Oda malim ljudima
Potop u Teatru &TD u režiji Mirana Kurspahića
Kriza ima i dobrih strana: ljudi se vraćaju temeljnim ljudskim vrijednostima, postaju skromniji i, počesto, više usmjereni na druge a manje na sebe. Ne može se reći da je to trend i u teatru, ali ipak valja zabilježiti pojavu predstava koje nisu ispunjene samo “bukom i bijesom” i koje ne insistiraju toliko na osudi sistema i promjeni društvenih odnosa, koliko na tome da se sačuva ono što je još preostalo. Predstava “Zločin i kazna” u Gavelli, koja ne upire prstom ni u zločin ni u kaznu nego u priznanje, od takvoga je štofa, kao i “Čarobnjak” Narodnog pozorišta iz Sombora, koja govori o Thomasu Mannu, i to više o njegovim brigama i šestoro neposlušne djece a manje o politici. Ili pak sjajna mariborska “Dovde se prostire šuma”, koja jasno podcrtava očajničku želju današnjih mladih ljudi da pobjegnu od buke svijeta i vrate se sebi…
Takve je intonacije i “Potop”, nedavno premijerno izveden u zagrebačkom Teatru &TD u režiji Mirana Kurspahića, koji je poznat kao drski društveni provokator, ali i kao ljubitelj glamura i ekstravagantnih okupljanja. U novoj predstavi uspoređuje veliku poplavu koja je 1964. pogodila Zagreb s ekonomskom situacijom 50 godina kasnije: njegova se priča ne temelji na osudi nemara koji je, objektivno, doveo do toga da 25. listopada navedene godine trećina Zagreba bude poplavljena, niti na svoj uobičajeni način kritizira današnji politički nemar zbog kojeg je Hrvatska na korak od bankrota, nego je to priča o tri generacije jedne obitelji u razmaku od velike poplave do ekonomskog potopa 2014., oda malim i jednostavnim ljudima. Na pozornici su štednjak i kuhinjski stol, rasklimani frižider i još rasklimaniji trosjed, a ukućani se u paralelnoj vremenskoj izmjeni događaja snalaze kako znaju i umiju: centralni junak skromni je inženjer zadužen za zagrebačke nasipe, koji socijalističkom predanošću upozorava na opasnost, dok se ostali, koji nemaju takvu vrstu moralne osjetljivosti, grebu za položaje. Njegov unuk, u istom stanu 50 godina kasnije, tipični je urbani gubitnik s ponešto preostalog šarma: krpa kraj s krajem, krade bogu dane i neprestano se upušta u propale poslove. Njegova sestra, koja radi od jutra do sutra, žrtva je ekonomskog beznađa i vlastitog brata.
Kurspahićev “Potop” tipična je &TD-ovska predstava maloga formata, slična onima iz starih dana te kuće, koja upozorava na problem i čiji akteri imaju šansu pokazati svoje scensko umijeće. Glumci – Lana Barić, Sven Jakir, Iskra Jirsak i Dean Krivačić – provjerene su snage toga kazalište, koje su već u mnoštvu predstava pokazale nesumnjiv talent i solidno poznavanje zanata. U predstavi se pojavljuje i osmogodišnja djevojčica Franka Mikolaci, koja glumi kći inženjera iz 1960-ih, odnosno majku propalog studenta iz današnjih dana, čime se željelo podcrtati apsurd neprestane vrtnje jugoslavenskog ili hrvatskog društva, u kojem nema perspektive i u kojem ljudi susreću vlastitu djecu kao svoje nekadašnje roditelje…
Ipak, predstava potencijalna pitanja nije izvela do kraja: što je ono najbolje (ili najgore) što kriza rađa u ljudima, čemu služi životni optimizam, koji je smisao patnje i kako se, nakon svega, ide naprijed? Da bi “Potop” zaista sličio duhu staroga &TD-a, bilo je potrebno nešto energije i katarzične atmosfere otrije 50 godina, što on ipak nema. “Potop” je dobro ispričana priča (slična nedavnoj &TD-ovoj predstavi “K’o rukom odneseno” u režiji Bobe Jelčića), no predstava nema većih ambicija od toga da bude šarmantna društvena razglednica s notom kritičnosti, koja odaje počast prosječnim životima.