Smrt lokalnog korza

Sve se promijenilo, sve je sad drugačije, i brakovi, i ljubav, i rastanci, i poznanstva, i putovanja, i gradivo u školi, ali nema još ni blizu aviona ili rakete u koje bi moglo stati sve ono što bih trebao ponijeti, kad bi me netko konačno natjerao, da zauvijek odem odavde. Kao što dan smjenjuje noć, tako i tuga potiskuje radost. Radost je ipak kraćeg vijeka. Ljudi pamte tužne događaje, a radosnih se samo sjećaju. Sve se izmijenilo u ovom svijetu.

Sjećate li se korza, koliko smo kilometara propješačili, da bismo se očešali za jedan pogled u prolazu, pozdrav, ili kad bi mi njezin glas zazvonio kao praporac nepažnjom ispušten u tajanstvu crkve. Nije bilo grada koji nije imao svoj korzo, i Sisak, i Petrinja, i Kutina, svu mladost ovih i drugih gradova s večeri ste mogli sresti na tim šetalištima gdje su se najlakše sklapala (ali i izbjegavala) poznanstva, jer uvijek je bilo ljudi s kojima nikad ne možemo u prvo lice množine.

Višestruko fauliranje

Baš ako hoćete, ja sam i u vojničkoj kantini birao društvo, pa i kasnije kad su me lovci na fotelje kandidirali za državnog neprijatelja. Nije ih bio dovoljan broj, pa su i mene stavili na listu čekanja. Na rukama sam imao lance, a u srcu očajanje. Bio sam izložen višestrukom fauliranju, ali francuska škola, “da se pred moćnima mora pognuti glava”, pomogla mi je da klizav period nekako ipak prebrodim. Možda baš zato mogu napisati, da nema te puščane cijevi koja može nadomjestiti teleskop kroz koji sam pokušavao riješiti ljubičaste rebuse daljina, tragajući za koracima ljudi među zvijezdama, ali i ostacima zvijezda u pogledima ljudi na koje sam u prolazu nailazio.

Lokalni korzo imao je i ograničeno vrijeme, školski propisi tolerirali su nas do 20 sati, kad se staza praznila, kad smo tužni morali kući.

Korzo je bio vrsta institucije, koja je malodušne razgaljivala, kukavice ohrabrivala, ojađene tješila, razmetljive prizemljivala, a besposlene, kakvih je najviše, zabavljala. A pogledajte danas, djevojke izlaze u 22 sata, sjedaju pored svojih motoriziranih kavalira, i odlaze na neke svoje strane, u neke svoje ponoći, u neke svoje zore.

Jesenjin je bio prisutan na svakom našem gimnazijskom žuru, u svakom nagovještaju ljubavi, “Mali princ” nas je učio da je geografija jedina vječna, jer se još nije dogodilo, da neka planeta promjeni mjesto, ili da iz nekog jezera isteče voda. Matematika je i tada bila bauk, tragali smo za onim nepoznanicama, ne znajući da će ih život donijeti još više, da će nam iz grla vaditi kvadratni korijen, a onaj zlosretni Ludolfov broj nikad nećemo riješiti. Kod jedne moje male prijateljice, vidio sam na zidu Mendeljejev sistem elemenata, ali ni on nije odgovorio na pitanje, koji su elementi napredni, a koji nazadni.

Jeste, vremena se mijenjaju, ali ljudi ostaju isti, to je ono što me brine. Prodavaonice su bile uniformirane i zvale su se “Sutjeska”, “Zelengora”, “Neretva”…, a u ovoj posljednjoj uz fotografiju jedinog nam maršala klatila se boca kruškovca. Sanjali smo to slatkasto piće, i kad sam dobio prvi honorar, počastio sam sebe i shvatio, da ništa nije tako slatko kad se proba i gorko kad ti na nos izlazi. Činilo mi se da sam pobjegao u pogrešan san…

Prošlost kao odsječena noga

Kako se stvari mijenjaju. Prošlost je kao odsječena noga, može zasvrbjeti, ali je počešati više ne možeš. Davno sam potrošio svoje bonove za čekanje, odavno svjećice na rođendanskoj torti mogu ugasiti jedino fenom za sušenje kose. Nema korza u Gradiški, nema ni u Petrinji, čak ni u Sisku. Gdje su završile, gdje su se izgubile sve one ljepotice? Tu pored nas, na naše oči, cure su se naglo proljepšale, procvale su kao ljiljani, zarumenile se kao proljetne ruže i propjevale kao slavuji. Možda mi se to čini, da zauvijek odlazi još jedan dio svijeta, koji više nikad nećemo nazvati svojim.

Sve se promijenilo, u kafićima u koje mladi zalaze čuje se muzika, ili se od muzike ne čuje ništa. Mladi nemaju potrebe razgovarati, i sve se svodi na anketu, u kojoj je zadatak zaokružiti “da” ili “ne”. Blagajnica pravi balone od žvakaće gume, pa sam se u jednom času uplašio da će je podići zajedno s blagajnom i završiti u nebu. Pogledao sam je zamišljenim pogledom, iz kojeg se vidjelo na koju stranu teče Sava.

Htio sam malo pametovati, ali bolje da nisam. Zna se koje priče počinju s – bilo jednom… Što netko reče, pamet je u nekoj krizi identiteta ovog proljeća. Tragam za nekim tko mi ne šalje poruke. Zaboravljam da nema čovjeka bez kojeg se ne može, a malo je i onih koji su potrebni…