Brak iz proračuna

Neriješen rezultat britanskih parlamentarnih izbora šokirao je britanske građane, ne samo zato što se takav ishod posljednjih put dogodio prije gotovo 30 godina, već i zbog toga što su se koalicijski pregovori vodili u atmosferi nesigurnih tržišta što strankama nije dozvolilo preduge pregovore. Da stvar bude dramatičnija, na pregovaračkom stolu Konzervativne stranke, koja je dobila najviše glasova, i Liberalnih demokrata, o kojima je ovisila koalicija, nalazio se prijedlog o izbornoj reformi.

To je najvažniji cilj liberala, a oni su ga morali ostvariti u što kraćem roku, kako se zbog neizvjesnosti britanska funta i državne obveznice ne bi dodatno obezvrijedile. To se i dogodilo pet dana nakon izbora i nakon što je Gordon Brown podnio ostavku na mjesto premijera i predsjednika Laburističke stranke, pa su konzervativci i liberali sklopili koaliciju za koju mnogi ne vjeruju da će dugo potrajati. Novi premijer je šef konzervativaca David Cameron, a liberali su dobili pet mjesta u vladi, uključujući ono zamjenika premijera, koje je pripalo predsjedniku stranke Nicku Cleggu, te ministarstva gospodarstva, financija i obrane. Iz nacrta koalicijskog sporazuma da se iščitati da su liberali pristali na gotovo sve stavke konzervativnog programa, uključujući i hitno provođenje mjera štednje, ograničavanje broja imigranata i nepribližavanje Europskoj uniji, čemu se Clegg u kampanji žestoko protivio. Konzervativci su zauzvrat pristali na referendum o “alternativnom” izbornom sustavu, no još nije poznato kakvom.

Britanski deficit malo niži od grčkog

Na izborima prošlog četvrtka nijedna stranka nije dobila apsolutnu većinu, pa se dogodila situacija koju Britanci nazivaju hung parliament (viseći parlament). Od 650 zastupničkih mjesta Konzervativna stranka dobila je 306, Laburistička stranka 258, a Liberalni demokrati 57. Manje, uglavnom regionalne stranke, dobile su preostalih 28 mjesta.

Budući da je u Velikoj Britaniji na snazi većinski izborni sustav, prema kojemu u parlament ulaze samo kandidati koji u nekoj izbornoj jedinici ostvare većinu, dok oni drugi, bez obzira na izbornu podršku, ne dobivaju ništa, i ovaj se put dogodilo ono što najmanje odgovara liberalima: dobili su ukupno 23 posto podrške birača, ali manje od deset posto zastupničkih mjesta. U odnosu na njih, laburisti su sa 29,1 posto glasova dobili gotovo trostruko više, a torijevci sa 36,1 posto glasova i pet puta više mandata.

Zbog toga liberali žele promijeniti izborni sustav u razmjerni, kakav postoji u kontinentalnoj Europi i prema kojemu je broj zastupnika proporcionalan podršci birača. I laburisti i konzervativci desetljećima se opiru toj promjeni, jer im postojeći način biranja omogućava dvopartijski sustav u kojemu se dvije najjače stranke izmjenjuju na pozicijama jednostranačke vlade i jake opozicije. S druge strane, prema pisanju Reutersa, ankete pokazuju da 62 posto britanskih građana želi promjenu izbornog sustava, a civilno društvo i pojedini mediji, poput “The Independenta”, već se godinama za to zalažu. Dnevnik je apelirao na čitatelje da se ne boje hung parliamenta i tvrdio da “politika stranačkog konsenzusa nije u suprotnosti s jakom, inteligentnom vladom”, no kada se predizborne ankete usporede s rezultatima izbora, očito je da su neki birači taktički glasali za dvije najjače stranke, naročito za konzervativce, bojeći se upravo onoga što se dogodilo.

Ta je situacija zapravo paradoksalna, jer se konzervativci zalažu za hitno provođenje radikalnih mjera štednje, dok su birači strepili od hung parliamenta upravo zato jer ih asocira na štednju. Naime, neriješeni rezultat posljednji je put bio 1974. godine, kada su prvo propali pregovori konzervativaca i liberala, da bi osam mjeseci kasnije uslijedili prijevremeni izbori i manjinska laburistička vlada, što je u konačnici dovelo do ekonomske krize koju je mogao riješiti samo Međunarodni monetarni fond. Prije toga se hung parliament dogodio neposredno prije Velike depresije 1929. godine, a sadašnja ekonomska situacija nepodnošljivo podsjeća na ta vremena: britanski je deficit malo niži od grčkog, a jedan bilijun funti vrijedan paket za spas bankarskog sustava razgnjevio je birače koji će to sada platiti.

Prema procjenama Instituta za fiskalne studije (IFS), mjere štednje koje će nova vlada morati provesti bit će usporedive s onima iz 1930-ih i “nezapamćene u živućoj memoriji”, gore čak i od onih koje je 1980-ih provela Margaret Thatcher. IFS tvrdi i da nijedan od trojice vođa nije u kampanji iskreno rekao o kolikim se uštedama radi, a radi se, kako kažu, doslovno o desetkovanju javne uprave i rezanju svih mogućih aspekata javne potrošnje.

Novi laburisti sasvim zastranili

U tom kontekstu treba promatrati i rezultate izbora u Škotskoj i Walesu, pokrajinama tradicionalno sklonima laburistima, koji su i ovaj put u Škotskoj dobili 41 od 52 mandata, a u Walesu 26 od 40. U Sjevernoj Irskoj konzervativci su također izgubili, ali za račun dvije nacionalističke stranke. No Škotska i Wales su u pitanju zapošljavanja izrazito ovisni o javnom sektoru, pa je očigledno da su reagirali na Brownova upozorenja da će mjere štednje koje predlaže Cameron dovesti do masovnih otpuštanja. I škotska i velška nacionalistička stranka pozdravile su, pak, hung parliament, nadajući se da će u zamjenu za koalicijsku podršku iskamčiti konkretne ustupke koji ne spadaju u domenu autonomije koju im je laburistička vlada podarila krajem prošlog stoljeća.

Unatoč deklarativnom protivljenju radikalnoj štednji, laburisti su se pokazali najvećim gubitnicima izbora, izgubivši čak 91 mandat i premijera Browna koji je, suočen sa salvama kritika iz medija i od izbornih protivnika, odlučio odstupiti. Iako neki analitičari tvrde da se tim kritikama Brownu čini nepravda, jer je njegov mandat bio obilježen teškim nasljeđem prethodnika Tonyja Blaira, birači su laburiste kaznili teškim porazom nakon 13 godina vlasti. Blairovi Novi laburisti tako bi mogli ostati upamćeni kao stranka koja je potpuno zastranila od svojih izvornih pozicija, prešavši put od zalaganja za prava radnika do zastupanja interesa kapitala i militarizma utjelovljenog u napadima na Afganistan i Irak, čemu su se britanski građani žestoko protivili.

Dejan Jović, profesor politologije na škotskom Sveučilištu Stirling i glavni analitičar predsjednika Ive Josipovića

Konzervativci će naslijediti Blairov treći put

Što bi ovi izbori mogli značiti za Veliku Britaniju?

– Što se tiče ekonomske krize, postoji suglasnost svih triju stranaka da je ekonomija prioritet, no nisam siguran kako bi se mogle prevladati njihove različite javne politike. Primjerice, liberali inzistiraju na besplatnom školstvu za studente, a konzervativci na potrebi što manje potrošnje. Tu će nužno doći do konflikta, baš kao i na pitanju Europske unije, na koju su liberali izrazito orijentirani. Oni traže i legalizaciju ilegalnih imigranata, no konzervativci ne samo da su protiv sva ta tri prijedloga, već su svojedobno i izašli iz Europske pučke stranke, koju su smatrali prevelikim eurofederalistima. Stoga je u najmanju ruku čudan njihov ulazak u koaliciju s proeuropskim liberalima. Liberali bi se puno lakše usuglasili s laburistima, ali oni zajedno nisu imali dovoljno mandata, a osim toga su liberali cijelo vrijeme tražili Brownovu smjenu.

Upadaju u oči velike razlike u rezultatima u Engleskoj, Škotskoj, Sjevernoj Irskoj i Walesu?

– Zaista je došlo do svojevrsne podjele i postalo je jasno da samo Engleska glasa za konzervativce, što je pomalo opasno za stabilnost zemlje i treba vidjeti kako će se razvijati odnosi između Engleske i Škotske. Vrlo je izvjesno da će se, primjerice, postaviti pitanje kako bi vlada konzervativca mogla upravljati Škotskom, u kojoj je ta stranka dobila jedan jedini mandat. Mislim da bi to moglo otvoriti pitanje separatizma, a rekao bih da su škotski nacionalisti potajno čak i navijali da pobijedi Cameron, a ne Brown, iako je on i Škot i laburist.

Spominje se i obratna anomalija, da škotski laburisti u britanskom parlamentu donose odluke za Englesku, gdje su većinu dobili konzervativci, ali da se te odluke ne moraju primjenjivati u Škotskoj, jer ona ima autonomni parlament.

– Još od osnivanja škotskog parlamenta 1998. godine postavlja se pitanje treba li škotske zastupnike u britanskom parlamentu isključiti iz odlučivanja o specifičnim engleskim pitanjima, primjerice o obrazovanju i zdravstvu koji su potpuno drugačije organizirani u Škotskoj. Konzervativcima to nije odgovaralo ideološki, jer bi vodilo slabljenju Ujedinjenog Kraljevstva, no u Škotskoj su već dulje vrijeme na vlasti isključivo laburisti i škotski nacionalisti, što konzervativcima u konačnici ne odgovara.

Simbolizira li poraz laburista krah Blairove politike trećeg puta, po kojoj je moguće pomiriti liberalnu ekonomsku politiku i socijalnu državu?

– Ne mislim da je u pitanju kraj te ideje, dapače, jer će se konzervativci morati pomaknuti prema ljevici i nastavit će se upravo takva, centristička politika. Oni su već ranije počeli propagirati neke koncepte koje nikada ranije nisu spominjali, poput “velikog društva”, i napravili reviziju tačerizma. S druge strane, očekujem da će se laburisti nakon izbora vratiti korijenima i pomaknuti više ulijevo, te da više neće više toliko spominjati treći put kao frazu, a ni Blaira ni Anthonyja Giddensa kao predstavnike te ideje, da bi se pred iduće izbore vratili na pozicije slične sadašnjima.