Andrej Kurnik: Institucije su ispražnjene od moći

Sedmo izdanje zagrebačkoga Subversive festivala, održano u maju, ugostilo je u sklopu Foruma o politici migracija na evropskoj periferiji i slovenskog politologa Andreja Kurnika. Potaknuti temama koje je tada iznio, razgovarali smo s njime ovih dana.

U Sloveniji se u posljednje dvije godine razvila nova situacija, vezana ne samo uz migrante nego i uz cijelo političko polje, prestrukturirano zadnjom krizom: bilo je tu tzv. ustanaka, neke stranke nestaju a pojavljuju se nove, do jučer moćni sindikati gube utjecaj?

Mislim da Slovenija nije iznimka u dubokoj krizi političko-interesnog zastupanja. Pokušaji organiziranja koji idu u smjeru nekakvog „revivala“ ili oživljavanja predstavništva neće, u biti, postići neke rezultate. Iako se čini da to mogu, bar na neko vrijeme, to nije točno. Po istraživanjima javnog mnijenja, ništa što se tiče povjerenja ljudi u političke institucije, stranke, parlament i slično nije se promijenilo. Tu nema promjena, tako da pokušaji uspostave nekih novih partija neće u bitnom riješiti problem demokratskog deficita i krize predstavništva. A to je zasigurno bila ideja nekih krugova, među njima i medijskih, koji žele fiksirati i režirati ta iskustva.

Ono što trebamo je iznalaženje novih mehanizama, novih institucija participacije, jer postojeći okvir više ne odgovara situaciji. Kada je kriza započela, postojalo je mišljenje da će odgovor na nju biti neka vrsta reformizma – na evropskoj razini i na razini nacionalnih država – koja bi ponudila nove okvire participacije, novi oblik „new deala“, ali do toga nije došlo. Istovremeno, postoji puno inicijativa u bazi društva; u Mariboru, odakle dolazim, sada se skupljaju potpisi za participatorni proračun. Pokušat će se o tome postići neki referendum. Postoji niz inicijativa u kojima se ljudi aktivno uključuju u preformuliranje pravne države – da ona služi društvenim potrebama, a ne samo onima koji imaju moć. Svaki se dan događa se nešto novo. Postavlja se i pitanje mogu li te nove stranačke inicijative i inicijative novih oblika participacije međusobno surađivati.

Svemoć nemoćnih

Imali ste neke zajedničke nastupe?

Pa, i nismo baš. U Ljubljani je sada došlo do nekakve dihotomije: s jedne strane imate pokušaj pronalaženja mehanizama moći u okviru postojećih političkih institucija, a s druge, inicijative koje sasvim odbacuju tu priču. Postoji neka dijalektika između anarhizma i suvereniteta, za koju mislim da i nije produktivna. Pitanje je više kako možemo generirati neku društvenu moć. Čini mi se da sadašnji trenutak slovenskog društva obilježava to da su svi politizirani – postoji diskusija, svi analiziraju i kritični su drugačije nego prije pet godina. No, istovremeno, postoji osjećaj nemoći. I to je veliki problem.

Je li to povezano s članstvom u EU-u? Centar moći, Bruxelles, apstraktan je i dalek u smislu političkih institucija, ali i ekonomskih interesa koji se ondje prelamaju, a namjerno su u javnosti mistificirani?

Upravo se događa aktivna erozija važnosti i moći političkih institucija na nacionalnoj razini. Primjerice, u Sloveniji je usvojeno tzv. zlatno fiskalno pravilo (odnosi se na proračun države, a određuje da ona može potrošiti samo onoliko koliko prikupi u državnu blagajnu; time se želi spriječiti prekomjerno zaduživanje), što znači da je promijenjen Ustav. To govori da se zakon mijenja po diktatu, bez ičijeg truda da mu se dade oblik ratificiranja nekih međunarodnih obaveza, što znači da više nije izraz narodne volje. A kada se ona i izrazi, taj je pokušaj osuđen na propast. Imate tako inicijativu za legalizaciju marihuane u zdravstvene svrhe i mnoge druge, no na kraju od toga ne bude ništa.

Veliki je problem, dakle, što nema političkog imaginarija koji bi išao preko političkih institucija, a te su institucije sve više nemoćne, ispražnjene od svake moći, od svih kompetencija. To može voditi u neki oblik populizma – u svemoć nemoćnih. Ako se to dogodi, imati ćemo nacionalističku histeriju, to je ono što preostaje u takvim situacijama.

Gube se veze između nacionalizma s jedne i tržišta rada s druge strane. Procesi evropeizacije i prekarizacije su procesi, vidi se to sada i u Hrvatskoj, integracije kroz dezintegraciju. Gube li se konteksti za mnoge borbe?

U Mariboru sada radimo terensko istraživanje među ljudima koji su bili kriminalizirani zbog učešća u ustancima; u tim se intervjuima vidi da je društvo dezintegrirano. A to znači da ljudi vrlo različito određuju što je za njih pravda, da različito vrednuju institucije… To znači da živimo u duboko dezintegriranom društvu. Ali mislim da pitanje nije kako možemo ponovno integrirati društvo. Jer, kako bismo to uradili? Preko rada? Pa, zna se da ne možeš nekako stvoriti uvjete da bi svi bili zaposleni. To je sporno i jer se onda ide za investicijama, a znate što danas znače investicije – one su moguće samo ako radikalno smanjiš prava radnika, socijalne i ekološke standarde… Kada, dakle, postaneš „posebna ekonomska zona“. A tzv. ustanički gradonačelnik Maribora radi upravo to, pod svaku cijenu traži investicije u Kini ili u zaljevskim državama.

Zato je produktivnije misliti o tome koji je politički potencijal te dezintegracije. Pitamo se na koji način razumijemo neke oblike narodne moći, neke embrionalne forme organiziranja i slično, na temelju kojih bismo mogli graditi neki alternativni model razvoja. Riječ je o onome što ljudi rade na osnovi svojih potreba. Tako u Mariboru sada ima puno inicijativa za kooperativama. S jedne strane jest problem što postoji dezintegracija, no u isto vrijeme u tome treba vidjeti politički potencijal, pa onda političke projekte treba koncipirati na osnovi toga, a ne toga da se mi možemo vratiti. Ne znam, uostalom, gdje – u situaciju kada su svi ljudi bili integrirani u neki kanonski oblik najamnog rada, kada su svi imali neki zajednički pojam pravde? Premda, toga nikada nije ni bilo, to ne postoji.

Ono što se pokazalo u tim ustancima, a naročito u Mariboru, jest da su oni koji su bili „isključeni“ (tako što su proletarizirani, etnicizirani ili prekarizirani) i gubitnička srednja klasa prvi puta imali neko zajedničko iskustvo. Najveći je problem kako možemo uspostaviti neke forme političkog organiziranja, imaginacije, naracije na temelju toga, a ne nekih modela koji su postojali u prošlosti. Problem kod nas kad su bili ustanci bio je da su artikulacije – a ta potreba za artikulacijom, a ne za anonimnim izrazima bijesa, bila je zahtjev vlasti i medija! – vodile u normaliziranje situacije. Ljudi su se ponovno osjećali isključenima.

Tu bi trebalo otvoriti i diskusiju o stanju i funkcijama civilnog društva?

Da, da. Ja sada u Mariboru pokušavam odgovoriti na pitanje koliko možemo čuti glas nekog teritorija, njegovog jezika, i kako onda na toj osnovi izgraditi novi politički jezik. To mi izgleda plodonosnije nego polaženje od nekih unaprijed konstituiranih ideja i sličnog.

„Identitetska panika“

Identitetsko nasilje ne smeta EU-u. Kako ono, zapravo, „pomaže“ u regulaciji tržišta rada, ponovno se osnažuje – stvara se hijerarhija među raspoloživim radnicima iz različitih država, pa se „rješava“ i pitanje migranata?

Za EU je karakteristično da je sama materijalna konstitucija građanstva drugačija nego što je bila moderna. Nema više nekoga homogenog građanstva, na djelu je heterogenost – u smislu različitih pristupa pravima, ekonomskim, socijalnim, političkim. To znači da imamo zajednicu koja se integrira kroz hijerarhizaciju. Time zasigurno možemo objasniti ove nove oblike nacionalizma, koji više nisu moderni nacionalizmi. To su nacionalizmi evropskih provincija, koji na neki način daju ideologiju tom hijerarhijskom pozicioniranju na tržištu rada i u odnosima moći na evropskoj i globalnoj razini. Ali, u isto vrijeme, mislim da ne možemo mimo toga, pa bi zato trebalo ponovno i drugačije promisliti koncept etnije. U nas se on razumije kao nešto predmoderno, nazadnjačko. No, mi nemamo problema s etnijama, nego sa nacionalizmima, znači s nacionaliziranim etnijama. A etniju možemo razumjeti i drugačije, primjerice onako kako je razumiju u Meksiku, gdje sam nedavno bio – na način etničkog državljanstva. Ondje kažu da je liberalno državljanstvo problematično jer maskira nejednakosti, maskira hijerarhije. A etnička grupa nije Blut und Boden, nego je društvena grupa stvorena kroz povijest nejednakih odnosa i nejednake distribucije moći. Ideja je da se na osnovi tako shvaćenih etnija traže posebna prava za različite grupe u društvu i za njihov način života.

Možemo se slagati u kritici EU-a, njegova koncepta građanstva, ali problem nastaje kad pitamo što da se onda radi? Serviran nam je odgovor da je jedino što se može učiniti nekako doći do punopravnosti. Zato je potrebna tranzicija, proces normalizacije – kao beskonačno približavanje, koje se nikada neće dogoditi u potpunosti. Za posljednje je krize konačno postalo vidljivo kako EU nije win-win situacija, zajednica u kojoj su svi na dobitku. To je zajednica koja sve više liči na otoke blagostanja u moru siromaštva i destituiranih društava. Pitanje je kako možemo pokrenuti neke procese da bi se ta moć drugačije, jednakopravnije distribuirala.

Možemo pretpostaviti da se stvari neće iskristalizirati na ekonomskoj razini, nego na razini identiteta, jer je tu više emocija. Mislim da trebamo razmišljati kako intervenirati u tim situacijama. Na racionalnom nivou, sve je na neki način jasnzašto je izbila kriza, što bi trebalo promijeniti. A ništa se ne događa. Znači, problem je negdje drugdje. Tako da mislim da će se stvari početi rješavati na nivou društvene reprodukcije, a to znači na razini identiteta, što se sve više i događa. Gotovo je sigurno da ćemo imati uspon krajnje desnice, upravo zbog te „identitetske panike“. Moramo pritom biti sposobni drugačije intervenirati od toga da samo kažemo “ljudi, razmišljajte o svojim racionalnim interesima, kao radnici”. To je sada problem za koji nemamo gotovih modela i rješenja.

Živimo u vremenu ustanaka

Bili ste u Tuzli, gdje je ideja plenuma zaživjela u kontekstu drugačijem od onoga zagrebačkih studenta. No, i ondje se pokazalo da bez istovremenog rada plenuma i nasilnog pritiska „ulice“ nestaje i jedno i drugo. Kakvi su se oblici organiziranja dogodili u Mariboru?

Da, to je problem koji se pokazao u svim tim novim ustancima, od Tunisa nadalje – da postoji moment destitucije postojeće vlasti, ali nikako da dođe moment konstituiranja nečeg novog. I još gore: kada se to novo počne konstituirati, uguši postojeći potencijal destitucije. Tako je bilo u Tunisu, gdje su izbori za ustavotvornu skupštinu u velikoj mjeri ugušili ustanak. Isto se dogodilo u Sloveniji. Zanimljiv je slučaj BiH, gdje su zbog nužde tamošnjih političkih okolnosti tražili neki novi oblik organiziranja i pronašli ga u plenumima. Tako se pokušalo nadići opasnost da socijalni bunt bude interpretiran u okviru etno-nacionalne matrice. U tom su smislu oni najdalje doprli, ondje su se plenumi i protesti uzajamno jačali.

U Sloveniji je bilo pokušaja sazivanja skupština. Bilo je pitanje kako to što se događa na ulicama prenijeti u neki drugi oblik. Svi mi sada učimo. Na djelu je neka nova generacija ustanaka, koja je započela u arapskom svijetu. Svagdje su dileme slične. Sada učimo jedni od drugih koji su to modeli primjenljivi. To zasigurno nije završena priča. Živimo u vremenu ustanaka i bit će novih i novih. Shema civilnog društva koju smo dosad imali je passé.

U BiH sam primijetio da je riječ o ljudima isključenima iz klijentelističkih mreža; u njih nema straha i nečega što bi ih discipliniralo, iako im se radi o pitanju života i smrti – svi s kojima sam pričao na ulici rekli su mi da su bukvalno gladni. U Sloveniji se taj dio u ustancima nekako izgubio. I mi smo imali žestoke diskusije oko pitanja konfrontacije s policijom. Bilo je očito, kao i u Tunisu, da je konfrontacija s policijom izraz socijalnog bunta. Zato je toga bilo puno u Mariboru. Istovremeno, ustanici u Ljubljani sami su sprečavali te pojave, pa je to u biti postao protest srednje klase, ljudi zaposlenih u javnom sektoru, onih koji se bore protiv smanjenja prava u javnom sektoru, što je, mislim, loše. Potrebno je zadržati neko savezništvo između isključenih i te srednje klase.