Rat u Ukrajini prijeti Europi

Osvrnimo se prvo na rušenje malezijskog aviona nad Ukrajinom. Oglasili ste se tim povodom na HTV-u, naglašeno usuprot interpretacijskoj špici većine hrvatskih medija koji su odmah bezrezervno znali da su za to krivi Rusi, čak i prije američkih tajnih službi. Kako to?

Nažalost, u čitavom tom geopolitičkom sukobu značajan dio hrvatskih medija se odavno upregnuo u zastupanje američkih, a ne u zaštitu hrvatskih interesa i interesa Europske unije čija smo članica. Nema kritičkog razmišljanja i svestranih analiza suvremenih procesa u svijetu. Ne vidi se ili se ne želi vidjeti da je Ukrajina samo moneta za potkusurivanje, da bi Amerika dovela svoje vojne snage, odnosno NATO na granicu s Rusijom. A to je opet dio šireg plana polukružnog pritiska na Rusiju sa zapada, od baltičkih državica na sjeveru do Gruzije na jugu. To je pokušao ostvariti američki predsjednik George Bush 2008. na samitu NATO-a u Bukureštu, tražeći da se u NATO prime Ukrajina i Gruzija. Plan su osujetili Njemačka i Francuska, jer je kancelarka Angela Merkel procijenila da bi to ozbiljno destabiliziralo Europu. Uostalom, Merkel je sve do početka ove godine, odnosno do grubog američkog pritiska na nju, upozoravala da se pitanje Ukrajine ne može rješavati formulom “ili-ili”, odnosno “ili naša ili njihova”. No plan o širenju NATO-a samo je dio ukupne i obznanjene strategije organiziranja monopolarnog svijeta s Amerikom kao jedinom velesilom koja će sama i po svom nahođenju rješavati sve svjetske poslove i procese. Uz Kinu i Indiju, Rusija je najglasniji protivnik monopolarnog ustrojstva svijeta. Usput, nužno je slomiti i taj ostatak danas očevidne nevoljkosti Europske unije da bez ikakve zadrške sudjeluje u provedbi američkog plana. Kao Europljaninu žao mi je što se EU ne razvija kao samostalni subjekt s vlastitim interesima i vlastitom strategijom i taktikom. Problem je i u tome što danas, kako to otvoreno govore Amerikanci, imamo dvije Europe. Tzv. staru Europu, ono što nazivamo njenim zapadom, i “novu Europu”, odnosno postsocijalističke zemlje od kojih su neke, za razliku od Hrvatske, primljene u EU bez da su ispunjavale sve kriterije. U EU ih je ugurao Washington kako bi što prije vojno stao na granice Rusije. I sad ta “nova Europa” primorava “staru” da slijedi Washington u odnosima prema Rusiji, dok “stara” ipak iskazuje svijest, iz perspektive vlastitih građana, o preteškoj cijeni te politike i sankcija nad Rusijom.

Interesi i mentori

Zemlje tzv. stare Europe ipak u znatnoj mjeri nastoje jedna drugoj prebaciti teret sukoba, pa i to govori o slabosti?

Da, u tom se kontekstu dogodio zanimljiv i znakovit skandal. Prije nekoliko dana je premijer David Cameron u britanskom parlamentu žestoko pozvao Francusku da odustane od već gotovog posla s Rusijom, od isporuke nosača helikoptera Mistral. Francuzi su reagirali objavljujući da je Britanija ove godine prodala Rusiji oružja u vrijednosti od gotovo 300 milijuna eura. Dakle s jedne strane EU mora slušati svog glavnog mentora, a s druge mora pripaziti i na svoj interes, pa dolazi do ovakvih napetosti među njezinim članicama.

Naravno, europske zemlje nisu samo izvoznici u Rusiju, nego i potrošački ovisnici o ruskim energentima?

To je više nego jasno svake zime, jer 35 posto potreba EU osigurava kupnjom ruskog plina. A pogledajmo recimo Njemačku, koja u Rusiji ima oko 6500 raznih ekonomskih predstavništava. Nedavno sam u Rusiji razgovarao s jednim od glavnih njemačkih predstavnika koji mi je zabrinuto iznio da bi uvođenje oštrih ekonomskih sankcija Rusiji značilo da isti čas u Njemačkoj ostaje bez posla 350 tisuća ljudi. Njemačka i Rusija imaju godišnju robnu razmjenu od preko 80 milijardi eura, a čitava EU preko 400 milijardi. Lako je Americi gurati Europu u taj sukob od kojeg ona može profitirati, a neće financijski puno stradati, jer s Rusijom ima robnu razmjenu tek oko 30 milijardi dolara. To su presudni razmjeri zbog kojih većina zemalja EU-a iskazuje neposluh prema traženjima Washingtona i oteže s uvođenjm “pravih” ekonomskih sankcija Rusiji.  Kad je riječ o Rusiji, Amerikanci bi očito htjeli da im Moskva bude poslušna kao u doba Borisa Jeljcina, mada treba imati na umu da je njima zapravo konačni i glavni cilj sve moćnija Kina. Ona će ove godine stići Ameriku po BDP-u, iako zbog broja stanovnika još dulje vrijeme neće biti tako bogata kao SAD. Ali ekonomski stručnjaci procjenjuju da bi do 2022. ili 2023. godine mogla po svim ekonomskim i financijskim, a možda i vojnim parametrima prestići Ameriku, što dodatno objašnjava današnju američku globalnu politiku. Amerika želi krotku rusku vladu da, kad to Washingtonu treba, zajedno stisnu Kinu u sendvič.

Rusija se sve čvršće povezuje s nezapadnjačkim partnerima u savez zemalja tzv. BRICS-a, i to Ameriku tjera na daljnje izazivanje napetosti. To je taj multipolarni odgovor na američku monopolarnu koncepciju?

Svakako, to su Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika, a ideja je krenula 2008. godine, kad se pokazalo da su se američke banke malo previše zaigrale i izazvale svjetsku financijsku krizu. Na nedavnom samitu BRICS-a u Brazilu, lideri tih zemalja odlučili su osnovati svoju “svjetsku banku” i postupno početi međusobno trgovati u vlastitoj valuti, a ne u dolarima, koji još od vremena predsjednika Richarda Nixona nemaju zlatnu podlogu. To je mali, ali znakovit udar na američku financijsku dominaciju i stanje gdje se većina međunarodnih poslova sklapa i obračunava u dolarima, od čega SAD ima veliku financijsku korist. Mislim da su i europske vlade svjesne da im multipolarnost u principu više odgovara od američke totalne prevlasti, mada se nije lako oduprijeti Amerikancima, uvjerenima da moraju upravljati svijetom, ali i svjesnima vlastite teške financijsko-ekonomske situacije. S dugom od 17 tisuća milijardi dolara svaka bi druga zemlja bankrotirala, ali Ameriku spašava danonoćno aktivna tiskara. Prema nekim stručnim ocjenama, SAD mjesečno tiska 65 milijardi dolara.

Amerika, dakako, ne pritišće Europu samo u vezi s Rusijom i energentima, nego su tu i stalni politički procesi kao što je ovaj aktualni s američkim proguravanjem Transatlantskog sporazuma o slobodnoj trgovini?

Zato EU i oteže s potpisivanjem sporazuma, ali je pitanje kako će se dugo moći opirati. Iako mlako, Angela Merkel zasad se uspješno suprostavlja američkom pritisku, u čemu ima podršku njemačke javnosti. Znate, u provedenim anketama nakon otkrivanja afere o američkom prisluškivanju njihove kancelarke, većina njemačkih građana pokazala je podršku i razumijevanje za Putinovo suprostavljanje Americi oko krize u Ukrajini.

Čini se da Latinska Amerika u poredbi s tradicionalno kolonijalističkom Europom – starom Europom – u novije vrijeme bolje štiti svoj interes od kapitalističke globalizacije?

Latinska Amerika uspješnije nalazi zajednički unutarnji interes, dok Europu slabi napetost koju sam naveo, a koju je Amerika vješto potencirala i zloupotrijebila. Tu je svakako i Velika Britanija koja oduvijek Ameriku smatra svojim čedom i koja je, s nekim izuzecima poput onoga u vezi sa Sirijom, uvijek s njom na zajedničkoj liniji. Sa zemljama “nove Europe” u EU-u, Amerika tako uvijek ima koga isturiti u obrani svojih interesa na Starom kontinentu. Evo recimo u slučaju rušenja kandidature talijanske ministrice vanjskih poslova Federice Mogherini, koja je trebala zauzeti mjesto engleske baronese Catherine Ashton na mjestu šefice vanjskih poslova EU-a, značajnu ulogu je odigrala Litva.

“Snajperska” kampanja 

Da, nije lako držati se kao mala Amerika prema periferiji EU-a, a othrvati se Americi i njenom rezonu u globalnim pitanjima. No kako prognozirate nastavak krize u Ukrajini?

Ne isključujem da će sukob eskalirati, jer Amerikanci po svaku cijenu žele isprovocirati Rusiju da vojno intervenira u Ukrajini. Putin je tu krajnje suzdržan, čak i kad ukrajinska armija granatira teritorij Rusije, pri čemu je poginulo i ranjeno nekoliko ruskih civila. To je u Hrvatskoj ostalo praktički nepoznato, baš kao i krvavi rat i razaranja na jugoistoku Ukrajine. Pitanje je koliko će potrajati Putinova suzdržanost, jer Amerikanci planiraju uvođenje Gruzije u NATO već u rujnu, a možda i Crne Gore koja je nedavno objavila sankcije Rusiji. Dogovoreno je da se na tom samitu osnuju snage za brzo regiranje NATO-a koje bi bile bazirane u poljskom gradu Ščečinu. Uostalom, NATO snage su već prisutne u Ukrajini, jer se više stotina vojnika iz Poljske i Litve bori na strani kijevskih vlasti. Dakle sve je veća opasnost da se ukrajinski građanski rat internacionalizira, a to znači i opasnost od većeg rata u središtu Europe. Na takav razvoj situacije upućuje i američki medijski rat kojim se uporno stvara slika o Rusiji kao negativnoj državi, a Ruse se pretvara u bad guys – loše momke. Ta holivudska tehnika manipulacije vidljiva je i u slučaju ružnog pisanja hrvatskih medija o Rusiji za vrijeme zadnjih Olimpijskih igara u Sočiju. Sve je stalo tek kad je naš Ivica Kostelić rekao da nikad nije vidio bolje organizirano natjecanje. No nitko se od poslušničkih medija zbog kampanje nije ispričao. To je već postalo tako uobičajeno da se čini nevjerojatnim. Spomenut ću tri karakteristična slučaja. Prvi je sa snajperistima na Majdanu, gdje je većina zapadnih medija odmah “znala” da proruski separatisti ubijaju civile, no dogodio se gaf. Estonski ministar nazvao je Catherine Ashton i otkrio da su to možda ipak bili “naši”, dakle prozapadno orijentirani snajperisti. Istraga nije provedena do dana današnjeg. U Odesi je u svibnju oko 50 ljudi ubijeno i izgorjelo u Domu sindikata, gdje su se sakrili, pa se pokušalo javnosti podvaliti priču o njihovom maltene samozapaljivanju. Ukrajina je trebala provesti istragu, ali ni to do danas nije obavljeno, niti su zapadni mediji ikad objavili snimke spaljenih ljudi. Konačno, tu je i ovo rušenje civilnog aviona, gdje Barack Obama isti čas daje izjavu o ruskoj krivnji, a David Cameron to čini dva sata kasnije. Kulminaciju tog optuživanja bez dokaza u nas je napravio jedan dnevni list, koji je čak prije nego što je počela istraga o rušenju putničkog zrakoplova objavio da je Putin zločinac i da je maltene po njegovoj naredbi srušen taj avion. U hajci na Putina i “loše ruske momke” prekršeno je osnovno pravilo da i druga strana ima pravo iznijeti svoje stavove i mišljenje. Kako god, ni političari, ni novinari ne mogu tvrditi tko je srušio zrakoplov sve dok to ne utvrdi stručna komisija. Moskva je unaprijed optužena da zajedno s pobunjenicima na jugoistoku Ukrajine planira uništiti ili falsificirati snimke u crnim kutijama. Nije pomoglo ni kad su separatističke vlasti predale Malezijcima crne kutije, a Malezijci potvrdili da je sve autentično i da kutije nisu otvarane. Mediji nastavljaju tvrditi, naročito u Hrvatskoj, da je sumnjivo već i to kako je organizirana predaja crnih kutija, mada je riječ o primopredaji u ratnim uvjetima, ali uz prisutnost stranih novinara i televizijskih snimatelja. To je rušenje najmanje odgovaralo proruskim separatistima i Rusiji, a najviše onima koji ih žele drastično kompromitirati.

Imamo li vanjsku politiku?

Kako gledate na hrvatsku vanjsku politiku, koliko je slična medijskom pozicioniranju, u odnosu na američki interes, ruske energente, iscrpljujuće laviranje EU-a?

Očekivalo bi se da ćemo braniti svoje i interese EU-a, no čak ni to nije jednoznačno. Nerijetko odustajemo od toga i ponekad bez ikakve ograde stajemo uz američke interese. U velikom broju ključnih međunarodnih problema nismo zauzimali stav, sakrivajući se iza formule da “naš je stav jednak onome EU-a”. Cinici bi mogli reći da hrvatska i nema vanjsku politiku. Najbolji primjer hrvatskog kolebanja u međunarodnoj areni je pokušaj da se INA preuzme od MOL-a i proda nekoj drugoj stranoj energetskoj kompaniji. Zbog toga smo u proteklih godinu dana dva puta zvali u Zagreb čelnike ruskog Gazproma i Rosnjefta, da bi nakon nedavnog posjeta američkog pomoćnika državnog tajnika za energetiku premijer izjavio “Inu nećemo prodati Rusima”. Mogu razumjeti da se teško othrvati snažnom američkom pritisku, ali onda se postavlja pitanje zašto nisu rekli: u redu, ako ne date da prodamo Rusima, onda neka Inu kupi jedna od američkih energetskih kompanija. Zašto se na primjer ne ugledamo na susjede, Slovence, Mađare i Austrijance koji se mjesecima uporno protive američkom planu da se ni po koju cijenu ne gradi Južni tok ruskog plinovoda.