Trasiranje njemačkog utjecaja

Prošlog je tjedna službeno razglašena odluka da će se Jadransko-jonska autocesta nastaviti od Ploča u Hrvatskoj, gdje je šestotračni asfalt već i dopro, kroz Popovo polje u Bosni i Hercegovini i dalje pokraj Trebinja prema Crnoj Gori. Oko toga su se starog plana nešto ranije u diskreciji konačno usuglasile vlade hrvatska i bosanskohercegovačka, na zadovoljstvo svojih mentora iz Bruxellesa i, svakako, Berlina. I momentalno je zatim u ovdašnjem javnom prostoru nastupio upravo grandiozni istovar difamacija na račun aktualne nam vlasti kao veleizdajničke i antihrvatske. A provodi se to kudikamo intenzivnije negoli su patriotski nadraženi forumi ikad teretili režim Franje Tuđmana za primjerice evidentno podrivanje obrane Dubrovnika pod opsadom 1991. godine.

Isti se krugovi danas pak ne ustručavaju pljunuti na državnu vlast da je Dubrovnik faktički napustila i ponizila time što je amenovala nastavak međunarodnog cestovnog koridora mimo njegove županijske granice. Razmotrimo neke aspekte te odluke, naspram rješenja koje bi autocestu provelo striktno hrvatskim teritorijem. Još bolje, uzmimo najprije u obzir potonju opciju: gradnja punog profila od Ploča do Dubrovnika, a u cijelosti unutar granica Hrvatske, koštala bi oko dvije milijarde eura, tj. preko 20 milijuna po kilometru.

Niz vijadukata i tunela na uskom pojasu reljefno izuzetno zahtjevnog hrvatskog zemljišta, od Neretve preko Pelješca do Omble, tako bi ujedno progutao više novca od ijedne druge naše autocestovne dionice. Malo je reći da ova država nema sredstava za takvu ekstravaganciju, a jednostrana odluka da se zaobiđe Bosna i Hercegovina također bi joj zatvorila pristup subvencijama Europske unije za tu namjenu. S druge strane, koridor što bi se od Ploča nastavio preko državne granice u smjeru Čapljine i Popova polja imao bi prema ekspertizama cijenu više nego dvostruko manju. I neće ga platiti Hrvatska, nego BiH i EU, ali će se autocesta ipak primaknuti dubrovačkom području – dužinom dviju općina – na udaljenost od nekoliko desetaka kilometara.

Iz perspektive Europske unije, a međunarodni koridor ne može se projektirati startajući od neke uže, zasigurno je bitno i da prometnica zahvati hrvatske susjede. Bitno je to i zbog fizičkog povezivanja i zbog dodatnog uključivanja što većeg okruženja u komunicirajuću cjelinu, namjesto kroničnog izolacionizma kojem se mazohistički strastveno odaje naša tzv. regija. Ovdje treba makar na razini digresije primijetiti još jednu za ovu temu relevantnu činjenicu: tek s ratom u Ukrajini osvijestila je Europska unija – posredovana dominantno Njemačkom – da će joj Rusija, Kina, Turska i pojedine arapske zemlje sasvim preoteti ekonomsku te političku kontrolu nad područjem od BiH do Makedonije. Radi se, dakako, prvenstveno o kontroli tržišta i sirovinskih resursa, zatim i vanjskopolitičkih kretanja, što je primarna motivacija Bruxellesa i Berlina.

Ali to neće poći za rukom onome tko ne pokrene inicijativu za unapređenje prometne i još poneke ekonomsko-strateške, recimo energetske infrastrukture, i onome tko u razvojne zajmove te vrste ne plasira svoj ulog. Do neke će mjere, prije nego što krene puna naplata političkih kamata, ove zemlje tako i prosperirati uslijed naraslog interesa za njihovo uređenje, pa stoga problem Jadransko-jonskog koridora valja promatrati najprije u tom kontekstu. Povrh svega, čini se da će EU ipak pripustiti ostatak zemalja sljednica SFR Jugoslavije u svoje članstvo ranije nego što je to izgledalo donedavno.

Nastavkom širenja na konkretno Bosnu i Hercegovinu, riješit će se i ono čime je Hrvatska uporno gnjavila i sebe i centar kontinentalne asocijacije. Neće se više moći govoriti o (ne)povezanosti Europske unije, uključivo i Hrvatske, zbog teritorijalnog prekida kod Neuma. Jer čuvari nacionalnog kontinuiteta u svim njegovim izrazima ni za živu glavu ne prestaju inzistirati na zaobilaženju te bosanskohercegovačke stope jadranske obale. To je, po njima, moguće na samo jedan način, a ime mu je Pelješki most. No s tim zazivom dolazimo i do realne krivnje aktualne hrvatske vlasti, nakon što smo raščlanili fiktivnu koju joj uvaljuju njezini zapjenjeni desničarski oponenti. O tome smo političkom zastranjenju inače pisali u “Novostima” višekratno.

Ukratko, naš tzv. lijevi centar odmah je po dolasku na vlast prigrlio jedan od najvećih mućak-projekata HDZ-a. Ideji o gradnji Pelješkog mosta oni su se naime živo rugali sve do trenutka preuzimanja državnoga komandnog mosta, e da bi se u nastavku priče stali držati kao da na srcu općenito nemaju preče brige od realizacije baš tog prometnog objekta. Rugali su mu se zbog toga što nije bilo teško prozreti izvornu namjenu projekta iz politikantske radionice Ive Sanadera, koji je njime mobilizirao nacionalni sentiment u svrhu dizanja paravana ispred oblaporne pljačke narodnog blaga, u kojoj nipošto nisu sudjelovali samo on, Damir Polančec i Petar Čobanković.

Rugali su mu se i zato što taj most ne bi bio tako odiozan kad mu se cijena ne bi izražavala procjenama do pola milijarde eura, dok bi očekivani promet njime bio razmjerno mizeran. Ali, rekosmo, s vlašću su SDP i HNS od HDZ-a preuzeli i tu podvalu, ne usuđujući se više glasno izjaviti kako ga se odriču, da se ne zamjere desničarima. Štoviše, iluziju o njegovoj punoj opravdanosti i dostupnoj izvodivosti podigli su na viši nivo, tvrdeći da mu je sklona i Europska unija, pa će ga obilno sufinancirati. Na koncu su čak proturali obmanu kojom nezavisni konzultanti EU-a potvrđuju isplativost tog rješenja u odnosu na druge solucije povezivanja Dubrovnika i Ploča, te se dodatno zapleli u manipulacije iz kojih se mogu izvući samo očekivanom konačnom odbijenicom iz Bruxellesa.

Prije nje ipak je stigao zaokret prema tzv. Zapadnom Balkanu i drugim modusima integralnog prometnog umrežavanja ovog dijela kontinenta. Sad se u Vladi dovijaju kako da barem do izbora zadrže u domaćoj javnosti utisak da će EU podržati projekt Pelješkog mosta, iako autocesta neće biti povezana s njim. A jasno je da bi ga mogli ishoditi jedino nekom kriminalno vezanom trgovinom u proporcijama npr. monetizacije ukupnih domaćih autocesta. Tad bi ih se već moglo zvati nacionalnim veleizdajnicima, no dotad su tek malo viđeniji bijednici.