Na redakcijskom frontu

U protekla dva desetljeća medijskog iskustva vidjeli smo kako se estradnim egzistencijama posvećuje kudikamo više stranica i minuta nego pitanjima koja značajno utječu na naše vlastite. Svi koji imaju barem malo uvida u redakcijske prakse komercijalnih medija znaju kako se teme koje predlažu sami novinari “stopiraju”, naslovnice fabriciraju, a novinarske pozicije uredničkim intervencijama izvrću do neprepoznatljivosti. Novinarske specijalizacije, a s njima i cijele rubrike ili emisije nestaju, dok nesigurno i sve slabije plaćeno zaposlenje sve više ovisi o snalažljivosti u preskakanju s teme na temu, pretrazi interneta i sposobnosti prilagodbe uredničkoj objavi volje vlasnika. Svi znamo kako se novinarski prikaz “puni” izjavama dežurne “struke” i citatima zainteresiranih strana u aktualnim sukobima, zamjenjujući informirane novinarske uvide nekom vrstom stenograma općeprihvaćene političke frazeologije. Pritom je restrukturiranje novinarskog priloga o unutrašnjoj politici – koje se proteklih desetljeća odvijalo pod geslom “izbacimo političare iz redakcije” – došlo do razine da on ne može proći bez izjava političara i lobista, koji tako preuzimaju ulogu nekadašnjeg stalno zaposlenog, informiranog i specijaliziranog novinara kao izvjestitelja i komentatora političke zbilje. Situirana i, kako se to danas obično kaže, medijski pismena manjina možda i može odmahnuti kratkoročno “zbogom” svemu tome, uvjeravajući se da je kvaliteta hrvatskih medija glavne struje u osnovi ne zanima, sve dok, zahvaljujući internetu, može čitati “The Guardian” ili “The Economist”. Međutim, što s informiranošću i obrazovanjem većine? Iako ne dijele virtualni prostor elita, onaj stvarni prostor života i rada sasvim sigurno oblikuju i ljudi koji u tramvajima prelistavaju dnevne novine. Napokon, što o svemu tome kažu oni koji ih pišu, pokušavajući se s općom marginalizacijom zanimanja nositi ponekad i po cijenu vlastite marginalizacije u redakciji? Oni koje restrukturiranje medija najizravnije pogađa, a svoje zaposlenje ili status na burzi radne snage ne mogu tako lako zamijeniti jobom u “Guardianu” ili “Economistu”: same novinarke i novinari.

Pogled s prve linije 

Anketno istraživanje stavova hrvatskih novinarki i novinara, koje je za potrebe Nacionalnog izvještaja o medijima poduzelo Ministarstvo kulture, pokazuje kako se vrijeme na raspolaganju za novinarsko istraživanje smanjilo. Smatra to preko 42 posto novinara, dok još 39 posto primjećuje da se njihovo vrijeme za prikupljanje informacija i pripremu priče znatno smanjilo. Istovremeno, najveći broj (47 posto) ispitanika upozorava da je novinarska sloboda da donosi uredničke odluke opala, zajedno s važnošću obrazovanja (43 posto), standardima strukovne etike (76 posto), tako da pad kredibiliteta medija (koji primjećuje također 76 posto) i nije toliko iznenađujući. Što se tiče vanjskih utjecaja na medije, novinarke i novinari upozoravaju na porast utjecaja oglašivača (61 posto), odnosa s javnošću (64 posto), pritisaka političkih elita (72 posto), interesa vlasnika i s njim povezanih poslovnih krugova (86 posto) te potrebe za fabriciranjem senzacije (90 posto).

Većina od 52 posto novinarki i novinara nema mogućnost specijalizacije za praćenje nekog posebnog tematskog područja, dok još 16 posto izjavljuje da pokriva jedno do tri, ali povremeno radi i na drugima. Prekovremeni rad je više pravilo nego izuzetak: više od 40 sati tjedno radi 60 posto novinara, dok ih je samo 11 posto za to plaćeno. Situacija je najdrastičnija u tiskanim medijima, posebno u dvanaest dnevnih novina koje su odreda u privatnom vlasništvu, gdje se udio prekovremenog rada penje na 68 posto. “Položaj novinara unutar redakcije, homogenost redakcija, a time i mogućnost zajedničke novinarske akcije u obrani radno-pravnih i profesionalnih interesa onemogućeni su uvođenjem takozvanih RPO-ugovora”, referirala se za Izvještaj o medijima jedna novinarka dnevnih novina na praksu pretvaranja ugovora o radu u autorske angažmane koji se u svakom trenutku mogu raskinuti, bez ikakvih prava poput otpremnine i otkaznog roka. “Pozicija novinara dodatno je oslabljena gospodarskom krizom, otkazima, rezanjem plaća, jednostranim kršenjima i raskidima kolektivnih ugovora u medijima. Gospodarska kriza je često korištena i kao izgovor za srozavanje novinarskih materijalnih i radnih prava. Otpuštani su iskusni novinari, a na njihova mjesta, kroz RPO-ugovore, angažirani manje iskusni i jeftiniji. Novinari i skupine novinara koji su ustali u zaštitu prava iz kolektivnog ugovora doživjeli su odmazdu poslodavaca. Najočitiji primjer je štrajk u Večernjem listu organiziran u ožujku 2011., kad su se novinari usprotivili raskidu kolektivnog ugovora i sklapanju novog koji je srozavao dotadašnju razinu njihovih prava. Pokušaj novinara da poslodavca natjeraju na kolektivno pregovaranje i krajnjim sredstvom, zaustavljanjem izlaska Večernjeg lista, nije uspio, jer je Styria, dok su stalno zaposleni štrajkali, angažirala novinare u RPO-statusu. Nakon sloma štrajka, dijelu novinara koji su organizirali i iznijeli štrajk ponuđene su otpremnine ili su prebačeni u tjednik Forum koji je nedugo potom ugašen. Štrajk je slomljen uz sudjelovanje države koja nije željela u Večernji list poslati inspekciju rada i sankcionirati protuzakonito korištenje rada novinara u statusu RPO-a, a izvršna i zakonodavna vlast, pred čijim očima se višednevno slamanje štrajka u Večernjem listu odvijalo, ostale su na to potpuno nijeme. Izdanja EPH-a o štrajku novinara Večernjeg lista nisu objavila ni retka, a egzodus novinara, organizatora i sudionika štrajka Večernjeg lista imao je zastrašujući učinak na novinare u ostalim redakcijama.” Tako, u osnovnim crtama, dugotrajna i ogromna kriza hrvatskih medija izgleda s redakcijskog fronta.

Kriza medijske ekonomije

Od 2008. do 2012., godišnji promet hrvatskih medija je pao sa 5,8 milijardi na 3,9 milijardi kuna. Publike tradicionalnih medija se smanjuju, prodaja opada već sedmu godinu zaredom. Čini se da su toga svjesni i oglašivači, čija je potrošnja u istom razdoblju smanjena sa 2,2 na 1,4 milijarde. Pritom su tiskani mediji i, općenito, novinarstvo u pisanoj formi najviše pogođeni. Prihodi od broja prodanih primjeraka opadaju, dok oglašavanje – koje je još prije šest godina činilo i 60 posto ukupnog prometa novina – sada donosi znatno manje od smanjene prodaje.

Drugi strukturni problem hrvatskih medija je pad zaposlenosti sa 12,5 na 9,3 tisuće radnika, odnosno za 25 posto u razdoblju od 2008. do 2012. godine. Restrukturiranju su ponovno najviše izložene djelatnosti izdavanja novina i drugih periodičnih publikacija, u kojima je istodobno zabilježen gubitak gotovo polovice (47 posto) radnih mjesta. Pritom treba uzeti u obzir da su mediji industrija s iznadprosječnim udjelom nestalno, putem ugovora o djelu ili na određeno vrijeme angažiranih radnika, tako da bi pad novinarske zaposlenosti mogao biti i veći. Bez obzira na to koliko je nezaposlenih novinara uopće imalo ugovor o radu i koliko ih se po njegovom prekidu Hrvatskom zavodu za zapošljavanje uopće prijavilo, od 2009. do danas u evidenciju nezaposlenih upisano je preko 2958 osoba čije je prethodno zaposlenje bilo novinarsko.

Iako su dio poslova otpuštenih novinarki i novinara, za istu ili čak manju plaću, preuzeli preostali zaposleni u onom svom neplaćenom prekovremenom radu, tako velik gubitak radnih mjesta morao se odraziti i na ukupnoj količini objavljenih novinarskih tekstova. U razdoblju ekonomske krize troje dnevne novine su prestale izlaziti, a ukupan broj aktivnih tiskovina smanjio se za preko dvjesto, postajući i po broju stranica sve tanjima. Ukupna proizvodnja novina i časopisa u tonama papira opada i više od prodaje, sa 86 u zadnjoj godini prije krize na 53 tisuće tona u 2013. godini. Prosječne dnevne novine su 2010. imale 256, a 2013. godine 137 grama.

Masovna nezaposlenost, pad prihoda i povećanje troškova domaćinstava također su doprinijeli padu prodaje novina. Kupovna moć stanovništva brzo opada. Dvije i pol tisuće kuna godišnje ili 350 kuna mjesečno za dnevne novine više nije iznos koji si može priuštiti svaka obitelj koja bi to inače željela. Međutim, publike novine počinju napuštati znatno prije ekonomske krize koja se u Hrvatskoj očituje početkom 2009. godine. Bilance nakladnika još su 2007. “zakrpane” sniženjem PDV-a sa 22 na deset posto, što je – prema najavama vlade – novinskim nakladnicima trebalo donijeti poticaj od 300 milijuna kuna godišnje. Tim povodom je predstavnik Udruge novinskih izdavača – koja je sniženje PDV-a zatražila još 2006. godine – “upozorio na sve teži položaj tiskovina na tržištu”. Autori jednog prikaza hrvatskih medija još 2000. godine primjećuju da iako “nakladnici prirodno žele stvoriti dojam da su njihova izdanja dobro prodavana, kako bi i time privukli oglašivače”, stvari stoje otprilike ovako: novine koje su danas “sretne” s dnevnom prodajom 50 tisuća primjeraka, 2000. godine su prodavale preko 130 tisuća, a 1990. godine čak 350 tisuća primjeraka dnevno.

Obećanje interneta

Netko će reći: u redu, ako prihodi s kioska nisu dovoljni za dvanaest redakcija, možda su dovoljni za tri. Iz perspektive vlasnika medija, dva su glavna razloga za medijsko okrupnjavanje: povećati prihod od oglašavanja i uštedjeti na novinarskom radu. Međutim, kao što je američkom Kongresu posvjedočio jedan od najuglednijih autoriteta za medijsko pravo C. Edwin Baker, korporativna konsolidacija je problem, a ne rješenje za demokratsku funkciju medija. Disperzija medijskog vlasništva služi demokratizaciji glasova u takozvanoj javnoj sferi i povećanju medijskog nadzora svih pozicija moći. Smanjiti koncentraciju kontrole medija znači popraviti osigurač od demagoške upotrebe medijske moći koji je odavno pregorio. U najmanju ruku, više različitih medija znači veću mogućnost da će barem neke od njih kontrolirati ljudi posvećeni njegovoj demokratskoj i kulturnoj ulozi, više nego računu prihoda, rashoda i bilanci.

Tijekom dugotrajne krize tiska, mnogi su u internetu vidjeli spas od koncentracije medijske moći u rukama nekolicine vlasnika, oglašivača i kreditora. Bilo je to vrijeme kada se, kako primjećuje britanski mediolog James Curran, “internet” pisao s velikim “I” i smatrao snagom koja će svijet trajno promijeniti nabolje. Sa svim znanjem i informacijama nadohvat kompjutorskog miša, internet je trebao pomladiti novinarstvo koje je jedva držalo korak s potrebama demokracije, značajno unaprijediti razumijevanje i suradnju između zaraćenih kultura, kao i pokrenuti “novu ekonomiju znanja” bez ulaznih barijera za male, takozvane nove igrače. Medijskim oligopolima predviđao se skori raspad širom mreže nezavisnih informativnih portala i različitih mišljenja blogera koji moćnicima bilo koje vrste ne bi ostavili mjesta za skrivanje. Pluralizam medijskog vlasništva, formi i sadržaja trebao je odražavati toliku množinu informiranih političkih stajališta da se činilo kako će i razvitak politika za njegovo poticanje uskoro postati nepotrebno.

U kolikoj će se mjeri očekivanja internetskih optimista doista ostvariti, ostaje za vidjeti. Zasad, činjenica je kako “nova digitalna ekonomija” stvara tek korporacijske gigante, poput Googlea i Applea, u odnosu na koje se moć starih medijskih oligopola čini “zlatnim dobom medijskog pluralizma”. Iako se dio pada oglašavanja u tiskanim medijima može objasniti smanjenjem ekonomske aktivnosti izazvanim recesijom, a dio preseljenjem oglašivačkih prihoda i publika na internet, dodatnu dimenziju problema predstavlja nemogućnost informativnih medija da pronađu održiv poslovni model na internetu. Naplata sadržaja u pravom smislu nije moguća, a oglašivački prihodi odlaze, daleko najvećim dijelom, internetskim tražilicama i popularnim stranicama koje ne financiraju novinarski rad. Ni s izlaskom iz ekonomske krize taj poremećaj u strukturi financiranja profesionalnog novinarstva neće nestati.

Digitalna tehnologija nema rješenja za novinarske plaće, ali nije ga bio ni prije, još od privatizacije. Nije internet taj koji ne želi platiti profesionalno novinarstvo, nego vlasnici medija. Najavljujući štrajk u jednim dnevnim novinama 2009. godine, radnici su glavnom uredniku, upravi i vlasnicima poslali pismo u kojem, između ostalog, kažu: “Ponajprije tražimo da se prestane s daljim rastakanjem (i) izdvajanjem dijelova lista u nova poduzeća. Od tvrtke koja je nekad zapošljavala 350 ljudi i bila institucija hrvatskog novinarstva, vašim je često nepromišljenim i pogrešnim odlukama poduzeće prepolovljeno. U tom smislu tražimo trenutačno odustajanje od najavljenih otkaza fotoreporterima i ukidanja fotorubrike.” “Trenutno se radi o petero ljudi, ali ako im dopustimo da ih proglase tehnološkim viškom, onda je svako radno mjesto ugroženo”, prokomentirao je situaciju sindikalni povjerenik Anton Filić, “ne vidimo zašto bi se ljudi proglašavali viškom kad (list) koristi usluge stotina honoraraca. Nije moguće da im fotoreporteri ubuduće neće trebati.”

Nažalost, moguće je. Slični i veći rezovi u redakcijama širom svijeta postojano erodiraju kvalitetu novinarstva još od kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, svugdje gdje medijski konglomerati preuzimaju i započinju “restrukturirati” lokalne redakcije. Činjenica da se hrvatski mediji u taj trend uključuju kasnije, privatizacijom i tržišnom pluralizacijom medijske scene, ne mijenja mnogo na stvari. Jedino uzroci krize mogu biti teže vidljivi, može nam trebati dulje da shvatimo o čemu se radi.

Slom ekonomije i uspon interneta postavili su kulise za tragediju medija koju pratimo iz partera rezerviranog za puk. Logika po kojoj bi hrvatski mediji, u slučaju da javne investicije nisu stvorile internet, a nacionalna ekonomija blista, bili “hvala na pitanju, dobro”, kao što kažu američki medijski analitičari Robert McChesney i John Nichols, ne stoji. Posljedice poslovnog modela komercijalnih medija usmjerenog na smanjivanje rashoda za novinarske plaće na račun kvalitete proizvoda, akcelerirane učincima recesije i tehnoloških promjena, dovele su hrvatske medije ovisne o tržištu na rub održivosti.

Nevolje s tržištem

Prikladna podrška novinarstvu profesionalne kvalitete, riječi su C. Edwina Bakera, ne može se očekivati od tržišta. Velik dio vrijednosti koju novinari svakodnevno proizvode ide ljudima koji nisu ni u kakvoj tržišnoj relaciji s vlasnicima medija. Jasno je pritom da primjerak novina koji je danas u Hrvatskoj kupio netko od (najviše) 300 tisuća ljudi ne može posjedovati netko drugi. Teško da ga može i pročitati još pet osoba, kao što tvrde rejting agencije za određivanje cijena oglasnog prostora, ali ljudi uglavnom imaju malo poticaja da vijesti koje su u njima pročitali, i stavove koje su pritom oblikovali, ne podijele s drugima. Čak i ako to ne učine, svi mi, uključujući i onih 3,26 milijuna odraslih pismenih osoba koje ne kupuju novine, imamo koristi od novinarskog rada na razotkrivanju korupcije, kriminala i mogućih politika za njihovo sprečavanje. Kada medijski nadzor spriječi vladin ili korporacijski nemar, štetu ili naprosto lošu politiku, svi od toga imamo koristi. Svima nam je bolje ako oni informirani hrvatskim medijima mudrije glasaju na izborima i predsjedniku vlade koji je, recimo, primao mito inozemnih korporacija i izvlačio novac iz državnog proračuna, ne povjere drugi mandat. U onolikoj mjeri u kojoj korist od javnog informiranja ide i onima koji medije ne konzumiraju, medijski vlasnici ne mogu pronaći načina da tu korist pretvore u svoje prihode. Taj raskorak između proizvedene vrijednosti i ostvarenih prihoda, kaže Baker, za posljedicu ima sistemski nedostatan poticaj komercijalnim medijima da ulažu u proizvodnju vijesti. Prema tome, ni strategija laissez-faire “ne čini ništa i čekaj da kriza prođe”, kao ni strategija optimizma “nove ekonomije digitalnog doba” neće biti od velike pomoći. Rješenja za uspostavu održivog medijskog sustava koji služi demokratskim i kulturnim potrebama građana morat ćemo, očigledno, tražiti drugdje. Ako se putem javne politike ubrzo ne osmisli zamjena za izgubljene tržišne prihode medija, možemo izgubiti i preostalu polovicu novinarstva na čiju se demokratsku ulogu tako često pozivamo. Uz uvjet udovoljavanja načelu autonomije medija od bilo kakve interferencije vlade ili lokalne vlasti, ako bismo putem fonda za sufinanciranje sadržaja koje bi predlagale same redakcije, ili putem porezne olakšice u visini polovice ukupnog iznosa koji je medij isplatio za plaće novinara zaštitili novinarski rad, onda bi i rasprave o takozvanom javnom interesu u medijima dobile i sasvim novu dimenziju. Jedno, tehnički veoma jednostavno rješenje sastojalo bi se u tome da mediji u godišnjoj prijavi poreza deklariraju ukupan iznos isplaćen za plaće zaposlenih novinarki i novinara u prethodnoj godini, a 50 posto tog iznosa bi se onda odbilo od ukupnih poreznih obaveza medija u istom razdoblju. Naravno, ukoliko polovica plaća eventualno premašuje porezne obveze, državni proračun bi razliku uplatio na račun medija: dnevnih novina, informativnih tjednika ili druge periodike, kao i informativnih internetskih stranica. Iako bi tek postojanje sustava prikupljanja pokazatelja o poslovanju medija omogućilo preciznu kalkulaciju učinaka ovog modela na državni proračun, već elementarna procjena pokazuje kako je riječ o ukupnim sredstvima potpore koja ne bi premašivala 70 milijuna kuna godišnje. Ma koliko najčešće presudni, ekonomski aspekti od sekundarne su važnosti u odnosu na društvenu i kulturnu funkcija novinarstva u pisanoj formi. Uzimajući u obzir centralnu demokratsku ulogu pisane vijesti i novinarskog prikaza, tog “rodnog mjesta” novinarstva, naznačena orijentacijska “cijena” javne potpore je, zapravo, simbolična. Uvjereni smo da si je hrvatska javnost može i mora priuštiti, jer su njeni učinci od neprocjenjive važnosti.

(U idućem broju: O trima modelima potpore medijima)