Dvije strane jednog novčića
Lydia Davis: The Collected Stories of Lydia Davis (Picador, 2009)
Nema danas na svijetu zahvalnijeg književnika za predstavljanje (i citiranje!) od Lydie Davis, dobitnice Man Booker Internationala za 2013. godinu. Evo odmah primjera, kratke priče “Insomnia” iz zbirke “Varieties of Disturbances” (2007.). Priču, izabranu više-manje nasumce kako bi primjer bio što objektivniji, prenosimo u cijelosti. Naslov: “Nesanica”. Tekst: “Moje je tijelo tako bolno – mora da me ovaj teški krevet pritišće.” Točka. Kraj.
Sjevernoamerička kratka priča danas se može svesti na dva imena: Alice Munro (1931.) i Lydiu Davis (1947.), dvije žene, Kanađanku i Amerikanku, između kojih se prostire slava suvremene kratke proze na engleskom jeziku. Alice Munro spisateljica je starije generacije, Lydia David nešto mlađa. Munro je debitirala i formirala se 1960-ih i 1970-ih, Davis 1970-ih i 1980-ih. Alice Munro ne samo da je dobro poznata kod nas, već je posljednjih nekoliko godina stekla i izrazit kultni status; Lydia Davis je s druge strane posve nepoznata, barem što se tiče prijevoda na hrvatski.
Obje su kao autorice vrlo prepoznatljive. Munro romane reducira na kratku priču; Lydia Davis kratku priču počesto svodi na jednu rečenicu. U tom smislu posve su i kompatibilne: ako ih čitamo u sekvenciji, počevši s Munro, od romana redukcijom dolazimo do jedne jedine rečenice, ponekad čak i na pola rečenice (naslov: “Samuel Johnson je ozlojeđen”, tekst: “Škotska ima tako malo drveća”; zbirka “Samuel Johnson is Indignant”, 2001.).
Već od ranih zbirki (odlična “Break it Down”, 1986.) Lydia Davis je pokazivala tendenciju krajnje redukcije teksta. U toj redukciji nazire se i stanovita fetišizacija riječi i rečenice kao osnovnog bloka literarnog teksta. Kao kći književnog kritičara i profesora engleskog te spisateljice kratkih priča, Davis je odrasla u naglašeno književničkom okružju. Uz pisanje, rano se počinje baviti i prevođenjem (najviše s francuskog), a početkom sedamdesetih udaje se za pisca Paula Austera. Očito, za Lydiu Davis književnost je sve.
Izvanredne “Sabrane priče Lydie Davis” (koje bi trebale uključivati sve kratke priče objavljene do 2007.) daju cjelovitu sliku njezinog literarnog razvoja. Zarana autorski definirana, Davis u svoju literaturu unosi tek male, ali značajne pomake. Tema odnosa majke i kćeri proširuje se na tematiziranje starosti, djetinjstva, samoće, prije svega ženskosti, a naposljetku, kao kontrapunkt sveprisutnosti majke (najčešće kao neprijateljice i antagonistice), i na tematiziranje figure oca.
Alice Munro tematizira u svojim pričama poslijeratno oslobađanje žena. Za Davis taj je emancipacijski proces zatečeno stanje. Ako Munro na njega gleda izvana, gotovo iz historiografskog rakursa, Davis ga promatra iznutra, kao na već formirani svijet. Za nju su šezdesete već prošle. Emancipacijski proces je sveprisutan, a samostalna i samosvojna žena sada se nosi sa strahom i samoćom, koji povremeno graniče i s izvantjelesnim iskustvom: gledajući svoja stopala na pločicama hotelske kupaonice pomišlja “to su njezine noge”, gledajući svoje lice u ogledalu razmišlja: “Evo je. Gleda u tebe” (priča “Examples of Confusion”, zbirka “Almost no Memory”, 1997.).
I evo nam ujedno još jedne kompatibilnosti Munro i Davis. Tamo gdje je Munro stala s redukcijom, Davis nastavlja; tamo gdje junakinje Munro često ostavljaju očeve i muževe i započinju novi život, junakinje Davis zure u vlastita stopala, negdje izvan roditeljskog i bračnog doma, ne prepoznajući same sebe – ukratko, tamo gdje Munro staje, Davis preuzima štafetu ženskog diskursa…
Zapravo, kao da govorimo o dvije strane jednog novčića – kao da govorimo o jednom piscu. Paralela je toliko da se čini nemogućim čitati Davis bez Munro, ali i obrnuto, Munro bez Davis. S obzirom na to da se već nekoliko godina Munro sustavno prevodi, neka to bude poziv i za prijevode Lydie Davis: ne toliko slavne, ne toliko poznate, ali i neodvojive od Alice Munro.