Navijački o navijačima
Nedavni navijački neredi ponovno su stavili u središte zanimanja organizirane navijačke skupine, posebice onu koja se naziva Bad Blue Boys i uživa veliku potporu zagrebačkog gradonačelnika. Kao i obično, iz navijačkog očišta gledajući za sve je kriva nekompetentna i maliciozna policija, kao i obično silno razumijevanje za navijače pokazali su dežurni “liberalni” sociolozi (ovaj put u prvom je planu bio Benjamin Perasović u dreadlocks izdanju), a u udarnoj emisiji javne televizije ponovno je predstavnik navijača verbalno nadjačao predstavnika policije, uz svesrdnu podršku moderatora (ovaj put Mislava Togonala, još jednog pouzdanog HTV-ova lijevo-desnog kadra). Takozvani alternativni mediji, pak, svoju alternativnost pokazuju otkrivanjem navijača kao trezvenih dečki koje policija bezrazložno kinji (vidjeti tekst objavljen na portalu H-alter), a na aktualnom zagrebačkom festivalu koji se naziva subverzivnim velika mlada lijeva nada Srećko Horvat, inače vrlo kritičan spram njihova divljaštva, završava predstavljanje svoje i Igora Štiksa knjige o hrvatskom studenskom buntu pozivom navijačima da svoju golemu energiju preusmjere u nešto pozitivnije, nalazeći da i ta energija može biti socijalno korisna.
“Naši dečki”
Najznakovitiji je ipak put koji je u odnosu spram tzv. navijačke subkulture prošao književnik Borivoj Radaković, relativno tipični hrvatski lijevi liberal. U njegovom romanu “Sjaj epohe” iz 1990., u fragmentu “Dobro došli u plavi pakao”, reprezentativni nogometni navijač prikazan je kao primitivna nacionalistička prijetnja, da bi samo koju godinu kasnije u kazališnom komadu istog naslova navijači Dinama odjednom postali benigni “naši dečki”. Ili kako to stoji u kratkom sadržaju dostupnom na internetu: “Likovi nisu outsideri već svjesni urbani pojedinci, građani kojima se na svim razinama poništava identitet, a njima je potpuno jasno tko je u povijesnom kolopletu izravni krivac za njihovo stanje.” Krivac je dakako retrogradni Franjo Tuđman na čelu HDZ-a, a Radaković je takvo svoje stajalište potvrđivao i kasnije, recimo u intervjuu u kojem je otprilike ustvrdio kako su BBB-i posljednja urbana brana ruralnom primitivizmu. Na sličnom tragu romantiziranja navijača, no bez Radakovićevih urbanorasističkih primjesa, nalazi se i film “Tražeći Erica”, zadnje ostvarenje glasovitog britanskog ljevičarskog socijalnog kritičara Kena Loacha.
Nastao kao projekt naručen od strane nekadašnjeg enfant terriblea Erica Cantone, razvikanog (francuskog) napadača Manchester Uniteda, “Tražeći Erica” priča je o sredovječnom nogometnom navijaču, poštaru Ericu, kojem je život postao depresivni kaos. Živi sam s dvojicom adolescentskih posinaka spram kojih nema nikakav autoritet, a čezne za svojom prvom i neprežaljenom ljubavlju Lily koju je napustio prije dvadesetak godina. U pomoć mu pristiže, u obliku fantazme koju samo on vidi i čuje, Eric Cantona, njegov nogometni i životni idol, te mu pruža cjelovitu psihofizičku pomoć, od ljubavnih savjeta do stjecanja kondicije. Stvari dobro krenu na ljubavnom planu, Eric i Lily ponovno se zbližavaju, no nad tu tek pobuđenu idilu nadvija se opasna sjena lokalnog gangstera koji iskorištava starijeg Ericova posinka. Eric pokušava problem riješiti sam, a kad ne uspije i bude ponižen, podršku mu pružaju vjerni prijatelji iz navijačkih redova. Navukavši maske Erica Cantone, velika skupina Manchesterovih navijača, redom radničkog backgrounda, upada na gangsterov posjed i bejzbolskim palicama započne razbijanje inventara, a prestaje tek kad negativac prešutno pristane Erica i njegovu obitelj ostaviti na miru. Nasiljem odgovorivši na nasilje, navijači su svom kompiću osigurali nastavak idile.
Zavjera šutnje
Tim povodom kritičar Marijan Krivak umjesno se pita: “Zar je solidarnost radničke klase jedino moguća kroz nogomet i pivske trbuhe? U plemenskim nagonima kroz osvetu nasiljem?” Može se dodati i slabo zamijećen detalj, a to je da su navijači, sklapajući de facto s kriminalcem implicitni dogovor o sigurnosti svog pripadnika, posve smetnuli s uma, zajedno s Loachem, da taj sporazum znači i gangsterovu sigurnost pred kaznenim progonom jer podrazumijeva da Ericov posinak zauzvrat neće svjedočiti o kriminalčevim ubojstvima. No, možda ništa nije smetnuto s uma, možda film pod okriljem drugarske solidarnosti i ljubavno-obiteljskog happy enda krijumčari primat partikularnog interesa u odnosu na univerzalnu pravdu? To ne bi bilo u skladu s Loachovim imidžem, ali njegova pravdoljubivost, zajedno s kreativnim dometima, ionako je često bila precijenjena.
Jedno je sigurno: Ken Loach doima se savršenim izborom za slikanje hrvatskih nogometnih navijača kao žrtava društvenih uvjeta i režimske represije, a na navijačkim je udrugama samo da pronađu sponzore. Kad je mogao Cantona, što ne bi i oni?!