u novinama misle da je i drugima stalo do toga. Možda je više ljudi zainteresirano za ozljedu nogometaša nego za plesnu predstavu, ne znam, ali mnoge stvari o kojima oni govore ne razumijem: radi se samo o tomu da ja ne dižem larmu oko toga. Na kraju krajeva, sve se to svodi na prioritete: ako oni izaberu da će dati dvije stranice ozljedi nogometaša, to su njihovi prioriteti – to je samo nedostatak interesa za suvremeni ples onih koji odlučuju o čemu će se pisati.

Ali otkud taj manjak interesa?

Suvremeni ples je manja umjetnička forma, uvijek je, rekao bih, tako bilo; nema baš dugu tradiciju kao neke druge umjetnosti, a nije ni dokumentiran kako treba. Naravno, to je i poseban “jezik”: na neki način, stvoren je s idejom ili od ljudi koji su to mogli verbalizirati, ali to im nije bio cilj. To je ustvari kreiranje drugačijeg “jezika”, čiji prijevod može biti zahtjevan jer postoji razlog zašto se koristi pokret a ne tekst ili nešto drugo. Ali mislim da je najveći problem kada su govorenje i pisanje o suvremenom plesu u pitanju taj što publika uglavnom ne dopušta sebi da o tomu prosuđuje… Recimo, idem gledati Ibsena ili Čehova – i da, u pripovijedanju je jasno o čemu se tu radi, ali to ne znači da sam ih i razumio! U svakoj komunikaciji postoji taj prostor nepoznatoga, prostor – prevođenja. Možda se radi o tomu da je u plesu taj potencijal prevođenja jako velik, mnogo veći nego u drugim umjetnostima. Tako da se od vas i zahtijeva puno više – da napravite nešto…, a možda mi ne volimo taj zahtjev, možda ga osjećamo kao isključivanje, umjesto kao uključivanje. Mislim da, zapravo, samo trebamo više govoriti i pisati o plesu, trebamo se sastajati i dopuštati prostoru da učini svoje…

Koliko je vama važna publika?

U kazalištu i plesu publika nije samo važna nego i neophodna kako bi se komad uopće pojavio: u trenutku kada publika dođe i ocjenjuje ga ili ga čita, tek tada se javlja potpuni prostor. Da se razumijemo, meni nije stalo do toga sviđa li se ili ne publici predstava, to nije moj problem. “Sviđanje” je za mene vrlo uzak pojam. Kao i sva ta borba koja je, čini se, posvuda – da se sve vrednuje prema tomu koliko ste prodali ulaznica, mjesta… Ako bismo neprestano razmišljali o tomu odakle dolazi naša odjeća, razgovarali o ljudima u Kini koji umiru da bih ja mogao imati iPhone, mislim da bi taj komercijalni način razmišljanja, možda vrlo, vrlo sporo, ali ipak nestao. U Impure Companyju nastojimo učiniti svoj rad što je moguće jasnijim, sa što više mogućih čitanja unutra; zatim ga predstavimo i volimo vidjeti što se događa. Obično, ako je rad jasan, uravnotežit će se oni koji ga vole i oni koji ga mrze, često iz istih razloga. Naravno, teški dio publike je onaj u sredini, koji dođe otvoren i ne zna, ali bi volio da otkrije… To su oni koji vas najviše slijede u pokretu.

Ne zastaj, dovraga!

Nije vas baš bilo lako slijediti u “On the way to order”: čini se kao da u komadu ima puno (unutarnje) borbe, plesači vrlo rijetko čine skupinu…

Jedna od stvari o kojima puno raspravljamo u Impure Companyju u posljednje vrijeme je ta da desničari više uopće ne propituju etiku ili moral. Ne kažu “pa to nije lijepo raditi”, nego samo “pih, ubijte ih, izbacite ih, baš nas briga!” Ljevičari su, s druge strane, toliko svjesni svoje povijesti da gotovo mogu biti izgubljeni u pitanjima, u stilu “da, da, počinjali smo s vrlo lijepim idejama da bismo završili s nekolicinom diktatora… možda bismo zato trebali biti oprezni…” Zatim dođe kriza i ljudi su pomalo zbunjeni jer desničari zvuče vrlo jasno, gotovo kao da lupiš dlanom o dlan: “Dat ćemo vam rješenje sutra!” Ukratko, njihova aktivnost je puno veća.       Kako da se boriš protiv nečega tako amoralnoga, neetičnoga, tako…? “On the way to order” je stoga na neki način i borba: “Ne zastaj, dovraga! Budi pretučen, potuci se, ali ne zaustavljaj se!” I na neki način predstava nikada ne završava, jednostavno idemo dalje – čak i ako sjednem, zapravo se krećem…

Radite razliku između plesa i pokreta. Možete li nam to objasniti?

Bilo koga da upitate što je to ples, gotovo odmah će podići ruke iznad glave i početi se vrtjeti na prstima; to je kliše: uradit će to čak i ako nikada prije nisu vidjeli ples. A to znači da u zapadnoj kulturi ples ima određeni izgled. Pokret pak ne znači nešto što nema formu ili estetiku, nego ono što nosi u sebi svoju vlastitu motivaciju ili pokazuje porijeklo… Ne pokazuje vam samo sliku – u biti vam pokazuje svoju povijest. Tada to postaje pokret: ne ide od jedne slike do druge ili od jedne pozicije do druge, važno je kako se do njega dolazi. Općenito, više me interesira pokret nego ples, zato što ples osjećam kao uži pojam. Kada to čujem kao riječ, pokret za mene nosi puno više mogućnosti: arhitektura ima pokret, priroda ima pokret, revolucija ima pokret…