Kandidati za čestitke

To što izbori u Bosni i Hercegovini ne donose nikakve suštinske promjene ne znači kako predizborna kampanja mora biti dosadna. Sasvim suprotno, što je očitije da je dejtonski koncept u isto vrijeme i potrošen i nepromjenjiv te da bilo kakva njegova izmjena podrazumijeva i radikalan troetnički odmak od dvadesetpetogodišnje političke prakse, to se, naročito u jednom dijelu BiH, politika čini sve primamljivijom. Važi to naročito za izbore za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u kojima na jedno mjesto, ono koje pripada Bošnjacima, pretenduje osam kandidata zvučnih imena i zanimljivih bekgraunda. Sa druge strane, borba za ostala mjesta, srpsko i hrvatsko, odraz je odnosa među bh. Srbima i Hrvatima. Preciznije, u Republici Srpskoj i na području koje nije treći entitet, ali jeste jasno obilježeno kao takvo na sve moguće načine.

Borba za mjesto člana Predsjedništva iz Republike Srpske, kako se službeno pozicija zove, zapravo je dio pokušaja smjene Milorada Dodika i SNSD-a sa vlasti i, u osnovi, njen možda ne nevažan, ali svakako ne i najvažniji rukavac. Za aktere političke scene u manjem entitetu daleko je bitnije imati većinu u Narodnoj skupštini RS-a nego svog predstavnika u Sarajevu i kolektivnom šefu države. Uostalom, već stotinu godina je tamo Nebojša Radmanović iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata, ali zbog toga nije akumulirao dovoljno moći da u bilo čemu može odstupiti od politike stranačkog šefa Dodika, ili mu se, uz sva poznata međusobna neslaganja, suprotstaviti u ključnim unutarbosanskim pitanjima. Tako je, na kraju, bio reprezentant koncepta koji podržava entitetska skupštinska većina i koju od 2006. kontrolira Dodik, mijenjajući urede kao Vladimir Putin i zadržavajući jednaku moć.

Koliko Dodik drži do ovog mjesta govori činjenica da je umjesto Radmanovića kandidirao trenutnu premijerku Srpske, Željku Cvijanović, čiji je kapacitet takav da može u pola noći ponoviti ono što joj se reklo na unutarstranačkom sastanku. Nasuprot njoj, ujedinjena opozicija je ponudila Mladena Ivanića, dugogodišnjeg političara, pragmatičara sa iskustvom u različitim vlastima, od one u socijalističkoj BiH do nekih ranijih dejtonskih. On je i na prošlim izborima 2010. tijesno izgubio od SNSD-ovog kandidata – uz nikada osporene sumnje u krađu glasova – dok bi ove godine trebao zaokružiti trijumf antidodikovskog bloka na svim nivoima vlasti.

Kada je riječ o bh. Hrvatima, višestranačje se tu, iako se povremeno čini drugačije, svodi na dva HDZ-a, originalni i takozvanu devedesetku, trenutno posvađane odlukom Martina Raguža da se kandidira za člana Predsjedništva, o čemu smo u “Novostima” pisali. Zapravo, postoje četiri kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva, ali trenutni predsjednik Federacije Živko Budimir i Zora Terzić-Šeremet iz Demokratskog fronta Željka Komšića – o kojoj ni cijeli internet ne zna ništa! – imaju šansi koliko bi ih, da se kandidirao, imao i nogometni reprezentativac BiH Toni Šunjić. Dakle izbor se svodi na onaj između Raguža i Dragana Čovića iz HDZ-a i sve osim pobjede potonjeg bilo bi zbilja čudo neviđeno, posebno u klimi u kojoj velik broj Hrvata svaki pozitivan odnos spram političkog Sarajeva i BiH smatra nastavkom Komšićeve, unitarističke politike drugim sredstvima.

Za bošnjačkog člana Predsjedništva, rekosmo, ima više zainteresiranih nego za srpskog i hrvatskog zajedno. Tu su sadašnji bošnjački predstavnik i, vjerovatno, sljedeći čelnik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović; zatim nekadašnji ministar sigurnosti u Vijeću ministara i privremeno neformalni vlasnik medijskog koncerna Avaz Fahrudin Radončić; bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice Mustafa Cerić; prvi zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović; i dva bivša novinara, Bakir Hadžiomerović i Emir Suljagić.

Cerić i Halilović kandidati su svojih sujeta: umirovljeni general već je nekoliko puta pokušao postati nešto više od umirovljenog generala, skupljajući izborne poraze sa takvom upornošću da nije jasno je li mazohista ili uvijek nađe nekoga ko će ga ubijediti da baš ovoga puta neće izgubiti. Cerić je, međutim, enciklopedijski primjerak osobe koja se više od svega boji anonimnosti, pa je, nakon odlaska sa mjesta vjerskog poglavara, prvo izmislio nekakav Svjetski bošnjački kongres, zatim Bošnjačku akademiju nauka, ali kako mu ništa od toga nije dalo na važnosti, kandidirao sa za Predsjedništvo bez ikakve infrastrukture, računajući i onu džamijsku. Njegov nasljednik Husein Kavazović, iako je imao potporu prethodnika, od početka mandata pokazuje kako mu nije namjera biti Ceriću isto što je Željka Cvijanović Dodiku.

Ražalovani novinari, Suljagić i Hadžiomerović, izborima su dali dimenziju televizijskog spektakla i to je, otprilike, sve po čemu će se pamtiti njihova kandidatura, iako izgleda da obojica, a naročito Hadžiomerović, iskreno vjeruju u uspjeh. Inače, Suljagić nije kandidat debitant: u politiku je, nakon respektabilne novinarske karijere, ušao kroz SDP, jedno vrijeme bio ministar obrazovanja u Vladi kantona Sarajevo i naučio kako u tom svijetu svaki princip vrijedi manje od prvog interesa. Uglavnom, napustio je socijaldemokrate, promijenio mišljenje o Zlatku Lagumdžiji, naravno nagore, te se posvetio borbi za prava povratnika u RS kao lider građanskog pokreta Prvi mart. U međuvremenu se, a nakon njegova odlaska iz SDP-a, približio Komšiću, čija ga je stranka i kandidirala. U isto vrijeme, ista je stranka u skoro pa, naravno nezvaničnoj, koaliciji sa HDZ-om – čiji lider Čović ne skriva kako Demokratski front vidi kao partnera u budućoj vlasti – i sa Radončićevim SBB-om, koji je također kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva! Emir Suljagić je dakle ili opet žrtva stranačkog šefa ili se sam žrtvovao kako bi odvukao nešto glasova od Radončićevih protukandidata.

Bakir Hadžiomerović je dugo godina uređivao izuzetno gledani politički TV šou “60 minuta” i bio oštar kritičar vlasti, osim ako na ili u vlasti nije bio SDP. U tim slučajevima je njegova emisija bila nešto kao nedjeljno popodne ponedjeljkom uvečer. Kako se u posljednje četiri godine SDP kompromitirao toliko da je pitanje treba li uopće izaći na izbore, Hadžiomerović je u zadnji tren izabran da, na osnovu nekadašnje popularnosti, povuče glasove više za stranku nego za sebe i, naravno, oslabi kandidata DF-a. U osnovi, obojica nekadašnjih kolega će podijeliti glasove zakletih i razočaranih SDP-ovaca, što nije malo, ali nije dovoljno da se značajnije naškodi favoritima, dakle Radončiću i Izetbegoviću, kojeg, uzgred, pola utjecajnih članova SDA i ne doživljava drugačije nego kao profesionalnog sina osnivača stranke na čijem je čelu još uvijek Sulejman Tihić, posvećen borbi za vlastito, ugroženo zdravlje.

Ako ima smisla predviđati, novo Predsjedništvo BiH činit će Fahrudin Radončić, Mladen Ivanić i Dragan Čović. Oni će, kao što je primijetio predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, imati srdačne međusobne odnose i takvu profesionalnu saradnju da bi naivni mogli pomisliti da će se na zajedničkom ručku poubijati escajgom.