Jodi Dean: Antikomunizam je znak da komunizam još ima moć

Naša sugovornica, američka filozofkinja Jodi Dean, predaje političku i medijsku teoriju na univerzitetima u New Yorku i Ženevi. Napisala je i uredila jedanaest knjiga, među kojima su “Komunistički horizont” (“The Communist Horizon”), iz koje smo poglavlje “Okupiranje i partija”, u prijevodu Miloša Đurđevića, objavili u zadnjem broju “Aktiva”, te “Demokracija i druge neoliberalne fantazije” (“Democracy and Other Neoliberal Fantasies”). Ovaj razgovor vodili smo u Zagrebu, nakon njezinog nastupa u Multimedijalnom institutu, gdje je prezentirala svoje teze iz knjige “Komunistički horizont”.

Govorili ste o desetljećima prisutnom antikomunizmu u SAD-u. On dakle nije samo stvar tzv. tranzicijskih, postsocijalističkih zemalja. Mogli bismo reći da smo ovdje u maloj tranziciji, koja je samo dio globalnog “postkomunističkog stanja”, velike tranzicije. No kakav je sada američki kontekst?

U SAD-u postoji karikirana verzija onoga što se drugdje dogodilo 1991. godine. Vladajuća je istina da komunizam nije uspio i da se urušio. Druga je pak verzija vladajuće istine da je on poražen. No te se razlike u interpretacijama ne potiru, već se međusobno osnažuju. Samo se uvijek potežu drugačije argumentacije. Kada američki mainstream tvrdi kako komunizam nije uspio, on šalje poruku da nema alternative tržišnoj ekonomiji. Država može pomagati tržištu, ali neuspjeh komunizma dokaz je da je kapitalistička ekonomija jedina moguća. U drugoj verziji, onoj po kojoj smo mi pobijedili komunizam, dokazali smo kako je američka kombinacija liberalne demokracije i slobodnog tržišta najbolja kombinacija ostvarenja slobode ikad. Nesretna je spoznaja da i mnogi na ljevici nekako danas u to vjeruju! Za globalnu ljevicu to je na neki način istinito. Onda više ne možemo tvrditi kako je sistem u cjelini pogrešan. S time se, naravno, ne slažem. Ali možemo naći i naznake u mainstreamu koje upućuju na sumnju u njihovu vlastitu ideologiju. Jer kada bi oni uistinu vjerovali kako je komunizam totalno poražen, kako on ne može funkcionirati – više ne bi bilo antikomunista. Nitko više nije protivnik Rimskog Carstva. Nitko ne govori: “O, moj Bože, moramo brinuti da se ne povrati Rimsko Carstvo.” S druge strane, i dalje je prisutan stalni antikomunistički govor. Možda bismo te strahove od komunizma u lomovima antikomunističke ideologije trebali shvatiti kao nešto dobro, kao znak da ideja još ima moć.

Marcuse relevantniji no ikad

Ovdje je po tom pitanju još malo luđe negoli u SAD-u. Ovdje, s jedne strane, dominantna desnica paranoično u svemu vidi kontinuitet s “komunističkim totalitarizmom”, u reduciranoj verziji udbo-mafiju na vlasti i sl. S druge strane, liberalna javnost “kritizira” taj stav kao ludilo, jer da nešto komunističko više nije zamislivo i realno. Tako imamo efekt double bind poruka na djelu.

Moj Bože, pa to je još gore!

Ali razlozi postojanja antikomunizma svode se posvuda na isto?

To mi je uznemiravajuće, da se komunistička alternativa ne može ni misliti. A kako je bilo za vrijeme okupacije fakulteta?

Mislim da se ovdašnji mladi ljevičari uglavnom vide u opoziciji spram filozofičnih ideja komunizma, poput Badiouove ili Žižekove. Doživljavaju se politički više pragmatično, reformski, u krajnjoj liniji socijaldemokratski, a istovremeno tvrde da su marksisti.

Smatram da je naš zadatak kao lijevih intelektualca i aktivista da jasno pokažemo kako nema ničega realističnog u današnjem socijaldemokratskom držanju. To su snage koje žele samo državno vođeni kapitalizam. To više nema veze sa socijaldemokracijom za narod, već samo sa socijaldemokracijom za banke i korporacije. Ukratko, za bogate. Mi ostali ostajemo izloženi eksploataciji i proletarizaciji na tržištu. Ključ našeg ideološkog rada sada treba biti baš u tome da se pokaže kako nema ničega pragmatičnog i realističnog u tome. Na djelu je samo apologija eksploatacije. Pogledamo li klimatske promjene ili energetsku politiku, sasvim je jasno da svijet ne možemo prepustiti tržištu.

Nije li, s druge strane, u današnjem antimarksizmu prepoznatljiv nekakav “obrnuti marksizam”, tj. da se lijeve ideje subvertiraju prije negoli i zahvate mase, kao što je predvidio još 1970-ih filozof Herbert Marcuse, svojim pojmom preventivne kontrarevolucije?

Na neki način, Marcuse je danas relevantniji no ikad. Već je on vidio kako je primjerice seksualna desublimacija nova forma opresije. Njegova aktualnost je u svestranom proučavanju zatvaranja ljudskih mogućnosti u društvu koje za sebe tvrdi kako je slobodno.

Preko gastarbajtera do reafirmacije klase

Nameće se problem možemo li termin “narod” upotrebljavati marksistički. Ovdje još uvijek živimo u sjeni događaja razbijanja Jugoslavije i pravljenja nacija-država, što mislim da je po sebi najveći poraz ljevice. U okviru jedne nacije teško nam je uopće izaći iz politika identiteta u marksističku, a to znači i klasnu analizu ovdašnjih društava. Nikako da zaživi shvaćanje naroda kao bitno nejedinstvenog, klasno podijeljenog fenomena?

Čudi me da ljevica ovdje izbjegava komunistički govor. Jer on bi mogao prerezati nacionalne identifikacije, ukazati na solidarnost preko nacionalnih granica. Pa nije li to glavna mobilizacijska snaga protiv nacionalizma?!

Zato mislim kako ljevica u svom organiziranju u nas ne može početi od nacionalnog nivoa, jer je on najtvrđe “zauzet”. Moramo djelovati prvenstveno lokalno i internacionalno, regionalno…

I klasno! Upravo sam na jednoj konferenciji u Berlinu slušala vašeg teoretičara Borisa Budena kako prezentira vrlo zanimljiv projekt o gastarbajterima (istu prezentaciju, pod naslovom “Povratak je ideološka smicalica: remembering gastarbajters”, mogli smo čuti prošle subote i u Zagrebu, u okviru izložbe “Vama na usluzi – umjetnost i svijet rada” u Tehničkom muzeju). Jako mi se svidjelo kako je tu obrađen klasni moment, jedno klasno gibanje, kako se ono manifestira u stanju pojedinačnih radnika na različitim mjestima, što je to historijski značilo u okviru Jugoslavije itd. Nasuprot svim vrstama nacionalističkih ideja istražujemo uvjete rada ljudi, ono što je radnike potaknulo da reagiraju na određene načine. Nije li to vrlo inspirativno za način na koji bismo i danas trebali gledati na to što se događa? Taj pogled gastarbajtera “izvana” baca novo svjetlo na položaj jugoslavenskih radnika. I to jedno jarko svjetlo.

Mišljenje revolucije

Kada danas govorimo o (ne)aktualnosti revolucije, isprepliću se dva koncepta. Jedan je onaj poznat još od povijesne kritičke teorije, autora poput Horkheimera i Adorna, o epohalnom izostanku revolucije. Sve što možemo činiti je spremati poruke u boce i nadati se da će ih pronaći neka buduća pokoljenja. Ova filozofija bila je zastupljena i u nas prije kontrarevolucije. Drugi koncept govori kako je cijelo prošlo stoljeće bilo zrelo za revoluciju. Njezine mogućnosti su posvuda postojale, a ponegdje su i realizirane. Mi smo ovdje, kaže Buden, zaglavili između zaboravljene i nedogođene revolucije.

Bliže mi je ovo drugo gledanje. Valjda postoji i mogućnost dijalektičkog premošćivanja ove dvije pozicije. Nismo li svjedoci kontinuiteta buržoaske revolucije, koja se u sebi radikalizirala? Evo konkretnog primjera. Užasni američki političar Newt Gingrich proklamirao je u jednom svom govoru na smjeni tisućljeća “25 godina Reaganove revolucije”. On je bio sretan da može upotrijebiti jezik revolucije i takvi ga stalno upotrebljavaju. Problem je nastao kada je ljevica postala liberalna i izdala revoluciju. Svu društvenu energiju i nadu u revoluciju preuzela je desnica kao navodno revolucionarna snaga, razni otkačenjaci interneta iz Silikonske doline i sl.

I u nas se “revolucija” 1990-ih legitimirala izvanrednim stanjem, zovom povijesti.

To zazivanje izvanrednog stanja sa satom koji otkucava može se shvatiti u najmanju ruku dvoznačno.

U staroj razlici koju uvodi još Walter Benjamin u polemici s nacističkim filozofom Carlom Schmittom, između redovnog i pravog izvanrednog stanja. Ovdje nitko neće otvorenost spram pravog izvanrednog stanja. Sada nas muči problem institucionalizacije. Sindikati su sve slabiji, a i položaj radnika. No posvuda je prisutna svijest da nam trebaju prave lijeve parlamentarne stranke, koje će ponovno zagovarati socijalizam.

Mislim da je to potpuno oduševljavajuće. Na mnogim mjestima u Evropi osjeća se potreba za ujedinjenjem ljevice. Tražimo organizacijske oblike koji će biti više zadovoljavajući od postojećih. Fragmentacija je očito oblik našega poraza. Nije li to istina i onoga što se dogodilo u Jugoslaviji? Radnici su poraženi i razvlašteni. Možda je dobra vijest da je doba fragmentacije završilo.

Dakle opet je moguća revolucionarna realna politika? Još uvijek vladajući ovdašnji socijaldemokrati samo su vesternizirani, pro-EU uništavatelji lokalnih lijevih tradicija. Na vidiku nemamo snažnu lijevu alternativu tome. A geopolitičku inicijativu na Balkanu vodi Njemačka…

Mislim da bi bilo najbolje da sve te raznolike ljevičarske skupine diljem Evrope i SAD-a koje muče organizaciona pitanja i koje traže nove oblike partijskog organiziranja dožive sebe kao internacionaliste. Tako ćemo izbjeći nacionalističke politike ili svođenje na čisti parlamentarizam.

Socijalizam se ovdje već dogodio. I zloupotrijebljen je

U ovoj regiji kapital se formira u jugosferu, no politički aktivisti još zaziru od zajedničkog nastupanja, osim na konferencijama političkih i civilnih zaklada. A imamo šansu zazvati ne samo duhove Marxa, već i jugoslavenske radničke klase, čiji je projekt stvarno postojao?

Da. Socijalizam se ovdje već dogodio. I zloupotrijebljen je. Neki njeguju nostalgiju za njim. Ali zašto “zaboraviti” da su ljudi bili spremni boriti se i umrijeti za njega? Naslage antikomunizma, o kojima smo govorili, potisnule su snagu revolucionarnih masa koja je postojala. Sada nas uvjeravaju kako su to obični ljudi htjeli i kako su za to ratovali. No kao što se događao socijalizam, i sranja su se događala. Pa ipak, to ne znači da su bila nužna.