Glazbeni John Ford
Johnny Cash: Out Among The Stars (Legacy Recordings, 2014)
Za objavljivanje ovog albuma zaslužan je Johnnyjev sin John Carter Cash, koji je snimke bačene u zapećak sredinom osamdesetih godina pronašao i priredio za objavljivanje. Cash je u vrijeme snimanja pjesama bio ovisnik o amfetaminima, karijera mu je bila na silaznoj putanji, gutao je šake tableta protiv bolova i čak se neko vrijeme liječio u klinici Betty Ford. Na glazbenoj sceni se revival americane trebao dogoditi za nekoliko godina, a jedna od ikona budućeg glazbenog pokreta prolazila je kroz jednu od svojih najvećih stvaralačkih kriza. Cash je tih godina snimao ovdje objavljene pjesme u nešvilskoj Columbiji i Sound Studiju u Los Angelesu – pjesme je nabadao između 1981. i 1984. godine.
Na prvo slušanje, a pogotovo nakon što se Cash vratio početkom devedesetih sa serijom albuma “American Recordings”, mogli bismo pomisliti: ha, Cash kao Cash, ništa posebno, bio je on i bolji, kao što na “American Recordings” i jest bio. S druge strane, čak i ovakav blago umrtvljeni, manje skulirani, nevještije za legendu upakirani Cash, u odnosu na većinu pjevača zvuči kao prorok koji svoje grešno evanđelje propovijeda po birtijama dalekog zapada, kao netko tko ima sluha za palu ljudsku prirodu, sklonu izdaji i kršenju zakona. Njegovi junaci pljačkaju banke, kao u “Out Among The Stars”, jedino što je kod Casha sve izokrenuto: kod njega šerifska značka nije garancija zakonitosti, a njegovi desperadosi imaju, barem kada ih on provuče kroz svoj glas, nekakvu gotovo starozavjetnu aureolu. Nitko kao Cash ne bi mogao otpjevati “I ode Abraham iz Ura”, a da pritom slušatelj ne pomisli: a kuda to on ide, u pljačku, tražiti Boga, maknuti se od mještana; Cashov drhturavi glas sve mogućnosti ostavlja otvorenima, osim jedne – dobar je to tip čim ja pjevam o njemu.
Vjerojatno se ni u jednog pjevača njegove generacije, a vjerojatno i šire, ova osobina asimilacije i razumijevanja ljudske propadljivosti nije očitovala tako jasno kao kod Casha, čovjeka koji se ne stidi boriti protiv vlastitih grešaka. Za sve razvedene svijeta otpjevao je “Call Your Mother”, gdje preko svoje bivše drage pozdravlja obitelj koja nije voljela njega i koju, očito i uzvratno, nije volio on, iako ovdje tvrdi da ih je uvijek volio. Country je blues bijelog čovjeka u sviranju kojega su ovdje Cashu pomogli David Allan Coe s pjesmom “She Used to Love Me a Lot”, pjesmu “Baby Ride Easy” s njim pjeva supruga June Carter, a “I’m Moving On” izveo je s još jednim desperadosom od konvencionalnih nešvilskih nota, Waylonom Jenningsom. U Cashovu životu ovo je razdoblje kada se on polako počeo okretati Bogu, što je u njegovu slučaju bilo stavljanje zadnje pozlate na lik i djelo, na sudbinu pjevača koji je svojim interpretacijama bio u stanju pokazati grešnika noć prije nego što se pokajao ili noć prije nego što je počinio cirkuse zbog kojih će se jednoga dana pokajati, okrenuti, proći kroz metanoju.
Sve u svemu, ako je Cash bio ovakav kada nije valjao, onda nije problem zamisliti što je sve mogao. Što je Rick Rubin znao i devedesetih s njim snimio albume koji su za američku glazbu usporedivi, barem što se mitološke pozadine i konteksta tiče, sa značajem koji je za kinematografiju imala konjička trilogija Johna Forda, ako već ne cijeli opus tog genija filma, nakon čijeg je djelovanja na vestern bilo moguće gledati u mitološkim konceptima. Johnny Cash je glazbeni John Ford, meki ali zafrknuti tip iz ćoška koji crninu ne nosi zbog sebe nego zbog vas – jer tko vas ne bi žalio?