Hladni rat i prijesne laži

Malo je onih koji su svjesni toga da žive u svijetu laži, prijevara, obmana i (samo)zavaravanja. Malo je onih koji mogu sami sebi priznati da se u svijet u kojemu živimo na mala vrata uvukao fenomen plasiranja notornih laži i neistina, pri čemu s vremenom i većina onih koji ih plasiraju počinju vjerovati da govore istinu. Moglo bi se to nazvati i fenomenom (samo)zavaravanja kao politike. Ima li za tu tezu uporišta u nepreglednom broju informacija i “informacija” s kojima je prosječan građanin suočen na dnevnoj osnovi? Itekako ima! Uzmimo nekoliko primjera. Nisu ni usamljeni, još manje jedini.

Svijet ne ulazi u novi hladni rat, izjavljuje američki predsjednik Obama, proglašavajući novi set sankcija protiv Rusije s kojima će se nevoljko, ali pod enormnim pritiskom Washingtona, složiti i Evropska unija. Dovoljna bi bila već i činjenica proglašavanja sankcija mimo Ujedinjenih naroda koji su jedini legitimirani za tako nešto, pa da se nametne asocijacija na vrijeme hladnoga rata, kada su Sjedinjene Države i njihovi saveznici razgovarali sa Sovjetskim Savezom i njegovim blokom praktički “preko nišana”. Valja, međutim, imati na umu činjenicu da je svijet od početka politike detanta (Nixon – Kissinger) ušao u proces otopljavanja odnosa Istok – Zapad, što je vrijedilo kako za bilateralne odnose Washingtona i Moskve, tako i za usporavanje i obuzdavanje utrke u naoružanju, pa i početak suradnje u međunarodnim okvirima. Taj je proces, zdravoj pameti usprkos, prekinut rušenjem Berlinskog zida i slomom onoga što smo bili naučili zvati socijalističkim sustavom u globalnim okvirima. Zapad, na čelu s Washingtonom, shvatio je to kao svoju neporecivu pobjedu u hladnome ratu (koji je ionako bio u odumiranju) i kao priliku da svoje društveno-političko i gospodarsko ustrojstvo, kao i svoj sustav vrijednosti, nametne cijelome svijetu, dojučerašnjim tzv. socijalističkim državama (koje su postale “tranzicijske”) u prvome redu. U vrijeme Jeljcina, kada je Rusija nakon dezintegracije Sovjetskog Saveza naglo u svim područjima propadala, takva se pobjeda zaista i mogla slaviti. S Putinom – a da nije bez mana, to je svakome jasno – to ipak neće ići. Putin je svjestan veličine zemlje kojoj je na čelu, njezine objektivne moći, i gospodarske (usprkos niskom životnom standardu mnogih građana) i vojne, ali je svjestan i njezinih interesa i jednostavno ne dozvoljava da mu bilo tko drugi, polazeći s istih osnova, dakle promicanja vlastitih interesa, zvecka oružjem na granicama. A Zapad upravo to radi, što nas dovodi do idućega primjera.

Sjevernoatlantski pakt je vojno-politički savez evropskih zemalja koji je izrazito i isključivo obrambenog karaktera. To će reći svaki zapadni propagandist, ali i svaki političar iz neke od tranzicijskih zemalja, novih članica NATO-a. Što opet nije istina. NATO već dugo nije savez (samo) evropskih zemalja. Nizu izvanevropskih zemalja dodijeljen je status tzv. glavnih vojnih saveznika izvan NATO-a (pa bjelosvjetski prevaranti misle da su zadovoljavajući formu prikrili prijevaru). A taj status, što predviđa i davanje ograničene pomoći u oružju, imaju Australija, Izrael, Južna Koreja i Japan od 1989., dok je u vrijeme Busha mlađega dodijeljen Bahreinu, Filipinima, Tajlandu, Kuvajtu i Pakistanu, a u Obaminom mandatu – Afganistanu. Naravno da je NATO – onako kako je originalno bio zamišljen – izgubio smisao postojanja raspuštanjem Varšavskog ugovora i nestankom Sovjetskog Saveza. No bez obzira na evropski karakter, od samoga je početka bio pod snažnom dominacijom SAD-a (glavni je zapovjednik uvijek, bez iznimke, američki general), a s krajem onoga prvoga hladnoga rata američki su stratezi procijenili da bi prošireni NATO, sa zadacima što će sezati i izvan evropskih granica, bio dobrodošlo (i poslušno) oružje u provođenju njihove politike. Pa je tako današnji NATO, uz primjetno nejedinstvo svojih članica, udarna pesnica SAD-a u uklanjanju njima nepoćudnih režima u svijetu (Libija) ili transmisija kojom se, usprkos obećanju što ga je Washington svojedobno dao Gorbačovu, lansirne rampe s raketama usmjerenima prema Moskvi sve više približavaju ruskoj granici (najprije Poljska, Češka, Slovačka, Rumunjska i Bugarska, a u perspektivi Moldova, Ukrajina i Gruzija). I kada se Rusija tome odupire, odgovor su sankcije, a pod izgovorom obuzdavanja antidemokratskih tendencija što dolaze iz Moskve. Tek usput: “obuzdavanje” je bilo službeni termin što ga je Washington koristio za definiranje politike prema Sovjetskom Savezu još od kasnih 1940-ih. Toliko o tome da nema novoga hladnog rata.

Primjer treći: pokreti, propagandno objedinjeni pod imenom “arapsko proljeće”, donijeli su slobodu i demokraciju nizu zemalja sjeverne Afrike, Bliskoga i Srednjeg istoka. Ta se laž svakodnevno (još uvijek) čuje i iz političkih krugova i iz medija na Zapadu. Arapsko proljeće je projekt koji je iskoristio zametke istinskog nezadovoljstva stanovnika nekih zemalja autoritarnošću režima pod kojima su živjeli, da bi poveo pravi “križarski rat” za ovladavanje energentima (nafta) i za nametanje sebi bliskoga poretka, ne uzimajući u obzir ni stvarne želje onih koji su se bunili, ni specifičnosti zemalja koje su bile u pitanju. Rezultat: potpuni kaos u Libiji, odakle sada povlače svoje diplomatsko osoblje i oni koji su obilato, pa i izravno vojno pomagali pobunu, slabi i nestabilni Tunis, Egipat pod vojnom vlašću (koja je uspjela spriječiti potpunu islamizaciju zemlje i njezino pretvaranje u vjersku državu, pokazujući da i demokratski izabrani predsjednik može voditi u potpuno pogrešnom, pa i opasnom smjeru), Sirija s tisućama mrtvih i režimom koji odolijeva izvana financiranoj i pomognutoj pobuni, jer su Sirijci shvatili da bi ono što bi došlo nakon Asada (koji je u međuvremenu proveo i višestranačke izbore i uspostavio višestranački parlament) bilo neusporedivo strašnije. O Iraku i Afganistanu, iz kojega se SAD i NATO povlače nakon “uspješno okončanog zadatka” (još jedno samozavaravanje!), ostavljajući zemlje u rasulu i na rubu raspada, da i ne govorimo.

I posljednji, aktualni primjer. Gostujući u programu izraelske televizije, predstavnik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) uporno odbija reći da Hamas na Izrael ispaljuje tisuće raketa, nazivajući ih “letećim cijevima” i tvrdeći kako je Hamas žrtva Izraela. A istina je koliko gruba toliko i jasna: Hamas doista ispaljuje rakete i samo zahvaljujući izraelskom proturaketnom sustavu u Izraelu nema velikih ljudskih žrtava. Hamas rakete ispaljuje s pozicija usred gradskih četvrti, skladišti oružje i eksploziv u bolnicama i školama (UN je priznao dva takva slučaja), pretvarajući civilne stanovnike Gaze u žrtve – na prvi pogled Izraela, jer izraelsko ih oružje ubija, ali zapravo svoje, Hamasove. Tragediju stanovnika Gaze koriste u funkciji (samo)zavaravanja obilato obje strane: Izrael da bi proklamirao kako ga praktički u opravdanoj obrani podržava cijeli svijet, a Hamas da bi se hvalio pobjedom nad mrskim cionistima (koje u skladu sa svojim programom ionako želi baciti u more). Pritom se raspoloženje u svijetu, suočenom s groznim prizorima iz Gaze (a da se malo tko pita zašto), okreće protiv Izraela, a Hamas je izoliraniji nego ikada i svakim danom bliži porazu.

U svijetu u kojemu živimo uobičajilo se mirno izgovarati laži i neistine, pa oni koji ih izgovaraju nakon nekog vremena i sami počinju u njih vjerovati. Istinu vide samo rijetki – oni koji su zadržali sposobnost hladnog razmišljanja (usprkos užasima s kojima su konfrontirani) i oni koji vuku konce i kojima i treba zahvaliti što je današnji svijet takav kakav jest: svijet laži, prijevara, obmana i (samo)zavaravanja.