Ringišpil bijede i ludila

Ima nečega sentimentalnog u povratku s ljetovanja na Jadranu: ako taj povratak znači i put preko Bosne, naša fantazija unaprijed stvara romantičnu izmaglicu čarobne prirode, pitoresknih naseobina i ljubaznih i prostodušnih ljudi. Možda je riječ o jugonostalgiji, a možda i nije; ipak, zasigurno se radi o skromnoj želji da čovjek, ako može, još malo uživa na gostoljubivom komadiću Balkana uz rakijicu i mezetluke, daleko od urbanih centara. Usput rečeno, danas je preko BiH puno isplativije krenuti s Jadrana prema Zagrebu ili Beogradu, jer tih sto ili sto pedeset eura, koliko se više potroši za cestarine i benzin autocestom A1 iz Splita, više nije mali novac. Putem će se, nažalost, pokazati da ta koncentracija automobila krapinskih, osječkih, novosadskih i drugih registracija na vrludavim cestama bosanskih gudura povezuje egzistencijalnu depresiju svih nas sa socijalnim, kulturnim, političkim i svakim drugim beznađem koje se dade vidjeti na putovima Bosne i Hercegovine. Pa i ako smo prestali uzdisati za onim bivšim jugoslavenskim blagostanjem i poželjeli da danas barem malo normalno živimo, realnost Bosne i Hercegovine pokazuje nam, što vrijeme više odmiče, da smo od toga normalnog života sve dalje.

Ako je na tom putu prema sjeveru prva destinacija Mostar, tada će ta stvarnost još biti zastrta gotovo fantastičnom slikom grada koji izgleda, rekli bismo, ljepše nego što bi trebao biti… Riječ je o tome da je stara jezgra Mostara praktički pretvorena u veliki dućan sa suvenirima ili u ćevabdžinice na sto načina – vlasnici pečenjara pušu za vratom onih nekoliko desetaka stranih turista – i da autentičnog štimunga u tom gradu više gotovo i nema. Ako se u toj napadnoj izvještačenosti prisjetimo riječi ponekoga gostujućeg profesora na Univerzitetu u zapadnom Mostaru, kojem studenti otvoreno priznaju da nakon ratova nikada nisu prešli mostom na desnu obalu Neretve, onda je prava slika grada koji je pojeo sam sebe kompletna. Treba dodati da su od Mostara prema moru sve table s imenima gradova na ćirilici premazane gustom crnom bojom, zbog čega se turistima iz istočnih krajeva neće baš ozariti lice i automatski zaigrati srce.

Krenete li pak na ovaj put iz Dubrovnika pa se, želeći prema sjeveru dolinom rijeke Drine, nađete u Trebinju ili Bileći, ukazat će vam se rat i njegove posljedice u nekoj vrsti mračne fantazije, s nadrealnim slikama i čudnim glasovima, sličnima onima iz crnovalnih filmova.  Socijalna pustoš, neobrađena zemlja, napuštene kuće i iznenadna urbana živost istočne Hercegovine smjenjuju se u nepravilnim razmacima, sa snažnim osjećajem da je i u jednom i u drugom slučaju život iščeznuo na neki tužan način. Ono što je možda najdepresivnije nisu slike razaranja i ruševina, nego osjećaj potmulosti: potencijalna opasnost, čini se, i dalje tinja, iako je naoko sve mirno. Na ulicama se prodaju lubenice i trguje se svim i svačim, rogobatne i sive javne zgrade iz doba socijalizma i dalje dominiraju, loši automobili iz boljih vremena tandrču, a ljudi promiču negdje u sporednom kadru, brinući svoju brigu.

Trebinje je nekoć bio lijep grad, ali danas – s mnoštvom pritajenih znakova da je tijekom rata tu bio jedan od vojnih logora Republike Srpske – to više nije. Bileća pak izgleda kao isturena enklava Delija, navijača Crvene zvezde, sa svim popratnim grafitima osvetničkog tipa, dok podatak da su tu, primjerice, rođeni Dušan Vukotić i Fadil Hadžić ne postoji, na vidljiv način, u ovome gradu.

Dok svako malo lošim putem prelazimo iz Federacije u Republiku Srpsku i obratno, pred nama su Foča i Goražde – ponovno gradovi u kojima se, poput crne sudbine, vuku duhovi nedavne prošlosti. U njima su rupe od metaka premazane drečavim bojama, ali je vidljiva i neka nova “civilizacija kioska”: trgovina, praonica automobila, motel i benzinska crpka zajedno, povezani s nekoliko stambenih objekata u urbanističku cjelinu bez imalo ljepote. Kao da je, kada je stao rat, krv na brzinu isprana s asfalta, a onda su život, poslovi i trgovina krenuli dalje, bez suvišnih pitanja o estetici. Negdje uz rijeku može se uočiti i golemi patetični natpis “Teci, Drino, teci. I pričaj…”, koji kao da bog zna što duboko želi reći o metafizici  planina i velike vode, no prije će to biti slutnja da je u mutnoj hajdučkoj povijesti oko Drine odvajkada ubijao svatko svakoga, kako bi već tko naletio. U tom smislu turobno djeluju oderane i gotovo krvave životinjske kože izvješene ispred seoskih mehana, koje sugeriraju da se ovdje jede dobra janjetina…

Mjesto na kojem bi stari partizani i uvjereni ljevičari zasigurno bili dokraja dotučeni je Tjentište: dok prolazimo pejzažom kojim dominiraju napušteni hotel i spomenik u jadnom stanju, gluha nam tišina govori o jednom dubljem tipu ljudskog nemara, koji nema baš nikakve veze s političkim razlikama i kojem nimalo nije stalo da se zaštiti elementarno kulturno i povijesno dobro. Ako ništa drugo, da se zarađuje na turizmu nostalgije, od čega bi određen broj ljudi mogao pristojno živjeti.

Na koncu, želi li se stići do legendarnog Višegrada, mora se proći pokraj Andrićgrada Emira Kusturice; slično kao u Mostaru, na djelu je blistava kulisa oko koje su smeće, nered i pustoš. Ako se skokne na drugu obalu, u planinski kraj pod nazivom Divčibare, koji na trenutke izgleda kao srpska Švicarska, dojam je isti: priroda je više nego lijepa, a ljudski pečat, na mnogim mjestima, više nego ružan.

Ošamućeni od svega toga, prisjetismo se naknadno misli Tina Ujevića koji je 1917. u Parizu napisao esej o Mladoj Bosni nazvan “Od mladosti do omladine”, u kojem je sanjao o sveslavenskom naraštaju koji je “uvijek patio od osjećanja razmaka prema Savršenstvu i Idealu”, a koji “još jedini može da spase, oživi, probudi i očuva našu mračnu i mrtvu sredinu”.

Da, ono zbog čega možda ponajviše osjećamo okus kiselkaste pljuvačke u ustima, kada konačno stignemo kući i raspakiramo kofere, taj je tupi osjećaj povijesnog srama i današnje životne bezvrijednosti mnogočega na tom balkanskom ringišpilu bijede i političkog ludila, na kojem se, pored Bosne i Hercegovine, zapravo svi mi nalazimo.