Tragedija zabune

Putnički avion Malaysia Airlinesa na letu iz Amsterdama u Kuala Lumpur srušen je iznad istočne Ukrajine prošlog četvrtka nešto iza 16 sati, a u nesreći je poginulo svih 298 putnika i članova posade. “Jutarnji list” u subotu se na kioscima pojavio u obliku “specijalnog izdanja” u kojemu je tom događaju posvećeno osam stranica, plus naslovnica s velikom slikom ruskog predsjednika Vladimira Putina i nimalo dvosmislenim naslovom: “Hoće li Zapad stati na kraj ovom čovjeku?”

Na unutrašnjim stranicama iznad tekstova vodećih autora također su se kočili naslovi à la sukob civilizacija: “Putinova Rusija je opasna kao SSSR”. “Nikad se neće oprati: postao je pokrovitelj terorizma”. Tu je i nezaobilazna porcija pseudopsihologije u funkciji kreiranja lika najnovijeg glavnog neprijatelja Zapada, primjerice da su događaji posljednjih mjeseci “utjecali na (Putinovu) psihu pa je izgubio i zadnje zrnce racionalnosti i počeo djelovati nagonski”. Igor Strelkov, vođa ukrajinskih pobunjenika u naslovu predstavljen kao “Lice zla”, po svemu sudeći, koljač je koji neprijateljima reže trbuh, no nije oduvijek takav: bio je “autistični knjiški moljac”, “sramežljivi srednjoškolac kojeg su svi čvagali”, u njega je tipična “slomljena životna priča postsovjetske Rusije”. Saznajemo također i da je najveća Putinova greška to što “za razliku od svojih prethodnika na čelu samostalne Rusije nije htio prihvatiti Pax Americanu, kao prirodno stanje stvari unutar kojega se Rusija može razviti u relevantnu svjetsku silu, ali nikad više u sustav koji bi mogao fizički prijetiti Sjedinjenim Državama i Zapadu“.

Za razliku od tog lista, koji je 30-ak sati nakon nesreće znao ne samo da je Vladimir Putin naredio rušenje aviona, već i da zbog toga ne bi bilo pretjerano pokrenuti rat širih razmjera, u danima nakon nesreće taj isti Zapad bio je iznenađujuće mlitav, a vodeći američki mediji, poput “Washington Posta” i “New York Timesa”, u usporedbi s njim čitali su se kao štivo atraktivno poput znanstvenih radova. Neutralni naslovi, samo rijetke poznate činjenice, sve puno onoga “navodno” i “nismo uspjeli neovisno verificirati ovu tvrdnju”. Ni američki predsjednik Barack Obama nije bio na visini ljestvice postavljene u provinciji Zapada: “Evo što znamo dosad. Dokazi sugeriraju da je avion srušio projektil zemlja-zrak s područja pod kontrolom pobunjenika u Ukrajini. Znamo također i da ovo nije prvi put da je srušen avion u jugoistočnoj Ukrajini… Znamo i da ti pobunjenici konstantno dobivaju podršku Rusije.” Također: “Svi trebaju shvatiti da nemamo vremena za propagandu. Moramo saznati što se dogodilo kako bi oni koji su to napravili odgovarali.”

Samantha Power, američka veleposlanica u UN-u i ljubiteljica vojnih intervencija, također je oprezna, pa kaže: “Ruski sustav SA-11, koji lako može dosegnuti avion koji leti na 33.000 stopa, viđen je na području rušenja. Budući da je sustav kompleksan, ne može se isključiti ruska tehnička pomoć separatistima.” Vanjskopolitički jastreb, republikanac John McCain: “Žuriti sa zaključcima bilo bi sramotno i neprilično prije nego što dobijemo sve informacije.”

Europljani nisu nimalo krvoločniji: nizozemski premijer Mark Rutte zgrožen je tragedijom, a britanski David Cameron nešto ogorčeniji, pa poziva na “robusnu reakciju” s novim sankcijama. Njemačka kancelarka Angela Merkel apelira na Putina da više radi na političkom rješenju ukrajinske krize, no dodaje da je “ipak potrebno razlikovati separatiste od ruske vlade”.

Vladimir Putin oglasio se pak ciničnim priopćenjem u kojemu je rekao da je za tragediju “odgovorna ona vlada iznad čijeg se teritorija ona dogodila” i da do nje “ne bi došlo da ukrajinska vlada nije 28. lipnja pokrenula ofenzivu u istočnoj Ukrajini”. U međuvremenu, ruska propaganda mašinerija odrađuje svoj dio posla, tvrdeći uglavnom da je avion srušila ukrajinska vojska, a ne fali ni teorija urote. Iz ruskog ministarstva obrane javljaju da su se na dan nesreće na području Donjecka nalazile divizije 156. protuzračne regimente vojske Ukrajine, koje također posjeduju raketne sustave Buk M1, te da “sofisticirano rusko naoružanje nije prelazilo granicu s Ukrajinom”.

Malezijski Boeing 777 nestao je s radara nekih dva sata nakon polijetanja iz Amsterdama, u zračnom prostoru Ukrajine. Njime su putovala 193 Nizozemca, 43 Malezijca, 27 Indonežana, 22 Australca i državljani još nekoliko zemalja, a među njima velik broj svjetskih stručnjaka za AIDS, išli su u Melbourne na konferenciju. Avion se srušio u polje blizu Donjecka, najvažnijeg uporišta proruskih ukrajinskih separatista, područje na kojemu se od kraja veljače vode borbe niskog intenziteta, u kojima je poginulo oko tisuću, a raseljeno stotine tisuća ljudi.

Europski sustav zračne kontrole objavio je da je nedugo prije nesreće podignuo granicu zabrane letenja iznad Ukrajine sa 26.000 na 32.000 stopa, a malezijski avion letio je tisuću stopa iznad te granice. Iz Eurocontrola su rekli i da su vlade te koje odlučuju hoće li zabraniti letenje svojim zračnim prostorom, što Ukrajina nije učinila, pa je tim najekonomičnijim putem svakodnevno letjelo 300-tinjak putničkih aviona. Kompanije također mogu same odlučiti da neće letjeti nekom rutom, a kako javlja njemački “Der Spiegel”, još su ranije u slučaju Ukrajine to učinili Korean Air, Asiana i Quantas, kao i British Airways i Air France.

Istoga dana, ukrajinska vojska objavila je da posjeduje snimku razgovora pobunjeničkog vođe Igora Bezlera s nekim u ruskoj obavještajnoj službi, na kojoj ovaj prvi obavještava da je pogođen ukrajinski transportni avion Antonov 26. Desetak minuta kasnije shvaća da je u pitanju putnički avion. Gore spomenuti Igor Strelkov, bivši ruski obavještajac, na društvenoj mreži VKontakte također se navodno pohvalio rušenjem Antonova 26. Tijekom dana doznaje se da i pobunjenici i vojska Ukrajine posjeduju protuavionske sustave SA-17 Buk2, čiji projektili mogu pogoditi metu na visini do 78.000 stopa. Budući da pobunjenici nemaju avijaciju, zaključuje se, nema logike da bi projektil ispalila ukrajinska vojska, dok su pobunjenici, s druge strane, tijekom nekoliko posljednjih tjedana srušili tri ukrajinske letjelice: transporter An-26, helikopter Mi-8 i borbeni avion Su-25.

Ukrajinsko ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je i snimku koja navodno prikazuje premještanje protuavionskog sustava bez jednog projektila, prema ruskoj granici 12 sati nakon rušenja aviona. Budući da Kijev tvrdi da nije ostavio takve sustave na pobunjeničkom teritoriju, onaj iz kojeg je pogođen avion mora da je stigao iz Rusije. U tom kontekstu spominje se i činjenica da je dan prije nesreće SAD pooštrio ekonomske sankcije protiv Rusije, pa je na taj popis dodano još pet pojedinaca i 14 ruskih kompanija, među kojima i najveća naftna kompanija Rosneft, proizvođač plina Novatek i banka Gazprom. Ne osporavajući ni na trenutak da Rusija cijelo vrijeme pomaže ukrajinske pobunjenike, neovisni ruski dnevnik “Novaja Gazeta” piše, međutim, da su se separatisti još 29. lipnja hvalili da su “u Donjecku zaplijenili jednu bateriju Bukova” i navodi da je sustav u Donbas mogao dospjeti i iz Krima, gdje su pobunjenici u ožujku zaplijenili znatan broj ukrajinskih raketnih sustava.

Sumnje u odgovornost separatista praktički se potvrđuju u idućim danima, kada oni međunarodnim istražiteljima uporno zabranjuju pristup mjestu nesreće. Po terenu konstantno švrljaju nestručne osobe i kontaminiraju ga, tijela se premještaju, crne se kutije pojavljuju pa nestaju. U utorak su crne kutije ipak predane malezijskoj delegaciji, a tijela ukrcana u vagone-hladnjače, čija se kompozicija u jutarnjim satima uputila u Harkiv. Već u srijedu, američke obavještajne službe javile su da je avion, po svemu sudeći, srušen slučajno i da nisu pronašle dokaze da je ruska vlada direktno umiješana u taj događaj.

Za razliku od čitulja koje su se mogle čitati po domaćim medijima, “Novaja Gazeta”, ruski dnevnik čiji novinari već godinama ginu po ratištima, ulicama i haustorima Putinove Rusije, objavila je u ponedjeljak na naslovnici fotografiju djevojke koja je iz aviona izletjela zajedno sa sjedištem, popraćenu sljedećim tekstom: “Mlada žena stegnula je sigurnosni pojas prije polijetanja. Pojasevi su zaista izdržali, nisu se pokidali, nisu joj dozvolili da ispadne iz sjedišta. Zapletena u remenje, prikovana za rukohvate izbačene iz aviona, ona leži obrazom na crnoj, ugljenoj zemlji. Oči su joj zatvorene. Ruke su joj raširene. U početku rat niče u nečijem mozgu. To je bolest mozga. Zatim se rat širi, zahvaća druge mozgove i postaje nemoguće živjeti u svijetu od mržnje i podlosti. Poput muha, nad slomljenim tijelom zuje glasovi: Vi ste krivi… Ne, vi ste krivi! Mi nismo krivi!… Samo su oni krivi! Sankcije, plin, cijena, pitanje, rekao je, javio je, mi njima, oni nama, mi vama, vi ste takvi, mi svakakvi. Ruke su joj sasvim djetinje, s malim prstima, lijeva se spokojno i bez prepreka raširila na crnoj tuđoj zemlji. Na nozi, otkinutoj od tijela, stršećoj u stranu, ružičasti nokti. Onaj tko je htio razgovarati o Gandhiju, neće razgovarati o Gandhiju, on će do kraja svojih dana razgovarati s tom ženom.”

Porošenko – prozapadni autokrat

Budući da se nakon odcjepljenja Krima Zapad zasitio neobičnog ukrajinskog rata, promakle su mu priče o onome što se u međuvremenu događalo stanovnicima ostatka Ukrajine. Primjerice ona da je “prozapadni” ukrajinski predsjednik Petro Porošenko početkom srpnja predložio ustavne promjene koje su u potpunoj suprotnosti s njegovim izbornim programom i ciljevima prosvjeda Euromajdan. Kako piše Serhiy Kudelia s američkog Sveučilišta Baylor, ukoliko budu usvojene, te će promjene ojačati predsjedničku kontrolu nad vladom i parlamentom, te imenovanjima glavnog državnog tužitelja i šefova sigurnosne službe, agencije za borbu protiv korupcije i raznih regulatornih tijela. Pod egidom decentralizacije, piše Kudelia, Porošenko je predložio stavljanje regionalnih administracija pod upravu “predsjedničkih predstavnika”, pa se iz predloženih promjena može zaključiti da davanje autonomije istoku Ukrajine za njega nikada nije bila opcija.