Rentijeri obaraju nadnice

Iako najuže povezano s cjelokupnom tematikom uvjeta rada, koja se tretira i u Zakonu u radu, centralno pitanje većine sindikalnih borbi – ono o visini nadnica – kao da se izgubilo s horizonta i iz ovih ostataka društvene javnosti, u kojima još djelujemo.

Naravno, moralističkog zapomaganja ne nedostaje, ponajviše u komentarima na novinske članke i na društvenim mrežama. Radnik kao jadnik ustvari je svugdje dobrodošla figura, koja se koristi za proizvodnju preventivne društvene panike, za razliku od radnika kao organizirane društvene snage, koji često nemaju (korektan) pristup dominantnoj struji medija. Primjere patetičnog diskursa (pre)lako je naći: “Dokle god onaj radnik (čitaj rob) koji radi za 2.000 kuna misli da svome gazdi (robovlasniku) mora biti zahvalan što mu je onaj bacio mrvice s punoga stola, dotada će biti teško vratiti radniku ono što mu pripada. Njihova djeca školovat će se po Londonu, kupovati po Parizu i ljetovati na Maldivima, voziti skupe aute i smijati se u lice onom jadniku kojemu je njihov otac bacio mrvice sa stola. A on će i dalje biti zahvalan, iako njegova djeca neće ići na fakultete, neće imati slobodno ljeto i neće živjeti mladenačke dane u slobodi. Njihovu slobodu ukrast će kapitalisti, a za to će jednako odgovarati njihovi roditelji. Osim ako…”

Sve ovdje rečeno, naravno, istinito je, uključivo s gotovo samozatajnim pozivom da se roditelji tome suprotstave. No dok tražimo načine da nešto promijenimo i da nas ovakav diskurs pokrene na nešto produktivnije od (samo)zgražanja – recimo na način traženja većih plaća – razmislimo načas zašto ovdašnji poslodavci, njihovi menadžeri i (sve više) njihova državna vlast misle profitirati baš od ušteda na radničkim nadnicama.

Glavne teze vladajućih su da bi svako povisivanje plaća vodilo u inflaciju i da bi smanjilo konkurentsku sposobnost ovdašnje privrede. S obzirom na sada već višedecenijsko strašenje “inflacijom”, valja pripomenuti kako bi povećanje radničkih plaća moglo izazvati poremećaje samo u slučaju da odjednom nabujala potražnja izazove porast cijena roba. Onda bi za više novca mogli kupiti opet samo istu količinu roba. Kupovna moć stanovništva ne bi se povećala, već bi se smanjila kupovna moć novca. No danas kupovna moć stanovništva općenito pada, većina ljudi dakle manje kupuje, a siromašniji si ne mogu priuštiti ni najnužnije. Sindikati trebaju tražiti povećanje plaća ne zato da bi povećali kupovnu moć, već da bi povratili onu koju smo već imali. Povećanje plaća moglo bi biti uvodom u inflaciju samo ako kapitalisti i njihovi menadžeri prenesu neposredno na cijene proizvoda trošak koji su im prouzročile narasle plaće. To samo znači da ovdašnji kapitalisti u prosjeku još ni ne pomišljaju na smanjenje svojih profita i dizanje radničkog udjela u proizvedenim vrijednostima. A da bi povećanje nadnica nadomjestili novim i učinkovitijim tehnologijama, boljim i privlačnijim proizvodima, osvajanjem novih tržišta – ukratko odrađivanjem uloga poduzetnika i menadžera, na način kako ih u svojim udžbenicima sami prikazuju – to ovdašnjima ne pada na pamet. S druge strane, sindikati potpuno defanzivno i na način upornog istrajavanja na klasnom kompromisu, kojega odavno nema, najčešće traže samo da nadnice rastu srazmjeno narastanju profita i s povećanjem produktivnosti rada. No tko traži nešto tako razumno, u ludim vremenima to, naravno, neće dobiti! Jer za većinu apstraktni pojam “klasnog kompromisa” značio bi da oni koji žive od rada ravnopravno dijele uspjehe i neuspjehe u proizvodnji s onima koji žive od kapitala.

Ali kapitalisti danas ne funkcioniraju tako, a pitanje je i jesu li ikada. Bajke o tome kako su se veliki kapetani industrije obogatili, a na sreću cijeloga društva, pukim tehničkim izumima i organizacijskim inovacijama, prikrivaju istinu kako je za akumulaciju velikog stila oduvijek potrebna državna potpora. I to politička, vojna i novčana. Kapitalizam se nikada nije mogao održati i obnavljati bez da kapitalisti nisu prisvajali javni (porezni) novac. Bilo tako što veliki kapitalisti neposredno usmjeravaju državni novac u svoje poslove ili što posuđuju svoj novac državi koja im ga mora vraćati uz velike kamate (u današnje vrijeme financijalizacije i državnih zaduženja to eskalira; zato se dobro zapitati kome je EU dužna nego “svojim” bogatašima koje sama, kao i sirotinju, pomaže stvoriti). Sve države svijeta – donekle drugačije na rubovima negoli u centrima kapitalske moći – danas su svojevrsna javno-privatna partnerstva.

Zato promatranje poslovanja regionalnog igrača Todorića ili svjetskih centara naftnog i plinskog biznisa, kako se prelamaju sada u nas, ne treba shvaćati kao neku ovdašnju posebnost. Današnje kapitaliste i njihove menadžere ne zanima kako da, uz pomoć radnika, smanje troškove proizvodnje, te da stimulirajućim plaćama i time narastajućim izgledima za sudjelovanje u tzv. državi blagostanja potkupe radništvo da pomogne povećati produktivnost rada. Njih još uvijek više zanima osvajanje neosvojenog vlasništva i društvene moći od nekakvog mukotrpnog razvijanja proizvodnje. Prepisujemo vladajuće recepte uspjeha: veze, ugled, znanje, drskost, karizma, novac! Tu materijalna proizvodnja, na kraju krajeva, samo još smeta.

No kako s vremenom isplivava apsurdnost i neodrživost takvog stanja, stanovništvo stalno treba plašiti pričom kako bi njegov spas bio i njegov kraj. Ako će morati povećavati nadnice, oni će dići cijene, novac će manje vrijediti i zaista će se pojaviti inflacija. Ali ta riječ ne znači ništa drugo nego očuvanje profita po svaku cijenu, uz povećanje iskorištavanja radnika.

Slično je s ideologijom konkurentnosti. Konkurentnost ovdašnjih poduzeća ne bi se smanjila povećanjem plaća radnika, već povećanjem cijena proizvoda. Da to još uvijek mogu raditi monopolisti na “domaćem” tržištu zaslužna je kompradorska buržoazija koja nas gura na periferiju, za koju vrijedi logika dok jednom ne smrkne, drugome ne svane. Tj. profiti mogu rasti samo ako padaju nadnice. “Naši” kapitalisti i njihova vlast vide svoju budućnost samo u povećanju iskorištavanja “svoga” stanovništva u proizvodnji i deranju istog u prodaji (cirkulaciji) roba.

Takvi kapitalisti, bili osobnim porijeklom domaći ili strani, ne sliče na nekadašnje pokretače industrija, već više na plemiće-rentijere, koji hoće dohodak iz same činjenice svoga pravnog naslova. Uspjeh ili neuspjeh u proizvodnji nebitni su sve dok puko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ovim “rentijerima kapitala” i dalje donosi dobit. Profit ne dolazi prvenstveno iz ekonomske aktivnosti, već iz pravnog odnosa vlasništva kapitala. Ali dobit se počela smanjivati? Očekujte povećanje iskorištavanja.