Friedenreich i puder od riže

Bio sam na planini Goliji, ima tome koji dan preko mjesec dana, kad mi je moj drug Dražen Krušelj (igrač samo takav!) poslao sms i u njemu spomenuo brazilskog davnog igrača Friedenreicha. U času i na mjestu gdje mi je poruka stigla, na putu Jankov Kamen – Odvraćenica, na Maloj Muhovici, naišao je čovjek na konju, čizme na nogama, utegnuo pelerinu, kapuljača na glavi, iz neba lije kao u Macondu. Ja skroz neprikladno obučen, jutro bilo vedro, smetnuo s uma staru riječ “u Golije nema delije”, otisnuo se u mrčavu samo sa izblijedilom žutom majicom Brazila na sebi. Dobar dan, ima li šta novo u svijetu, te si tako zanjitrio u to sokoćalo? Nema ništa u svijetu, u ovo njitrim zato što mi ovaj čas jedan drug posla poruku, pa je čitam. A kaže li ti taj drug štogođ za tu majicu što u njoj kisneš i za onoga golmana iz društva što nosi te majice te neki dan primi sedam komada? Jok, vala, ne kaže ništa moj drug ni o golmanu ni o tih sedam komada. E dobro, kaže čovjek, nemoj šta zamerit.

Čovjeka ne znam, po govoru vidim da je s ivanjičke strane Golije. Eto, o njemu toliko, prelazim na drugog, koga sam sreo usred ljeta, prije četvrt stoljeća, u gradiću Nova Roma u brazilskim pampama. I taj je bio na konju, pedesetak godina star, preplanulo lice ispod kožnog klobuka, karirana košulja zasukanih rukava, kožne čizme gaušoske, uske hlače kožne. Prži nebesko tijelo Sunce, konj s konjanikom stao na makadamskoj cesti, a moj drug Carlos Boscardim (o fudbalu zna čuda, a igrač je tipa “sto boljih sto gorih”) pokazuje na njega i veli da je čovjek na konju u djetinjstvu jednom vidio Arthura Friedenreicha, kad je ovaj došao u kuću njegova strica u našem gradu Bento Gonçalves. Čovjek s konja ispravlja Carlosa: “Dvaput sam ga vidio!”

Između ta dva spominjanja Friedenreicha, jedno usmeno, drugo napismeno, nikad više nikoga nisam čuo da ga preda mnom spomene. Ali se sjećam, o još kako dobro, da sam, u času kad mi je onaj Gaucho s konja pružao ruku da se upoznamo, prvi put čuo ime Arthur Friedenreich. Carlos je to u sekundu shvatio pa je rekao, a tonom koji je trebalo da bude što je moguće više kao moja misao: “Najveći igrač Brazila svih vremena. Crni Pelé je drugi. A i Friedenreich je bio više crnac no bijelac.”

Ne znam, i ne znam može li se znati, da li je Friedenreich najveći brazilski nogometaš svih vremena. Vremena ne samo što mutantur, et nos in illis, već ni mjerila u njima ne ostaju nikad ni jednaka ni ista. Ali da je Friedenreich bio presudni začetnik brazilskog nogometnog čuda, to se osporiti ne može. Bez Friedenreicha se ne može razumjeti ni mnogo drugih stvari u brazilskom umijeću nogometnom. Jer je brazilsko nogometno čudo nastalo u utakmici s Urugvajem, 29. maja 1919. u Rio de Janeiru, na stadionu Laranjeiras. Ta je utakmica bila finalna za Campeonato Sul-Americano, i u njoj je pobijedila Seleçao. To je bio i njen prvi trofej. Rezultat je bio 1:0, a gol za trofej dao je Arthur Friedenreich, i to u 122. minutu. Utakmica je imala dva produžetka od dvaput po 15 minuta, ukupno je, dakle, trajala 150 minuta, i do danas je to najduža takmičarska utakmica u povijesti. Stadion Laranjeiras je, sa kapacitetom od 18.000 gledalaca, prvi veći stadion izgrađen u Brazilu. Izgrađen je za to prvenstvo, otvoren 11. maja, utakmicom Brazil-Čile 6:0, a prvi gol na njemu dao je Arthur Friedenreich.

Friedenreich je bio i u sastavu prve i najprve utakmice koju je Brazil igrao kao nacionalni tim, 1914. godine, protiv Argentine (poraz 0:3). Ukupno je za Brazil igrao 23 utakmice i dao deset golova. Oko razloga njegova neigranja za Seleçao 1921. na Prvenstvu u Buenos Airesu i na prvom svjetskom prvenstvu u Montevideu vlada prilično jedinstvo među biografima i hroničarima: igračevo “nečisto porijeklo”! Otac Oscar, trgovac, Nijemac, bio je porijeklom iz Hamburga, a majka Mathilde, kćerka robinje afro-brazilskog porijekla, bila je pralja. Friedenreich je bio mulat, no je, izgleda, više “vukao” na majku. Njegov biograf Martin Curi navodi kako je Fried često posipao lice i tijelo puderom od riže, da bude “bjelji”. Na većini slika koje su se sačuvale, on izgleda tako da bi se reklo kao da nema ništa crnačkoga u boji kože.

Friedenreich je bio jedan od prvih igrača fudbala u Brazilu koji je imao epitet craque, nešto kao naše “majstor”, “zvijezda”. Prvi je u igru uveo šut koji mi zovemo “efe”, a takozvani lažnjak je bio osnova njegovu driblingu. Golove je davao objema nogama, Urugvajci i Argentinci su ga zvali El Tigre, a Francuzi su, nakon njegove velike igre protiv Francuske i pobjede njegova kluba nad njom od 7:2, za turneje Paulistana po Evropi, Brazilce prozvali Les Rois du football. Kralj Arthur, međutim, nije imao sreće po pitanju posmrtne slave. On je, u 25 godina igranja u São Paolu i Rio de Janeiru nastupao za 13 klubova, u neke se vraćao i po triput, a igranje je završio u četrdeset i četvrtoj godini, u Flamengu iz Rija. Po svjedočenjima koja se ne mogu lako odbaciti, on je postigao ukupno 1329 golova na 1239 utakmica, što je za 50 više no što ih je dao Pelé. Čovjek koji je o tome vodio urednu dokumentaciju umro je prije no što je ovu dao na objavljivanje. Taj podatak stoji i u Guinnessovoj knjizi rekorda. FIFA, međutim, priznaje da je igrač postigao 554 gola na 561 utakmici. Ovaj pak podatak je u Zürich otpremio brazilski novinar na osnovu pretraživanja samo novinskih izvještaja s utakmica. Kad se zna da je u drugom desetljeću prošloga stoljeća novinsko izvještavanje o odigranim utakmicama bilo više oskudno nego podrobno, onda se mora biti skeptičan prema onome što je tu priznala FIFA.

Friedenreich je igrao kad je nogomet bio sport građanske klase i bijele rase. Otpor koji su prema toj igri pokazivali razni slojevi i predstavnici elita zahtijevao bi podeblju knjigu. Tako je, godine 1916., diplomata i političar Ruy Barbosa, vođa brazilske delegacije za proslavu 100. godišnjice argentinske samostalnosti, saznao da će uz njega i njegove na čuvenom brodu “Júpiter” biti i brazilska nogometna Seleçao (radi igranja na prvom prvenstvu Južne Amerike), i zabranio da ti “besposleni zgubidani” putuju njegovim brodom. Ništa nije pomoglo: ni uvjeravanja kako su sve to dobri momci, iz dobrih familija, sinovi diplomata i guvernera, studenti, ništa, loptaši su u Buenos Aires umjesto morem morali željeznicom. To je onaj isti Barbosa koji se zalagao za ukidanje ropstva i koji je jedan od najzaslužnijih za usvajanje Haških konvencija 1907., zbog čega je stekao nadimak “Haški orao”.

U građu za temu zaboravljenog genija Friedenreicha ide i to da je za prvenstvo Južne Amerike, 1921. u Argentini, predsjednik Brazila Epitácio Pessoa bio zabranio igranje crncima i mulatima za Brazil, pravdajući odluku time “što je urugvajska štampa prije dvije godine igrače Brazila nazivala majmunima”. U toj odluci i brojnim drugim rasističkim ispadima koje je morao trpjeti, nalazi se i razlog za učešće Friedovo u Ustavnoj revoluciji 1932., poznatoj i pod imenom Paulistički rat. Igrač je za potrebe pokreta poklonio svoje medalje i trofeje.

Arthur Friedenreich je rođen i umro u São Paulu (1892-1969). U komemorativnom Albumu za njega Nicolau Ševčenko je zapisao da je Fried bio primjer za “sav misterij rase, mjesta i epohe, koji je za nas sve enigma, a za druge čudo”.

Možda se danas može reći kako je brazilski tip čovjeka najbolji ljudski i božanski argument protiv rasizma, ali u vrijeme dok je dijete iz tzv. miješanog braka Arthur Friedenreich čudesno igralo čudesnu igru fudbal, to se nije moglo reći.