Porezima u kampanju

Na pragu izborne godine, novi ministar financija Boris Lalovac objavio je da u Vladi i njegovu resoru razmišljaju o ukidanju ili smanjivanju najviše 40-postotne porezne stope na plaću. U probnim balonima koji su pušteni iz Katančićeve ulice i Banskih dvora spominju se i druge porezne dileme koje muče aktualnu vlast. Najavljuje se i mogućnost povećanja neoporezivog dijela plaće sa sadašnjih 2200 na 2600 kuna, što bi potaklo i podizanje svih poreznih razreda, pa i onaj od 8800 kuna iznad kojega se sada plaća 40-postotni porez.

Procjenjuje se da bi ukidanje najviše stope poreza na dohodak obuhvatilo oko sto tisuća zaposlenih s plaćama većim od 8800 kuna, čiji bi poslodavci zbog toga u proračun uplatili oko dvije milijarde kuna manje poreza na dohodak. Umjesto u proračun, dvije milijarde kuna navodno bi se u cijelosti prelilo u plaće, iako iskustvo ukazuje na to da automatizma nema i da poslodavci često “ušteđeni porez” koriste za druge svrhe.

Premijer Zoran Milanović relativizirao je Lalovčevu inicijativu i od njega zatražio da ga dodatnim analizama i argumentima uvjeri da bi to u ovom trenutku bio dobar Vladin potez. S druge strane, ministar rada Mirando Mrsić podržao je prijedlog, vjerojatno vođen formulom po kojoj je u zemljama s nižim stopama poreza na dohodak i broj nezaposlenih manji, jer se poslodavci zbog manjih troškova rada lakše odlučuju zapošljavati nove radnike. Guverner HNB-a Boris Vujčić podržava Lalovca zato što bi, uvjeren je, ukidanje najviše stope poreza na plaće potaklo strane investitore da u Hrvatsku ulažu u sofisticiranije proizvodnje i usluge s obrazovanijom i stručnijom radnom snagom, a onda i s većim plaćama, na koje se sada ovdje plaćaju porezi među najvišima u svijetu, a pogotovo u odnosu na većinu zemalja u okruženju, zbog čega velike kompanije za svoja regionalna sjedišta biraju njih, a ne Hrvatsku.

Ekonomist Guste Santini kaže da bi to “bila jako dobra mjera koju treba podržati”. Štoviše, uvjeren je da “novom mladom ministru financija” treba čestitati što je počeo razmišljati u tom smjeru, jer su sve dosadašnje vlade svoje porezne politike kreirale polazeći od proračunskih rashoda, ne vodeći računa o kapacitetima gospodarstva, a pritom nisu glavu razbijale sa socijalnim i ekonomskim aspektima poreza. Santini je prije pet godina predlagao da neoporezivi dio plaće iznosi 5000 kuna, a da stope poreza na dohodak budu 10, 20 i 30 posto, jer bi to bio snažan poticaj potrošnji, a potom i proizvodnji. Inače se zalaže za radikalnu i cjelovitu reformu fiskalnog i poreznog sistema koja bi, primarno vodeći računa o kapacitetima gospodarstva, nužno rezultirala i stvaranjem manje, jeftinije i efikasnije državne administracije.

Santini se slaže s ocjenom da je predloženo ukidanje najviše stope poreza povezano s izbornom kampanjom, ali ga to ne smeta jer “Vlada na to ima pravo”. Kritičari, međutim, ukazuju na to da je glavni motiv predložene porezne promjene dodvoravanje biračima iz višeg srednjeg sloja kako bi vladajuća koalicija povećala svoje šanse na sljedećim parlamentarnim izborima. Upozoravaju i da koalicijska Vlada to radi na račun općina i gradova, čiji se proračuni pune porezom na dohodak, a istovremeno ne nudi rješenje kojim bi se popunila rupa od dvije milijarde kuna koja bi se otvorila u proračunima jedinica lokalne samouprave. Zlobnici bi zaključili da nakon što su u većini općina i gradova na lokalnim izborima pobijedili HDZ i njegovi koalicijski partneri, vladajućoj koaliciji zapravo odgovara da lokalne vlasti upadnu u proračunske probleme.

Profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Hrvoje Šimović u “Novom listu” ukazuje upravo na taj manjak koji bi se pojavio u lokalnim proračunima ako bi se ukinula najviša stopa poreza na plaće kao pojedinačna mjera. Ne slaže se ni s reduciranjem progresivnog oporezivanje plaće s dosadašnje tri na samo dvije porezne stope, a ne sviđa mu se ni to što se porez na dohodak tako često mijenja, u prosjeku jednom godišnje. U svojim analizama poreza na dohodak, on se zalaže da se dosadašnji koncept po kojemu se javna i državna potrošnja financira najvećim dijelom oporezivanjem rada i potrošnje, a tek manjim dijelom kapitala i imovine, počne mijenjati i da se porezni teret s rada i potrošnje sve više seli na kapital i imovinu. U konkretnom slučaju, iako se radi upravo o poreznom rasterećenju rada, očito je da mu se ne sviđaju izolirani i jednostrani porezni potezi, jer ne vjeruje u čarobne štapiće kojima se navodno rješavaju akumulirani problemi poreznog sustava.

Poslodavci, naravno, podržavaju inicijativu ministra Lalovca, kao što bi podržali i svako drugo smanjenje poreznog opterećenja. No lanjsko istraživanje revizorsko-konzultantske kuće Deloit u 25 europskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, pokazalo je da najveći problem poduzetnicima ne predstavlja visina poreza na dohodak i drugih poreza, već porezna nesigurnost. Da je u Hrvatskoj visok stupanj porezne nesigurnosti smatra 72,2 posto hrvatskih tvrtki. Ne čudi stoga da 32,4 posto poduzetnika smatra da bi se na konkurentnost hrvatskog gospodarstva najpozitivnije odrazilo postizanje veće sigurnosti poreznog sustava, 17,8 posto smatra da bi najpozitivniji učinak imalo pojednostavljenje poreznog sustava, 14,7 posto odabralo je predvidiljiv i susretljiv rad poreznih vlasti, 11,8 posto više porezne poticaje, a samo 8,8 posto smanjenje stopa poreza na dohodak i PDV-a.

Nema sumnje da je svako smanjivanje poreza drago poduzetnicima i poslodavcima. No još im je draže kad posluju u stabilnom poreznom sustavu. A hrvatski porezni sustav nije takav – često se gotovo preko noći mijenja. Takva je i inicijativa ministra Lalovca. Iako je njegov prijedlog o ukidanju najviše stope poreza na dohodak još jedna u nizu ad hok poreznih mjera kakve su sve dosadašnje vlade donosile, njezina vrijednost mogla bi biti to što je zaživjela uoči izborne godine. Rasprava koju je potaknula, uključujući i to je li SDP poreznim rasterećenjem onih s najvećim plaćama okrenuo leđa socijaldemokraciji, mogla bi se rasplamsati i u središte predizborne utrke smjestiti pitanje fiskalnog i poreznog sustava i njihovih reformi. Ako SDP i njegovi koalicijski partneri doista ukinu najvišu stopu poreza na dohodak, i sve druge političke stranke morat će se o tome izjašnjavati. Ali i jedni i drugi morat će biračima predočiti što planiraju učiniti u sljedećem mandatu s poreznim i fiskalnim sustavom: hoće li i dalje uglavnom porezno opterećivati rad i potrošnju ili će porezni teret seliti na kapital i imovinu, te hoće li zauzdavanjem proračunskih rashoda i javne potrošnje smanjivati ukupni porezni teret gospodarstva. Naravno, morat će i precizirati kad i kako to misle uraditi, ali i da li se svi njihovi potencijalni koalicijski partneri slažu s, primjerice, uvođenjem poreza na imovinu i ostalim poreznim i fiskalnim rješenjima, kako im ne bi kao do sada mandati prolazili u neprestanom donošenju ad hok poreznih i drugih mjera.