Arubinha i žaba

U Rio de Janeiru, jedne martovske večeri, nakon igre futebol de várzea na tvrdim terenima Botafoga, jednog od tek stečenih prijatelja Brazilaca, zvao se Arcilo, pitao sam kako da sutradan najbrže stignem do stadiona São Januário.

– Zašto tamo ideš, vjeruješ u žabu? – rekao je i pogledao me mangupski.

Na njegovo pitanje sam u trenu preturio po glavi sve moje veze sa žabljim svijetom. Te godine sam se još i zanosio mišlju da prevedem cijelu “Naturalis historia” Plinija Drugoga, čak sam nekoliko stranica o ljekarijama iz 32. knjige bio posrbohrvatio. (Ima nadahnuto poglavlje o pripravcima od žabljih sokova a protiv otrova škorpijskih, zmijskih. Ima i svjedočanstvo Demokritovo: živoj žabi se iščupa jezik tako da nijedan drugi komad mesa ne bude iščupan, pa se taj jezik potopi u vodu, a odande se stavi na prsa ženi koja spava, ondje gdje joj najjače kuca srce; ta će žena otada na svako pitanje govoriti istinu. Plinije dodaje da bi se, kad bi se samo vjerovalo u ono što o žabama govore vračevi, moglo pokazati kako su za čovječanstvo one korisnije i od samih zakona. Pa onda i ovo: koji muž živoj žabi provuče cjevčicu od usta do vodopusta, pa tu krv pomiješa s menstrualnom krvlju svoje žene, e taj može biti bezbrižan u pogledu njena nevjerstva. Ili: da žabe imaju dvostruku jetru, pa kad se ova izvadi i stavi pred mrave, ono će mjesto koje oni grizu biti pouzdan lijek protiv svih otrova.) Ali o tome ja Arcilu nisam ni riječi bio kazao, nisam ni imao kad, poznavao sam ga tek nekoliko dana. O Latoni kod Ovidija, koja likijske seljake pretvara u žabe, ne znam je li išta znavao. Ništa i Aristofanove “Žabe”. Padne mi na pamet ironična pjesma “Žabe” pjesnika po imenu Manuel Bandeira (početnu strofu Enfunando os papos,/ Saem da penumbra,/ Aos pulos, os sapos./ A luz os delumbra, bio sam upamtio iz nekog udžbenika portugalskog).

– Znaš kako, volim Bandeirine “Žabe”, ali u žabe da vjerujem – ne vjerujem!

– Pusti Bandeiru i te žabe! Vjeruješ li ti u onu Žabu? (Acreditas no Sapo?)

– Koju žabu, kakva te snašla žaba?

I tu mi Arcilo, botafoguense, ispriča priču o toj žabi.

Davno, još prije rata, igrali u Riju prvenstvenu utakmicu Vasco da Gama i Andarahy. Andarahy je četvrt u Riju, četvrt ima i sada, češće se piše Andaraí, ali se klub ugasio. Možda ga je ugasila ta žaba. Bilo je to pred novu godinu, domaćin je u utakmici bio Andarahy, a igralo se na Laranjeiras, igralištu kluba Fluminense. Cijeli dan je padala kiša, a Vasco da Gama se nije pojavio u vrijeme za početak igre. Domaći igrači su čekali, prošlo petnaest minuta, prošlo i pola sata, sudio je ne znam koji rođak Arcilov, pa pitao igrače domaće ekipe, žele li da utakmicu dobiju za zelenim stolom ili da još malo pričekaju, možda se Vasco pojavi. Domaća ekipa, inače skromnih rezultata, odlučila je, većinom glasova, da sačeka i utakmicu odigra. A Vasco da Gama je na utakmicu pošao svojim vozilom, valjda nekim autobusom ondašnjim, pa se taj sudario s kamionom koji odvozi smeće, povrijedilo se više igrača, hitna pomoć, zavoji, te je ekipa stigla sa preko sat vremena kašnjenja. I još morala igrati bez tih povrijeđenih igrača.

Prije početka neki od domaćih igrača je rekao nekojem od gostujućih e da malo uvaže činjenicu što su ih toliko čekali i u tome bogme plaho pokisli. Rekao je još kako njegovi znaju da je Vasco bolji, no se nadaju će se u igri ipak (ipak!) gosti glede rezultata držati otmjeno te neće navaliti da pokisle domaćine baš zatrpaju golovima. Kakav je bio usmeni odgovor gostiju, ne zna se, ali se zna da je Vasco da Gama u prvom poluvremenu protiv Andarahyja vodio već sa 5:0, pa da je u drugom uslijedilo još golova, te je utakmica završena rezultatom 12:0! Tada je igrač kluba Andarahy po imenu Arubinha (inače važan igrač, lijevo krilo više godina, a na toj utakmici bio rezerva) ustao s klupe, te onako mokar, kleknuo na travnjak igrališta, podigao ruke prema nebu i rekao: “Bože, ako te ima na nebesima, učini da Vasco da Gama 12 godina ne osvoji prvenstvo!” Dvanaest godina kazne, dakle za svaki gol po godina!

Andarahy je bila ekipa koju su te godine punili i Botafogo i Flamengo, ali poraz od Vasca je doživljen kao znak nepoštovanja i kršenje gostoprimstva. Ima još. Priča je ostala da rečenom Arubinhi to nije bilo dosta, pa je sutradan otišao na drugi kraj grada, pravo na stadion São Januário, ponijevši sa sobom jednu žabu, koju će, nakon što joj je zašio usta, ukopati negdje u igralištu. Glasovi se razilaze u pogledu mjesta, jedan gol, drugi gol, lukovi na šesnaestercima, penali, centar. Žaba je u Brazilu zaštitnica prašume i važan medij za slanje i poruka i kletvi.

I igrači i rukovodstvo kluba Vasco da Gama su oholo i s podsmijehom primili i kletvu Arubinhinu i glas o žabi ukopanoj u igralište. Ali je vrijeme činilo da polako nestaje i oholosti i podsmijeha. Jer su godine prolazile, a nikad jači Vasco da Gama nije bivao prvak, a odlučujuće utakmice je u pravilu gubio. Nije se imalo kud, već poći kući u kojoj živi Arubinha. On je potvrdio da je prokleo klub Vasco da Gama zbog prezira njegova kluba, a o žabi je rekao kako nikakvu nije zakopao u Vascovo igralište. Igrač Arubinha je, nakon nekoliko posjeta i molbi predsjednika i masera (maseri su u Brazilu zaduženi za borbu protiv uroka i ukletosti kluba), pomilovao Vasco da Gama za jednu godinu, te je prokletstvo potrajalo godinu manje, jedanaest.

Tako mi je ispričao Arcilo, ekonomista, vlasnik neke agencije u Botafogu. Pričao mi je kako je lično znao Garrinchu, a dvaput me poveo i u restoran na Avenida Nossa Senhora de Copacabana, e da mi ondje pokaže Elzu Soares, veliku pjevačicu sambe, veliku ljubav i udovicu Garrinchinu. Oba puta smo je uzalud čekali, uz pivo Antarctica. Nije navratila u svoj restoran Elza Soares.

Godine 1994. došla mi je do ruku knjiga “Arubinjina žaba” (“O Sapo de Arubinha”). Knjiga ima 250 stranica i Arubinhinoj kletvi je posvećeno jedno poglavlje. Autor joj je niko manji nego Mário Filho, onaj čije ime danas nosi stadion Maracanã. Priča o žabi se, uglavnom, poklapa sa “urbanom legendom” koju sam čuo od Arcila. Mário Filho, istraživački novinar čiju je preciznost teško naći u svijetu, kazuje da je fatalna utakmica između Andarahyja i Vasco da Game igrana u srijedu, 30. decembra 1937. Ali 30. decembar te godine nije bio u srijedu, već u četvrtak! To sam utvrdio skoro slučajno, jer u dokumentaciji o Campeonato Carioca, dostupnoj i na internetu, stoji podatak da je sljedeću utakmicu, protiv Flamenga, Andarahy igrao 2. januara 1938, što mi je bilo malo “prebrzo”. Tu je utakmicu Flamengo dobio rezultatom 9:3, a dva od tri gola za poražene dao je Arubinha. Ako je, dakle, bila srijeda onaj dan kad je Arubinha prokleo Vasco da Gama, onda je datum bio 29. decembar 1937. Sam Arubinha nije kazao kad je odredio početak toga šampionskog sirotovanja. Kad je godine 1945. Vasco da Gama ponovo osvojio prvenstvo Carioca (tada još nije bilo prvenstva Brazila), sujevjerni vascainos su objavili da je macumbeiro Arubinha (jasno da je smatran takvim) za početak kazne njihovu klubu odredio godinu 1934., kad je osvojio posljednju titulu. Mário Filho ukazuje na još jedan slučaj: Botafogo je jednom pobijedio skromnu ekipu Mangueira sa 24:0, i nakon toga nije bio prvak punih 20 godina. Nikakva žaba niti macumba ne vezuje se za prokletstvo. Ali se neljudska nezasitost za golovima u Brazilu kažnjava.

Tek iz Filhove knjige sam naučio da kad te u Riju pitaju, vjeruješ u žabu, to znači: je l to ti navijaš za Vasco?