Izgubljeni između Norddala i Mydala

Stigla je Ikea. Nakon višegodišnjih najava, u Rugvici kraj Zagreba otvorena je robna kuća namještaja po koji su hrvatski građani godinama putovali u Graz, švercajući ga u bunkerima autobusa i po kombijima raznih špeditera. U četvrtak, 21. kolovoza, u devet sati, predsjednik Ivo Josipović, zajedno s predstavnicima ove švedske kompanije, lopatom je ubacio grumenje zemlje u drvo u saksiji i presjekao vrpcu. Ispred robne kuće okupilo se oko 300 kupaca, a prve su u robnu kuću ušle dvije bake. Tržni centar je otvoren, a gužve su izostale.

Zanimljivo i neočekivano, najveći broj ljudi u redu činili su hrvatski gastarbajteri koji, kako kažu, godinama kupuju u ovom trgovačkom lancu.

– Kupujemo već dvadeset godina u Ikeinim centrima. Vraćamo se s mora i željeli smo usporediti cijene ovdje i u Austriji. Ako su cijene iste, ipak ćemo kupovati gore, jer nam se čini da će namještaj tamo biti kvalitetniji – govori Ante, koji se hvali da je svojevremeno namještaj kupovao i u Švedskoj.

U redovima svakojaki svijet. Ima i mladih i starijih. U iznajmljenim autobusima pristižu zaposlenici koji žute radne uniforme s vertikalnim crnim linijama nose u rukama. Oni su nekako najeuforičniji, jer su vjerojatno dočekali dan kada napokon odlaze na posao. Investicija vrijedna oko 700 milijuna kuna generirala je posao za 350 radnika. Ne žele komunicirati s novinarima. I dok su političari davali izjave o velikoj investiciji koja će generirati proizvodnju, prvog dana nije generirala ni potrošnju kakvu su svi očekivali. Hrvatski kupci ipak nisu pohrlili u novi centar u broju koji su svi očekivali. Kriza se naprosto osjeća i izgleda da je popustio entuzijazam s kojim su donedavno dočekivani tržni centri.

Iako na samom otvorenju nije bilo previše ljudi, gužva se tijekom dana povećavala. Procjene su da je prvog dana kroz Ikeu prošlo oko 15.000 ljudi. Neki su stvarno kupovali namještaj za opremanje cijelog stana, dok je većina kupovala poneku sitnicu. Da ova kompanija s razlogom računa na kupce iz regije govori i velik broj tablica iz Srbije. Među prvima u redu stajala je i Maja, koja je došla iz Beograda kako bi opremila svoj novi stan.

– Tražit ćemo povrat poreza, ali ne znam kako ćemo proći na granici. Valjda ćemo imati sreće – kaže.

Osim po namještaju, Ikea je poznata i po nekoliko drugih stvari: okruglicama od mesa, odnosno švedskim ćuftama, činjenici da sve cijene završavaju s devetkom i strelicama. Ljudi su se sudarali, išli unazad, tražili izlaze, jer su putokazi napravljeni tako da za kupovinu jedne zdjele čovjek u osmicama mora prohodati svaki kut trgovine. Pojedince, one s boljim smislom za humor, hvatala je panika da nikada neće uspjeti pronaći izlaz i da će ostatak svog života provesti lutajući između asortimana madraca i kuhinja.

Stariji ljudi pokušavali su namještaj platiti na info pultovima, a roditelji i djeca su uzorke namještaja odnosili na kasu, odakle bi ih vraćali u skladište. Kupcima očigledno treba vremena da se priviknu na nove uvjete kupovine, gdje nema više prodavača koji će vas provesti od početka do kraja. Starija generacija ionako nije ciljna grupa ove kompanije, koja uglavnom računa na mlađe i zaposlene koji često vole mijenjati namještaj i dobro se snalaze s njegovim pronalaženjem u labirintu hangara.

Na izlazu susrećemo gospođu u šezdesetima, u crnini, koja je sjela na paletu u skladištu. Strpljivo čeka prodavača koji se napokon pojavljuje s informacijom da je pronašao komad spavaće sobe koju je tražila i po koju treba otići sa svojim kolicima. Gospođa mu rezignirano odgovara:

– Sine, ova trgovina nije za mene. Što ću s tim? Došla sam autobusom, a ne mogu zapamtiti ni ime namještaja. Evo vam sada ovo, kupit ću samo ovu zdjelu za salatu.

Tamna strana uspjeha

Svoj imidž Ikea nastoji bazirati na štedljivosti, održivosti i suvremenosti, ali iza sebe vuče nekoliko ozbiljnih afera. Osnivač kompanije, multimilijunaš Ingvar Kamprad, poznat po sloganu “Skromnost i snaga volje”, svoj biznis započeo je usred Drugog svjetskog rata, točnije 1943. godine, kada je bio aktivni simpatizer omladine nacionalsocijalističke Švedske unije socijalista (SSS). Neki, poput švedske spisateljice i novinarke Elisabeth Asbrink, optužuju ga i za današnje veze s nacionalsocijalističkim krugovima.

Kompaniju danas vodi njegov sin Mathias, a drugi sin Jonas vodi fondaciju Ingka koja je većinski vlasnik Ikea grupe. Treći sin je također zaposlen u kompaniji. Obiteljskim bogatstvom upravlja i Ikano grupa, što govori u prilog tome da je komplicirana organizacijska struktura za prodaju jednostavnog namještaja napravljena vjerojatno zato da bi se prikrio dio poreza i osigurala potpuna obiteljska kontrola nad ekonomskim carstvom. Magazin “Economist” tvrdi da ni danas nije jasno tko je glavni mozak svih poslovnih operacija. Ikano se bavi i nekretninama, financijskim fondovima, prodajom nekretnina u Singapuru itd.

Ikeu je pratio i skandal s konjskim mesom, čiji su tragovi pronađeni u mesnim okruglicama, a u čokoladnim kolačima pronađena je koliformna bakterija, koja sama po sebi nije opasna, ali je znak prisustva za čovjekovo zdravlje opasnih bakterija. Prošle godine skandal je nastao zbog brisanja ženskih likova iz kataloga za saudijsko tržište. Kompanija je treći po redu svjetski potrošač šume i zeleni su je dovodili u vezu s ilegalnom sječom 600-godišnjeg drveća u Rusiji. Afera i optužbi ima još, ali sve to, čini se, nije naškodilo poslovanju kompanije, koja švedski dizajn proizveden u Aziji prodaje po niskim cijenama.