Bijeg od kuće
Spoon: They Want My Soul (Loma Vista, 2014.)
Austinski indie rock sastav Spoon objavljuje od 1994. godine i „They Want My Soul“ je njihov osmi album, što će reći kako se momci nisu baš potrgali od posla. Indie sastav koji snima album u ritmu u kojemu ga rade velike grupe veći je dio svoje karijere proveo bazajući po smilju i bosilju, diskografska kuća Electra, na primjer, otkazala im je ugovor, bilo je i internih svađa, sve u svemu, na svojoj su koži iskusili interne paklenske situacije glazbenog biznisa. Trauma, međutim, može biti i dragocjeno iskustvo, pogotovo ako nemate drugih: Spoon su svoje frustracije spakovali u pjesme u kojima su opisali iskustva s Ronom Laffitom, Electrinim menadžerom, a u nekoliko narednih godina, pa zaključno s albumom „Kill the Moonlight“, zaslužili hvalevrijedan status na nezavisnoj sceni, sve do angažmana na soundtracku za film „Stranger than Fiction“.
A petnaest godina od početaka, 2007. objavili su „Ga Ga Ga Ga Ga“, dosad najbolje kotirani album karijere. Paralele koje su se povlačile u vezi Spoona su Pixies i Wire, od ovih najvećih, a oni doista i zvuče kao koledž band, kao izvođači pjesmuljaka za nešto inteligentniju studentariju, onu koja bi i u godinama koje slijede možda mogla nastaviti slušati glazbu, znači i nakon što odustanu od revolucije. Spoon kao da i prave glazbu za takve koji više nisu rock čistunci i koji ne misle kako je punk zadnja moćna stvar koja nam se glazbeno dogodila. Oni su stilski raštiman sastav koji se sve više približava pjevljivim, refreničnim komadima: naizgled sve pitomiji, no ovdje je pitomost nafilovana s toliko melankoličnosti i rezignacije da o pravoj malograđanskoj solidnosti i sređenosti ne može biti govora. Ako ovo i jest mir sređenih ljudi srednjih godina, onda je ta sređenost ostvarena pomoću antidepresiva i pilula za spavanje, i onda bi ta sređenost mogla eksplodirati i završiti možda ne pobunom, ali onda svakako bijegom od kuće.
Bijeg od kuće u četrdeset petoj nije smiješna stvar – Tolstoj je to obavio u osamdesetoj – pogotovo ako su ispred vas ljudi kojima je u njihovim pjesmama tako važna duša, kao što je važna njima. Dušu je moguće egzorcirati, moguće ju je oplemeniti, ukaljati, spasiti, prodati, a moguće ju je i držati u stanju konstantne budnosti, kao što poručuju ovi Teksašani, budući da je mnogo onih koji je žele, tu dušu. Spoon su inteligentna grupa, uspoređivana s velikanima pameti u rocku poput Lennona i Costella, a na „They Want My Soul“ ova je inteligencija produkcijski odjevena magičarskim moćima Davea Fridmanna i Joea Chiccarellija, što se dobro poklopilo s povremeno čak i nostalgičarski intoniranim lakim komadima grupe koja svijet spašava čuvajući svoju dušu. Ljubav je i dalje centralna trauma, kritična točka oko koje se okreću pjesme: „Insdide Out“ najeksplicitnije progovara o tome, a cijeli je album, a sve u više nego solidnim produkcijskim rješenjima te nadopunjeni novim kalvijaturistom i gitaristom Alexom Fischelom, kao nekakva stišana, mazna i kroz zube izgovarana prijetnja nastala kao posljedica nesposobnosti da se izgovore istinski nježne riječi.
Ovo možda nije najbolji Spoon, ali je tu negdje. Snimili su album koji, transponiran u animirani svijet, možda ne bi bio ultimativni Disney (kakve su često Fridmannove produkcije), ali to jest izmišljeni svijet mekih plastelina koji se groze svijeta i iz straha izgovaraju teške i oštre riječi. Spoon su iznimna grupa, indie mainstream šefovi koje je moguće pustiti i na dječjem rođendanu i povodom razvoda braka, koje će slaviti alternativci i čije će vas pjesme zabljesnuti na top listama. To nije mala stvar.