Poduzetnici sebe samih?

Čemu danas služi poopćena ideologija liberalnog tržišta kada liberalizam kao pogled na svijet, pretočen u stranačku politiku, gotovo nigdje u svijetu više ne prelazi izborni prag? Pa kao i svaka druga društvena konstrukcija koja za sebe tvrdi kako općenito vrijedi, liberalno tržište, baš svojom općenitošću, prikriva neke sasvim posebne detalje. Ono najprije prikriva posebnost robe koju zovemo “radna snaga”. A onda i prirodu kapitala, kao robe sviju roba.

Tvrdimo li – kako to današnja ortodoksna ekonomska mudrost redovno čini – da je tržište radne snage samo još jedno među postojećim tržištima, točnije samo još jedan poseban primjer “tržišta uopće”, onda su i radnici samo posebni primjeri ponuđača uopće. A što oni nude? Pa svoju robu, neku robu među drugim robama. Onu robu koja, kao i sve druge robe, svome ponuđaču pri realizaciji prodajom donosi dohodak.

I sada slijedi još ingenioznija “inovacija”: pošto je radna snaga posjed donesen na tržište, te on donosi dohodak, onda je ona i izvor budućeg dohotka. A koja roba među robama je odlikovani primjer dohotka koji se investira u budući dohodak? Pa naravno, to je kapital! Definiramo li kapital kao “svaki izvor budućeg dohotka”, onda vrijedi i obrnuto, da su sve vrste dohodaka ništa drugo nego proizvodi ili donosi raznih oblika kapitala. Tako je moguće da danas ono što radnici nude na tržištu bude shvaćeno ne kao puka “radna snaga”, već kao njezine sposobnosti, kompetencije, iskustvo, domišljatost i vještina. Nekadašnja radna snaga tako je, u nekim područjima društvene (re)produkcije, sada postala ljudski kapital. A ako je tome tako, onda njezin dohodak više nije “nadnica”, već je to sada dohodak iz kapitala. Iako poseban dohodak, od posebne vrste kapitala. Nude li radnici na tržištu kapital, od kojega beru plodove, onda više nisu samo “radnica i radnik”, već su posebna vrsta poduzetnika. Poduzetnici koji (samo)manipuliraju svojim ljudskim kapitalom. Oni su – tvrdi vladajući um – poduzetnici sebe samih! Ako toliki među nama – nazvat ćemo se u ovoj prilici kognitivnim proletarijatom – sebe ne doživljavaju kao radnike (pa je takvima onda mrsko i svako pozivanje na osvještavanje proleterske svijesti), to je zato što su popušili ovu ideologiju.

No bili mi toga svjesni kao prevare ili pak ponosni na ovaj svoj novi status, svejedno, suvremeni neoliberalni kapitalizam tretirat će nas poput samostalnih poduzetnika. Sada već svi znaju kako ogroman broj zaposlenih u nas radi na podlozi ugovora građanskog prava, iako bi, po prirodi posla koji obavljaju, s njima trebao biti sklopljen ugovor o zaposlenju. Dapače, drskiji poslodavci od zaposlenih zahtijevaju da se registriraju kao samostalni poduzetnici, iako će oni za njih obavljati posao koji ima sve elemente radnog odnosa.

I sada se vraćamo na korist od ideje liberalnog tržišta uopće. Pozivajući se na nju, država može tvrditi kako se u radu na podlozi građanskih ugovora radi o odnosima između jednakopravnih subjekata, za koje vrijedi načelo slobode ugovaranja. A to znači da takvom radniku pripadaju samo ona prava koja si je osigurao ugovorom o radu. Koliko su takvi radnici u prilici ishoditi po sebe i za dulje vrijeme povoljne ugovore, znamo baš po bezbroj primjera izigranih radnika u novinarstvu, kao i u nas nekakvoj wannabe medijskoj industriji.

Ono što je tu najznačajnije uvidjeti je da država kao radni odnos, iz kojega proizlaze radnička prava, priznaje samo rad realno podređen kapitalu. Čitaoci Marxova “Kapitala I” znaju da on razlikuje “formalnu podređenost rada kapitalu”, u kojoj rad ostaje isti kao i prije no što ga je kapitalist iskoristio za svoj profit, od “realne podređenosti rada kapitalu”, u kojoj nutarnja logika radnog procesa samog proizlazi iz podređenosti rada kapitalu. U koju vrstu podređenosti spada rad u današnjim glavnim medijima i što bi njihovi anakroni vlasnici htjeli, nije teško shvatiti. Dovoljno je citirati samo jednu rečenicu iz spomenutog djela: “Kapitalistova komanda postala je sada na terenu proizvodnje jednako neizbježna kao što je neizbježno zapovijedanje generala na bojnom polju.” No to podređivanje među kognitivnim proletarijatom više ne ide glatko. Potrebno ih je nekako dodatno stegnuti i disciplinirati. Evo kako je to moguće.

Država dakle priznaje kao istinski radni odnos samo onaj u kojemu su radnici odvojeni od materijalnih i intelektualnih sredstava za proizvodnju. To je upravo bila situacija u kojoj je radnička klasa izborila svoja radna prava. Prava iz rada vrijede dakle samo za tehnološko-organizacione situacije koje su slične onima u kojima su ta prava izborena. A to znači za ovdje nestajući fordistički oblik industrijske proizvodnje. Neki su mišljenja kako je tu na djelu paradoks u pravnom uređenju. Jer dok je pravo u načelu univerzalno, prava iz rada vrijede samo u određenim situacijama – u situacijama realne podređenosti rada kapitalu. A ta situacija polako nestaje zajedno s klasičnim industrijskim kapitalizmom. Pravni paradoks sastoji se u tome što prava iz rada spadaju u onaj dio pravnog sistema koji ne apstrahira od odnosa u proizvodnji. Moglo bi se reći da ta prava potiru buržoasku koncepciju prava, koja “djeluje” samo u cirkulaciji, te time uvode “pravno” iskorištavanje u proizvodnju samu. Tako pravo postaje nekonzistentno. Ali ne radi se tu o nekom pravu uopće, već o jednom sasvim određenom sistemu prava – onome buržoaskom. Argumenti ideologije liberalnog tržišta, s kojima smo počeli ovaj izvod, koji u radnim i socijalnim pravima vide “strano tijelo” u pravnom sistemu, argumenti su sa stajališta buržoaskog pravnog sistema. A taj, time što ostaje u sferi cirkulacije i ne upušta se u sferu proizvodnje, regulira na cirkulaciju ograničenu slobodu i jednakost. Te upravo time i osigurava iskorištavanje u sferi proizvodnje. No to više nije bilo dovoljno.

Kada dakle prava iz rada više ne vrijede? Ona ne vrijede u situacijama kada radnici nisu odvojeni od sredstava za proizvodnju i kada je njihova podređenost kapitalu tek formalna. A takav je sve više naš položaj u suvremenoj kognitivnoj proizvodnji, koja i u nas postaje hegemonom. Prava koja su izborili industrijski radnici strukturno ne pripadaju suvremenom kognitivnom proletarijatu. Suvremena država sada štiti privatno vlasništvo nad društvenim uvjetima proizvodnje i time pribavlja “kapitalsku rentu” našim poslodavcima. Oni koji kontroliraju naša sredstva za proizvodnju parazitski crpe korist iz naše kognitivne proizvodnje. Istovremeno, “naša” nas država štiti još manje negoli je štitila fordističku industrijsku radnu snagu. I tako će biti sve dok se ne organiziramo. A da bismo to mogli, moramo razoriti ideologiju po kojoj smo mi poduzetnici sebe samih.