Posljednje suze za Fotokemiku

Velikom broju tvornica nestalih usljed privatizacijskih pljački i pretvorbi devedesetih pridružila se prije dvije godine i jedna uz koju su desetljećima bili vezani profesionalni i amaterski fotografi diljem svijeta, Fotokemika. Poznata po proizvodnji visokokvalitetnih filmova (njezin eFKe bio je kultni crno-bijeli film, uz koji su stasavale generacije!), nije uspjela preživjeti izumiranje analogne fotografije i usmjeriti se na sve malobrojnije entuzijaste, unatoč pregovorima s njemačkim Adoxom, koji je bio zainteresiran za nastavak proizvodnje. Fotokemika je osnovana davne 1946., spajanjem poduzeća Foto i Ozacel – počelo se s proizvodnjom foto i diaskop papira te širega fotografskog asortimana (fotoaparata, drvenih stalaka, kutija za negative…), da bi 1949. u Samoboru bio podignut i pogon za proizvodnju filmova. Početkom 1991. zapošljavala je 802 radnika i ostvarivala dobit; jedanaest godina kasnije, nije imala nijednog radnika, a nekoć vrijedni strojevi prodavani su u staro željezo ili prepuštani propadanju.

Prije dvije godine, Ana Cvetković i Sanja Harris, čiji su bližnji desetljećima radili u tvornici, prepoznale su regionalno i međunarodno značenje Fotokemike, pa pokrenule njezino spašavanje. No iako su dobile načelnu podršku Ministarstva kulture, Tehničkog muzeja i Muzeja za umjetnost i obrt te Grada Samobora i drugih, u tome do danas nisu uspjele: „Fotokemikin pogon u Samoboru sada je napušten i, koliko znamo, onakav kakav je bio kad je zatvoren, bez dijela strojeva. I dalje ne odustajemo od nade da ćemo ga uspjeti spasiti, no šanse za to sve su manje. Što se arhive tiče, dio dokumentacije uprava je predala Državnom arhivu, a to je možda i najvredniji dio materijalne ostavštine Fotokemike. Iako, pogon za proizvodnju analognog filma jedini je na ovim prostorima i jedan od posljednjih na svijetu, pa ćemo se i dalje truditi u pokušajima da se očuva. Žao mi je što je toliko niska svijest o potrebi očuvanja ovakve baštine i potencijalima da se ona ponovno međunarodno promovira projektima vezanima uz svjetsko zanimanje za eFKe filmove“, kaže Ana Cvetković.

Nekretnine poduzeća uglavnom su rasprodane, a posjedovalo je zgrade i zemljište u zagrebačkoj Hondlovoj, tvornicu u Samoboru, poslovne prostore u Beogradu i Skopju… Prema procjeni iz 1992., vrijednost nekretnina iznosila je 11.256.667, a vrijednost opreme oko dva milijuna tadašnjih DEM. I odmaralište na Silbi je u potpunosti zapušteno i uništeno. Državna revizija 2003. nije našla ništa sporno u procesu privatizacije, iako se u njemu pojavljuje Gojko Marušić, koji se u nekoliko navrata, kao član upravnih odbora, dovodio u vezu s Miroslavom Kutlom te 1997. bio predsjednikom Uprave Mirne. Nekadašnji radnici Fotokemike posvjedočili su da je upravo on, s koferom novca, kupovao dionice od radnika. Premda im se preporučivalo da to ne čine, većina njih odlučila se na prodaju, i to već za 100 kuna po dionici, umjesto tadašnje nominalne vrijednosti od 100 DEM.

Potkraj „života“ tvornice, proizvodnju filmova – do konačnog stavljanja ključa u bravu prije dvije godine – nastavio je nekadašnji zaposlenik Josip Ćuk, uz još nekoliko radnika, nazvavši tvrtku Fotokemika Nova. Zadnji vlasnik zemljišta i tvornice postao je samoborski poduzetnik i vlasnik Samoborke Želimir Kodrić. „Kada smo bile u pogonu neposredno nakon zatvaranja, originalna linija za proizvodnju još je bila kompletno netaknuta, s podnim ventilacijskim otvorima i rešetkama za sušenje nanosa na stropu. Iako nedostaju strojevi, i radno okruženje u zgradi važan je dio povijesti proizvodnje, s upravljačkim pločama, duplikatorima, termometrima, vagama i pratećim radnim materijalom“, kaže Cvetković.

Kako bismo o propasti tvornice doznali još više, pokušali smo kontaktirati s nekadašnjim direktorima i predstavnicima sindikata, no nisu bili raspoloženi za razgovor, obrazlažući to time da je odavno prošlo vrijeme za priču o Fotokemici i da se oko toga danas više ništa ne može učiniti. Jedna od rijetkih osoba koja je pristala razgovarati nekadašnja je pomoćnica direktora proizvodnje Emilija Broz, koja je poslije dolaska prinudne uprave otišla u mirovinu nakon 38 godina rada i s 4000 kuna otpremnine: „Zajedno s kolegicama, pregledavala sam dokumente dostupne u Trgovačkom sudu i bila su mi čudna imena ljudi u Nadzornom odboru, prvi sam ih put čula. Mislim da nitko od nas koji smo ostali bez posla nije prošao bez oštećenja, neki su se razboljeli, a neki i umrli. U međuvremenu mi je sve vezano uz Fotokemiku postalo odbojno, iako i danas smatram da ta priča nije trebala tako završiti“, objašnjava gospođa Broz.

„Ono što Fotokemika predstavlja povijesno i kulturno ima i svoj širi okvir, odnosno više je aspekata koji je čine baštinom koju valja zaštititi: onaj materijalni je sam pogon, važna industrijska baština. To je i eFKe film, visokocijenjeni crno-bijeli, klasični fotografski film koji je i dalje tražen u svijetu. Tu je i taj poznati vizualni identitet, dizajn promotivnih kampanja i materijala Fotokemike u 50-ima i 60-ima, na čemu je radio naš pionir marketinga Josip Sudar, stvorivši u suradnji s renomiranim umjetnicima jedan od najboljih domaćih vizualnih identiteta ikada“, nastavlja Ana Cvetković. Ističe i nematerijalni, društveni aspekt Fotokemike, vezan uz njezinu evropsku povijest i uspješnost, proizvodnju znanja i ulogu u razvoju fotografije, ali i sjajan odnosa prema radnicima, za koje su se gradili stanovi i održavala odmarališta na Jadranu. Unutar tvornice, cvao je društveni život kroz fotografske i planinarske sekcije, u koje su bile uključene i obitelji radnika, koje su mogle koristiti i prostore za odmor i rekreaciju te teniske terene i bazen kraj tvornice.

„Sve to, ta povijest, znanje, tehnologija i proizvodnje eFKe filma i još mnogo drugoga, čine baštinu koju valja sačuvati unutar cjelovitoga kulturnog projekta, muzejskoga ili drugog, i to po mogućnosti na originalnoj lokaciji. U protivnom, izgubit ćemo bogat dio svoje industrijske povijesti… I lokalno i globalno, morali bismo promovirati sve dobrobiti proizašle iz poslovanja Fotokemike. Kad se već tvornička proizvodnja nije uspjela održati, to su zasigurno vrijednosti koje ne bismo smjeli zanemariti i prepustiti zaboravu“, zaključila je Cvetković.