Pazi, sankcije!

Zbog rusko-ukrajinskog konflikta njemački izvoz u Rusiju u prvoj polovini ove godine u odnosu na isto razdoblje lani manji je za 2,8 milijardi eura, a u Ukrajinu za gotovo 900 milijuna eura. Izraženo u postocima, njemački izvoz u Rusiju pao je za 15,5 posto, a ako se rusko-ukrajinski sukob nastavi, do kraja godine smanjit će se za oko 25 posto, zbog čega će u Njemačkoj biti ugroženo oko 50 tisuća radnih mjesta. Nijemci su već počeli zbrajati štete koje će imati zbog rusko-ukrajinskog konflikta i sankcija koje su Europska unija i Rusija međusobno uvele. Računica im se očito ni najmanje ne sviđa, pa se Angela Merkel osobno i neposredno angažirala u potrazi za mirnim rješenjem ukrajinske krize, jer kombinacija podržavanja vojne intervencije i ekonomskih sankcija ne samo da ne smiruje sukobe na ukrajinskom istoku, nego je i potaknula podjele između i unutar pojedinih članica Unije.

I u Hrvatskoj su zagovornici vojne intervencije i sankcija već javno počeli tragati za Putinovim agentima koji, navodno, umjesto demokratskog euroatlantskog reda i poretka zagovaraju različite oblike orijentalnog diktatorskog i autoritarnog nereda i kaosa. Kako je krenulo, uskoro bi i Angela Merkel mogla biti proglašena Putinovim agentom s obzirom na činjenicu da je u Kijevu ukrajinskim vlastima poručila da smanje intenzitet vojne intervencije prema proruskim separatistima, a nije se odrekla ni svojeg vicekancelara i njegovog javnog zagovaranja federalizacije Ukrajine kao jedinog trajnog rješenja sadašnjeg konflikta, poručivši ukrajinskim čelnicima da ruskoj manjini moraju ponuditi razinu autonomije kojom će biti zadovoljni i koju će prihvatiti, odustajući od oružanog sukoba i jednostranog proglašavanja države u državi i njezinog pripajanja Rusiji.

Ukrajinsku krizu rješavat će globalni igrači, a Hrvatska i njezini regionalni susjedi uglavnom će biti promatrači koji će nijemo ili ispod glasa podržavati i slijediti njihove preporuke i rješenja. Unatoč toj marginalnoj hrvatskoj poziciji, ukrajinska kriza na domaćoj se sceni opet koristi za uvođenje reda i utjerivanje u političke i ideološke torove. Ovdašnji protivnici vojnog uplitanja Zapada i uvođenja ekonomskih sankcija žigošu se kao protivnici demokracije koji u osnovi ugrožavaju i ključne nacionalne interese Hrvatske. Biti protiv govora oružja u rješavanju lokalnih i regionalnih sukoba već dugo je jedna od civilizacijskih vrijednosti koju jedino ideološki slijepci i fanatici raznih boja mogu proglašavati nazadnjaštvom i protucivilizacijskom rabotom. Zato bi osvrtanje na tu vrstu optužbi bilo puko gubljenje vremena.

Istovremeno, ne trebate biti proizvođač mandarina i trpjeti neposredne štete kako biste bili protivnik uvođenja sankcija Rusiji i njezinih kontrasankcija, već je dovoljno podsjetiti na slične sankcije koje su Ujedinjeni narodi, a ne samo SAD, EU i njihovi globalni saveznici, uvodili za vrijeme ratova na ovim prostorima. Već je UN-ov embargo na uvoz oružja polučio suprotne efekte od ciljanih – oružja svih vrsta nije bilo manje nego više, a progresivno su narastali organizirani kriminal i korupcija, koji su i dva desetljeća kasnije bolesti hrvatskog društva. Ni tihe sankcije koje su primjenjivane protiv Tuđmanovog režima kako bi se odrekao svoje autoritarnosti nisu ga uspjele slomiti i srušiti, već su se promjene počele ubrzavati tek nakon Tuđmanove smrti i raskola između njegovih političkih nasljednika. Štoviše, neproglašene sankcije dodatno su snažile i mobilizirale Tuđmanove sljedbenike, a slabile njegove oponente te siromašile većinu građana i tako ih gurale da ponajprije brinu o tome kako će preživjeti, a ne da razbijaju glavu kako da pokrenu društvene promjene kojima će promijeniti Tuđmanov režim.

I puno drastičnije sankcije koje je UN, predvođen SAD-om i EU, ali i uz podršku Rusije, primjenjivao čitavo desetljeće prema Miloševićevoj Srbiji, nisu srušile njegov režim, nego su ekonomski razorile Srbiju, u sve njezine pore ukorijenile organizirani kriminal i korupciju, posve urušile sustav društvenih vrijednosti i satrle srednji sloj kao ključnog nositelja demokratskih društvenih procesa. Pritom su samo prve ekonomske sankcije uvedene 1992. godine potaknule masovne demonstracije i pokušaj rušenja Miloševićeva režima, ali su i one raznim manipulacijama i primjenom policijske i vojne sile relativno jednostavno ugušene, a Miloševićev režim je nakon toga na krilima borbe protiv međunarodne urote i globalne nepravde prema Srbiji i Srbima dodatno i kontinuirano jačao podršku stanovništva.

Primjerice, nakon što je poništio lokalne izbore 1996. na kojima je udružena opozicija pobijedila gotovo u svim većim i velikim srpskim gradovima, dodatne ekonomske sankcije koje su zbog toga uvedene Srbiji rezultirale su dvotrećinskom podrškom građana tadašnje SRJ Miloševićevom režimu i politici. I tada su pojedini analitičari upozoravali da sankcije ne pogađaju režim i političku elitu, nego im pomažu da se još više obogate i ojačaju svoje pozicije i utjecaj. S druge strane, drastično kažnjavaju stanovništvo, pauperiziraju ga, čine još podložnijim političkim i inim manipulacijama i zbijanju u nacionalne i političke torove.

Uostalom, i aktualne financijske i vojne sankcije koje su SAD i EU uveli Putinovoj Rusiji zbog ukrajinske krize, pokušale su biti selektivne i usmjerene na okosnice režima i pripadnike političke elite, ali im je svojim kontrasankcijama na uvoz hrane i prehrambenih proizvoda Putin poništio tu selektivnost i ciljanost, jer je u rat sankcijama uvukao čitavo rusko stanovništvo. Na prvi pogled, zabrana uvoza hrane, prije svega iz EU-a, samoubilački je čin jer Rusima uskraćuje hranu koju su već godinama navikli kupovati u svojim trgovinama, što bi po logici zagovornika svih vrsta sankcija kao metode promjene režima koji im nisu po volji nužno moralo potaći nezadovoljstvo stanovništva i usmjeriti ga protiv vlasti koja ih je dovela u takav položaj. I u daleko manjim zemljama od Rusije takva se računica, barem u kraćem razdoblju, do sada pokazala pogrešnom i imala je suprotne efekte – mobilizaciju i okupljanje stanovništva protiv vanjskog neprijatelja i njihovih domaćih slugu, zbog čega raste podrška režimu umjesto da slabi i opada. To se upravo događa i u Putinovoj Rusiji.

Najžešći zagovornici sankcija i vojne intervencije protiv Rusa i Rusije zapravo su i najveći “Putinovi agenti” na Zapadu, jer ekonomskim i drugim potkopavanjem Rusije pauperiziraju njezino stanovništvo, izoliraju ga i guraju u naručje autoritarnih vođa, a Rusija je ipak prevelika da bi se samo tako u njoj moglo vojno intervenirati i silom nametnuti vlast po mjeri euroatlantskih fundamentalista. I drugdje, pa i u Hrvatskoj, to nije uspijevalo sve dok se nisu dogodile unutarnje demokratske promjene i stvorila minimalna potencijalna demokratska masa sposobna da autoritarni režim zamjeni kakvim-takvim demokratskim sustavom, koji se još uvijek spotiče i tetura. O tom teturanju i spoticanju, uostalom, svjedoči i slijepo i fanatično zagovaranje pojedinih euroatlantskih politika i vođa, čak i onda kada ih se propituje i osporava i u njihovim matičnim državama.