Befelom protiv kreacije

Nije lako izbjeći dojam kako su 61. Pulu više obilježile svojevrsne hajke nego sami filmovi. Počelo je okruglim stolom o zaštiti audiovizualnih autorskih prava koji je organiziralo Društvo hrvatskih filmskih redatelja i na kojem je središnja meta napada bila Hrvatska radiotelevizija. HRT je naime prestao plaćati autorske naknade za reprizno prikazivanje filmova i serija, odnosno u novim ugovorima traži da se autori odreknu autorskih prava za stanovitu jednokratnu naknadu. Filmaši su na to burno reagirali, iako ih je samo sustiglo ono isto što svi drugi HRT-ovi suradnici (npr. filmski kritičari poput dolje potpisanog) godinama trpe, a da stvar bude zanimljivija, istu ugovornu šprancu o (obično skromnoj) jednokratnoj naknadi autorima za vječno odricanje od autorskih prava koriste valjda sve institucije u Hrvatskoj, uključujući i sam HAVC koji je asistirao u organizaciji okruglog stola.

Uglavnom, filmski (i televizijski) režiseri pobunili su se kad su njihovi interesi postali ugroženi, doživljavajući sebe, čini se, kao neku dragocjenu vrstu, dok ih načelni problem zaštite autorskih prava, svih autora pred svim institucijama i tvrtkama u ovoj zemlji, svih ovih godina ni najmanje nije zanimao. Nedostatak solidarnosti jest, naravno, opća priča unutar suvremenog kapitalističkog poretka, ali posebno je iritantno kad oni koji dosad nisu pokazivali minimum solidarnosti jer im je bilo dobro, podrazumijevaju da bi njihov protest bezrezervno trebali podržati svi.

Drugi atak zbio se na okruglom stolu o filmskim festivalima u Hrvatskoj. Tu su se okupili predstavnici “boljih” filmskih smotri (Pula, Motovun, ZFF, 25 fps), znakovito odbivši uputiti poziv malim i silno vrijednim festivalima poput One Takea, Filmskih mutacija i Human Rightsa. Dojam je da je glavni razlog okupljanja bila diskreditacija vodećeg hrvatskog distributera nezavisnih filmova, tvrtke Discovery, koja je ove godine odlučila najvruće naslove iz svog kataloga prikazati na vlastitom festivalu u Vukovaru (VFF). Pula, Motovun i ZFF to su doživjeli kao nepravednu monopolizaciju prava na najatraktivnije festivalske filmove, iako iza Discoveryja i VFF-a ne stoji značajniji javni novac, odnosno dotična se tvrtka za svoje mjesto na domaćoj distributerskoj i festivalskoj sceni izborila uglavnom vlastitim sredstvima i sposobnostima, naspram festivalskih “velikana” iza kojih stoje daleko veći javni izvori financiranja. Bila to njihova namjera ili ne, ispalo je da su glavni hrvatski festivali na neki način skandalizirani činjenicom da “marginalni” VFF postaje sve važniji igrač na domaćoj sceni, odnosno da uspjeh “dotepenca” (iako VFF postoji već osam godina) doživljavaju kao izravnu prijetnju sebi.

Ipak, najneugodniji trenutak festivala zbio se predzadnjeg dana, kad je član žirija Antonio Nuić, silno razljućen pretpostavljenim nepoštivanjem autorskih prava u studentskom filmu “Vlog” (žiri ga je gledao na press projekciji), zatražio hitan sastanak s vodstvom festivala, zahtijevajući da se razriješi ima li film odobrenje za korištenje pjesama Davida Bowieja, Doorsa i Janis Joplin, a sporna je bila čak i majica s likom Corta Maltesea koju nosi protagonist. Kao što je poznato, nakon konzultacije s pravnim stručnjacima, festival je odlučio povući “Vlog” iz konkurencije, pa je film ostao javno neprikazan, a ono što je u svemu tome mučno jest treniranje strogoće na malom studentskom no budget uratku, da bogataši poput Bowieja, nekadašnjih članova Doorsa te Morrisonovih i nasljednika Janis Joplin slučajno ne bi bili oštećeni nekomercijalnom javnom projekcijom (festivalske su predstave u Kinu Valli besplatne) u zemlji za koju većina njih možda nikad nije ni čula.

Nuić može reći da je postupio načelno, ali birokratska logika “befel je befel”, bez ikakvog osjećaja za kontekst, nekako se ne bi očekivala od jednog kreativca, no ugledni režiser tzv. mlađe generacije toliko je, čini se, zaslijepljen mitom o autorstvu da je postao gorljiv branitelj često – a u ovom slučaju sasvim sigurno – nepravedne i apsurdne regulative. Zanimljivo, Nuić se nije osjetio pozvanim intervenirati kad je u glavnom programu prikazan film “Spomenik Majklu Džeksonu”, čiji je izvršni producent član Umjetničkog savjeta festivala Mike Downey, a zašto i bi – pa tu je riječ tek o osjećaju za moral a ne o tvrdom slovu zakona; osim toga, Downey je ipak utjecajna osoba evropske filmske industrije, a tko su Bruno Pavić i Slobodan Jokić, autor i producent “Vloga”? Prvi je student splitske akademije UMAS (“Vlog” mu je diplomski rad), dakle no name, a drugi alternativac kojeg u profesionalnim filmskim krugovima ne shvaćaju ozbiljno.

Najžalosnije od svega jest to što je eliminiran rijedak primjerak filma koji narušava produkcijski monopol Zagreba u ultracentraliziranoj hrvatskoj kinematografiji i, još mnogo važnije, eliminiran je kvalitetan ostvaraj, jedan od rijetkih koji je na ovogodišnjoj Puli ponudio intenzivniji dašak svježine, usporediv s onim kad se prije sad već podosta godina pojavio Matija Kluković sa svojim no budget filmom “Ajde, dan… prođi…” Ekipa iz HAVC-a potrudila se Klukovića eliminirati iz hrvatske kinematografije (svoj doprinos dao je i ADU), a mladi Pavić mogao bi doživjeti sličnu sudbinu.

Što se tiče same nacionalne konkurencije, ona je bila prosječna. Žiri je apsolutnim pobjednikom proglasio “Broj 55” Kristijana Milića, dobar, ali ne preimpresivan rad o kojem smo pisali u prošlom broju. Stvarno najzanimljiviji film festivala bio je “Kosac” Zvonimira Jurića, dobitnik kritičarske nagrade Oktavijan. Svježa narativna koncepcija (izmjena dvaju pripovjednih nizova te nakon njihova okončanja neočekivano uvođenje trećeg, pri čemu je veza između sva tri niza dobro motivirana), tjeskobna atmosfera i uvjerljive glumačke izvedbe (Ivo Gregurević, Mirjana Karanović, Igor Kovač i niz kvalitetnih epizodista) respektabilni su aduti tog dojmljivog propitivanja egzistencije u provinciji. Posebno isticanje zaslužuje i “Zagreb Cappucino” debitantice Vanje Sviličić, koherentna minimalistička storija o dvije prijateljice (u svakom pogledu rasna, a filmski gotovo neznana glumica Nela Kocsis i popularna Mila Elegović) na svojevrsnim životnim prekretnicama. Alternativac Zdravko Mustać prve je tri četvrtine svoga pomaknutog trilera “Vjetar puše kako hoće” (odličan ženski cast s krasnom rolom Maje Posavec i iznova senzacionalnom Ivom Mihalić) riješio prvorazredno, ali je, nažalost, uprskao potpuno promašenim raspletom.

O tim i drugim filmovima ovogodišnje Pule (mnogo) više kad dođu u zagrebačka kina.