Štednja za bankarsko kockanje

Dvije, potpuno suprotstavljene vijesti, objavljene su skoro istovremeno. Bonitetne agencije premjestile su rejting Hrvatske iz smeća u kome još ima nešto za recikliranje, u nekorisni, komunalni otpad, a Zagrebačka banka objavila je sjajne rezultate svog poslovanja. Njena je neto dobit u prvom polugodištu skoro za trećinu veća nego u istom prošlogodišnjem razdoblju. I ostale banke bilježe rast dobiti, dakle nisu ni blizu kategoriji smeća. Kako je to moguće? Jesu li banke dio privrede? Živimo li svi u istoj zemlji? Sjede li u bankama sami geniji, dok ostatak ekonomije vode bivši đaci škola za retardiranu djecu? Kako to zadnje sasvim sigurno nije slučaj, bit će da je riječ o duboko poremećenim uvjetima poslovanja, koji su bankama majka, a proizvodnji maćeha. Dakle, o nečemu za što su odgovorni politika i političari. Nešto što bi morali reformirati oni, koji nam stalno najavljuju reforme i optužuju jedni druge za njihov izostanak.

Ipak takvu reformu ne planira nitko. Svojevrsna opća mantra postala je tvrdnja da su investicije jedini način oživljavanja gospodarstva. Svrha je postojanja banaka da prikupljaju štednju i njom kreditiraju poslovanje privrede, u prvom redu investicije. Razvoj svake zemlje ovisi o nacionalnoj štednji i efikasnosti njene upotrebe. Kod nas se, međutim, stalno najavljuju reforme kojima bi se privukle strane investicije, a o domaćem novcu ne govori nitko. I to usprkos rekordnom iznosu štednje hrvatskih građana, potaknutom općom krizom, kad se i zadnji bijeli novčić čuva za još crnje dane. Ako banke ne kreditiraju investicije, postaje legitimno i pitanje zašto im se uopće dopušta da prikupljaju štednju građana? Možda će netko pomisliti da je u kapitalističkoj, tržišnoj ekonomiji apsurdno samo spominjanje takvog uplitanja države u gospodarstvo. Ali mnogi ekonomski teoretičari znaju – to je na primjer dokazivao prvi guverner HNB-a nakon osamostaljenja, dr. Ante Čičin-Šain – da su banke uvijek na neki način i vlasništvo teritorijalnih jedinica u kojima djeluju. To nije formalno vlasništvo, država ili regija ne mora imati ni jednu dionicu banke, ali sama činjenica da ona tu prikuplja štednju, dakle da se bavi poslom o kojem ovisi razvoj, legitimira uticaj na njeno poslovanje. I to drukčiji uticaj od onog koji daje čak i veliki paket dionica.

Kakvu igru vode banke? Što ona rade sa štednjom – tim posebno važnim nacionalnim resursom stvorenim višegodišnjim radom svih građana – ako ne kreditiraju razvoj? Špekuliraju! Umjesto gospodarstva, marljivo razvijaju tzv. casino kapitalizam, pri čemu bez iznimke, igraju tuđim, a ne svojim novcem. Još uvijek živi filozofija čuvenog Ostapa Bendera, koji je govorio „Ideje moje, benzin vaš!“ Kao na svakom ruletu, uvijek dobija onaj tko okreće kuglicu, a ni od te pozicije one nisu daleko. Kockanje sa sigurnim dobitkom? To se svakome, pa i bankama, mora više sviđati od investicija koje uvijek nose rizik. Isto tako ponašale su se banke i u velikoj američkoj i svjetskoj krizi 30-ih godina prošlog stoljeća. Zato je jedan od bitnih poteza tek ustoličenog američkog predsjednika F.D. Roosevelta u godini 1933., iz paketa njegovih reformi pod zajedničkim imenom New Deal, bio uplitanje države u rad banaka. On je podijelio banke na investicione i komercijalne. One koje su radile s nacionalnom štednjom, dakle investicione, nisu smjele ni primirisati u Casino Royal. Ta je podjela bila na snazi sve do 90-ih godina, kad ju je ukinuo jedan drugi američki predsjednik iz demokratskih redova, Bill Clinton. Očito se zaključilo da poslije pada Berlinskog zida, više nikakav zid ne smije stajati ni na putu slobodnog izvlačenja profita. Nije trebalo dugo da se banke snađu. Ono što je slijedilo nažalost nije povijest već krvava svakodnevica, u kojoj se, uz grozne muke i otpore, ponovno otkriva neophodnost državne regulative. Otkriva se, zapravo, da se u Las Vegas ne smije nositi nacionalna štednja. Cilj te zabrane nije rušenje, već obrana kapitalizma.

Kakvim se reformama, u sadašnjoj krizi, bave hrvatski političari? Outsourcingom! Njih brine ponašanje čistačica, a ne bankara. Po njima, ugrožavaju nas oni koji rade s metlom, a ne s nacionalnom štednjom. Na čemu se zasniva takvo apsurdno opredjeljenje? Teško je povjerovati da je riječ o neznanju, iako nije teško uočiti da je nekima to krajnji misaoni domet. Ali ako igdje, u Narodnoj banci dobro znaju u kom grmu leži zec. Ili je, možda, u pitanju kukavičluk političara? Zaista, nije se lako suprotstaviti onima, koji te drže u škripcu rastućih dugova. Preostaje još političko, odnosno idejno opredjeljenje kao vrlo realna mogućnost, uz socijaldemokraciju kakva je naša, koja zastupa interese kapitala efikasnije od bilo kakvih liberala. Nisu bankari izazvali krizu. Krive su čistačice, pa neka one plate račun. To je logika socijaldemokratskih reformi. I to ne samo outsourcinga. I Zakonom o radu, koji su konačno donijeli nakon što su sve kontejnere napunili polomljenim kopljima, nije zadovoljan nitko. Očito, za svaki slučaj. Jer što će biti kad ih se za pola godine priupita zašto je izostao dramatičan rast zaposlenosti, koji su najavljivali?

Sad, kad je Hrvatska ekonomija pala na samo dno Europe, sasvim je jasno da kriza nije samo uvezena. Da njen najveći dio ima domaće uzroke. Koji su to uzroci? Sudeći po reformama u koje se zaklinje i vlast i opozicija, riječ je o općoj birokratizaciji, rasipništvu i krađi. Zato se želi smanjiti broj općina i županija, outsourcati metle i kuhače, srediti javnu nabavu i uopće uvesti više reda u društvo. Ali ništa od toga ne ide lako; bolje rečeno, skoro ništa ne ide, osim Zakona o radu kojim nitko nije zadovoljan. Očito se klupko pokušava rasplesti s krive strane: smanjivanjem potrošnje, umjesto povećanjem proizvodnje. A to je nemoguća misija, koja ne pruža ljudima nikakve nove životne šanse, zbog čega svatko čuva poziciju koju ima, bez obzira koliko je ona loša, i ono što dobiva, bez obzira koliko je to malo. Rezultat je sve dublja kriza, rat svakoga protiv svih i politički uspjeh onih koji obećavaju navodne stare vrijednosti i navodno nova radikalna rješenja. Ljudima bez perspektive, posebno mladima i bez životnog iskustva, lako je prodavati Thompsona kao svijeću koja osvjetljava put u budućnost.

Da bi se reformiralo ono što koči rast, morali bi se prvo reformirati oni koji koji bi te reforme morali osmisliti i provesti. U hrvatskoj političkoj klasi takvih, nažalost, nema ni na horizontu. I nove političke zvijezde pričaju samo stare priče o previše općina… I to je odgovor na sva nezgodna pitanja.