Kočija i ćelija

Prošlo je od tada podosta godina: u zoru, nekog davnog dana, filmska ekipa se pripremala za snimanje na Ilidži pokraj Sarajeva, na onom njenom dijelu kojim prolaze fijakeri sa turistima. Ovoga puta, umjesto posjetitelja iz Njemačke i Turske, u kočiji su, kažu svjedoci, bili Fahrudin Radončić i Naser Kelmendi, prvi, tada vlasnik Novinsko izdavačke kuće „Avaz“, a drugi, hotelijer kojeg su mediji povezivali sa svim bolje organiziranim kriminalnim skupinama na Balkanu. Tiho su razgovarali ispraćeni pogledima onih što su pripremali set. O čemu su pričali, nepoznato je. Udarci konjskih kopita o beton, bili su glasniji od riječi. Inače, u to davno doba, kao uostalom i danas, Fahrudin Radončić je demantirao poznanstvo sa Kelmendijem, iako se koristio njegovim, blindiranim automobilom – kupljenim, govorio je, odlukom nekog od brojnih direktora „Avaza“ i bez ikakvog uplitanja vlasnika. Kelmendi je, pak, za sebe tvrdio kako sa svim ilegalnim poslovima ima veze koliko i sa japanskom poezijom, ako ne i manje.

Danas je Fahrudin Radončić, formalno naravno, bivši vlasnik „Avaza“, predsjednik je Saveza za bolju budućnost i najizgledniji budući bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Naser Kelmendi je, nakon nestanka iz Sarajeva i višemjesečnog skrivanja, u zatvoru na Kosovu, gdje mu se upravo sudi za ozbiljan, jako ozbiljan kriminal. „U 2006. godini optuženi Naser Kelmendi je bio prisutan na više sastanaka s licima Fahrudin Radončić, Ekrem Lekić, Muhamed Ali Gaši, Senad Šahinpašić, Naser Orić i moguće drugim licima u Sarajevu (BiH). Učesnici na tim sastancima su osnovali organiziranu kriminalnu grupu kako bi planirali, osmislili i ubili rivalskog mafijaškog šefa Ramiza Delalića Ćelu. Kao rezultat ovih organiziranih sastanaka optuženi Naser Kelmendi je ponudio i prihvatio odgovornost da odabere i angažira ubojice koje će izvršiti ubojstvo Ramiza Delalića“, dio je iz optužnice Specijalnog tužiteljstva Kosova, protiv Nasera Kelmendija.

Inače, materijali prikupljeni u istrazi koja se djelimično bavila i likvidacijom jednog od nekadašnjih šefova sarajevskog podzemlja, upućeni su Tužiteljstvu BiH, odnosno tužitelju Dubravku Čampari, poznatom po slučaju „Lutka“, operaciji protiv klana istočnosarajevskog bossa Darka Eleza. Prema navodima sa Kosova, odluka o ubojstvu Ramiza Delalića donesena je u restoranu Plava prizma, na vrhu Radon plaze, Radončićevog hotela podignutog na ruševinama nekadašnje zgrade „Oslobođenja“. Fahrudina Radončića, očito, čeka burna jesen u kojoj može postati ono što je odavno želio – bošnjački Berlusconi, a može, i tu su mu šanse velike, umjesto u Predsjedništvo, otići u pritvor. Nekadašnji bog u Sarajevu, kako je sebe znao nazivati, vozi, recimo tako, paralel slalom, nemajući pojma prema čemu zapravo ide i hoće li iduću godinu dočekati na prijemu za javne ličnosti i diplomatski kor ili sa drugim osumnjičenicima za različita kaznena djela.

Za mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva, kako smo već pisali, ima više kandidata nego za druga dva zajedno, pa sve puta dva. No, citirajući Radončića, nikada utrka nije bila manje neizvjesna. Pola pretendenata je, jednostavno, neozbiljno i samo džabe troše vrijeme i sebi i gledateljima predizbornih emisija. Sa druge strane, Bakir Izetbegović u SDA ima više neprijatelja nego u drugim strankama, a takvog je formata da se za sve ove godine nije uspio profilirati u nešto više od sina osnivača Stranke demokratske akcije. Pored toga, u javnim istupima je neviđeno nevješt i netaktičan, pa mu protivnici i ne trebaju. Kandidati takozvane ljevice, SDP-a i Demokratskog fronta Željka Komšića, bivši novinari Bakir Hadžiomerović i Emir Suljagić, imaju, manje-više, istu biračku bazu: socijaldemokrate i razočarane socijaldemokrate, pa je vrlo izvjesno kako će jedan drugog spriječiti u pobjedi. Pored navedenog, Radončiću na ruku ide i golem medijski suport medijske imperije koja je nakon razvoda pripala njegovoj bivšoj supruzi Azri…

U isto, ali baš u isto vrijeme, američki istražiteljski tim na Kosovu je dokumentirao ono o čemu se u Sarajevu govorilo i pisalo u posljednjih desetak godina: da je Fahrudin Radončić, brišući granice između novinarstva i politike, izbrisao i one između, recimo tako, podzemlja i nadzemlja, stvarajući mrežu od interesa kako u javnoj sferi, tako i u onoj u kojoj se protivnici, ako treba, utišavaju rafalima iz automatskog naoružanja. Nekadašnji dopisnik bio je, očito, na svim nivoima sarajevske i bosanskohercegovačke stvarnosti jednako važan igrač. Sa njim se bistrila politika, kadroviralo i spinovima uklanjalo nepoćudne, ali su se sa njim dogovarali i poslovi od kojih valjda svaki vuče najnižu kaznu od pet godina robije, a i to uz dobar odvjetnički tim. Zapravo, svih ovih, prošlih, postdejtonskih godina, Radončić nikada nije htio biti samo vlasnik novina, menadžer velike izdavačke tvrtke, investitor u građevinskim projektima ili siva eminencija u bošnjačkoj politici. On je, nakon nevjerojatnog poslovnog uspjeha, očito želio biti sve to i ono što je ostalo. Njegova kandidatura za člana Predsjedništva je tako završna faza akumulacije moći, jednake u svakoj sferi društva. No, na kraju je, odnosno pred kraj, sam sebi postao najveća smetnja. Drugačije rečeno, onaj Fahrudin Radončić iz fijakera na Ilidži ili sa druženja sa bošnjačkim, albanskim i drugim mafijaškim kumovima u Plavoj prizmi, smetnja je ovom Fahrudinu Radončiću koji je jedno kratko vrijeme bio čak i ministar sigurnosti u Vijeću ministara, iskoristivši to vrijeme za samopromociju, da bi danas nastupao kao sekularista, borac za pravdu i poštenje, uspješni biznismen i poželjan sagovornik na bitnim adresama u i oko Bosne i Hercegovine.

U iole ozbiljnoj državi, veze sa likovima poput Kelmendija bile bi smetnja svakome ko želi postati nešto više od počasnog predsjednika mjesne zajednice. U Bosni i Hercegovini je, naravno, sve moguće, pa eto i to da Fahrudin Radončić uđe u Predsjedništvo BiH, a iz njega izađe vezanih ruku. Uspije li, međutim, u prvom naumu, ovo drugo teško da će se ostvariti. Neće, konačno, biti ni prvi ni zadnji kojeg vlast čuva od ćelije.