Loši vicevi, pivo i tamburaši

Glumačka družina Histrion svako ljeto izlazi s jednom do dvije nove predstave koje se na zagrebačkoj Opatovini igraju pod vedrim nebom i to je, načelno govoreći, za stvar pučkog kazališta hvalevrijedna činjenica. Već gotovo 40 godina Histrioni putuju i igraju svoje predstave po selima i gradovima i sam taj dugotrajni napor u tako krhkom poslu kao što je kazalište zaista nije mala stvar. Njihove slavne predstave, poput “Domagojade” koja je na sarajevskome MES-u 1976. pobrala sve nagrade, ili “Kavane Torzo” za koju je odličnu muziku napisao Arsen Dedić i u kojoj je nastupala prvorazredna ekipa glumaca, spadaju u vrhunce domaćega komičnog teatra uopće.

Upravo zbog takvih činjenica treba reći da ono što posljednjih godina nije dobro kod Histriona jest nivo humora koji se, nažalost, katastrofalno srozao. Takve su i ovoljetne izvedbe, premijerni “Gospon doktor Vinski Opatovinski” u režiji Dražena Ferenčine, te starije predstave “Škandal na vuglu Vlaške i Koturaške”, “Muke po Iveku” i druge. Jedan od razloga tome padu svakako leži u činjenici da više nema generacije sjajnih komičara na okupu, poput Žarka Potočnjaka, Mladena Crnobrnje Gumbeka, Josipa Bobija Marotija, Slavka Brankova, Branke Cvitković, Nine Erak i mnogih drugih. Značajniji je, međutim, problem da je i jedan tip pučkog humora i kabaretske igre prestao biti uzbudljiv; 21. je stoljeće, većina populacije zabavlja se na drugi način, a skečevi iz doba varijetea i Vikija Glovackoga više nisu u modi. Teoretičar kazališta Patris Pavis rekao bi da “u vremenu medija pučko kazalište i ne znači bog zna što”, odnosno kako bi se angažirano upitao Bertolt Breht: “Izgleda li puk još uvijek pučki?”

Teatarski gledano, strateška pogreška današnjih Histriona jest u tome što uporno insistiraju na smijehu iz naftalina i što recikliraju stare viceve: uvijek su to jedne te iste komedije zabuna, u kojima se neka zgodna cura iz naroda hoće udati za nekog od sijaset pohotnih udvarača ili je posrijedi bračni trokut u kojem hvata tko koga stigne ili pak neka sluškinja oko prsta mota napaljene muškarce. Prizemne aluzije na seks pršte na sve strane, pri čemu se vrijeđaju i žene i muškarci podjednako, a ima i dežurnih viceva na temu političke situacije ili onih o Hrvatima i Srbima, pa i Hrvatima kontra svih ostalih. Uz malo pridruženih tamburaša, zagorskih popevki i piva koje se služi u pauzi, svi bi nekako trebali biti zadovoljni…

Iz godine u godinu čini se kao da je ova družina odustala od inovacija, predstave se prave rutinski i na isti kalup, jer vesela publika dolazi na Opatovinu što god Histrioni pokazali. Ovaj retro-stil jamči Histrionima i publiku i punu blagajnu, ali je teško naći primjer kazališta kod kojeg postoji toliko oštra crta između simpatizera i onih kojima se takav tip predstava izrazito ne sviđa. Družina je na taj očiti rascjep odgovorila na krivi način: Opatovina je postala ljetna kazališna republika purgera i starih Zagrepčana, u koju će nove generacije sa svojim afinitetima teško ući. Paradoksalan dokaz je park ispred ulaza u ograđeni prostor gledališta, koji je u ljetnim noćima prepun mladih kojima ne pada na pamet da dođu na koju od histrionskih predstava. Na njih uglavnom dolaze Zagrepčani skromnije srednje klase i publika bez previše intelektualnih prohtjeva, koja želi malo sentimenta na temu kako je to bilo ili kako se govorilo nekad. Naravno, takva se pozicija može braniti specifičnim profilom teatra i pravom da se on održi, ali teško ćete drugdje naći kazalište koje se toliko pretvorilo u određeni kulturni geto tvrdokornim udaranjem po vazda iste tri žice. To i nije naročito konstruktivna pozicija, jer kada današnja generacija vremešnih Zagrepčana biološki ode sa scene, nije vjerojatno da će neka nova biti zainteresirana za sentiment iz vremena Augusta Šenoe; kakav uopće plan imaju Histrioni za sljedećih deset ili 20 godina?

Naravno, generator toga teatra i njegov osnivač je Zlatko Vitez, o kojem je već mnogo toga napisano; sijaset kritičkih primjedbi bilo je upućivano na njegovu adresu, da bi se u odgovorima uvijek držao iste mantre, na koju, doduše, ima puno pravo, no koja je njegovu kazalištu, u estetskom smislu, slabo pomogla – on naime ne taji da mu je krilatica “Dok je srca, bit će i Kroacije”. Tako izgleda i kulturna misija njegove kazališne družine, no tu je negdje i krajnji domet njegove teatarske estetike. Još 1975., kada je osnivao Histrione, njegov profesor i mentor Kosta Spaić natuknuo mu je da se “s crven-bijeli-plavi ne pravi teatar”, što se svih ovih godina dalo dobro vidjeti: histrionske predstave pretvorile su se u šarene domoljubne igrokaze, često aludirajući na “domaće dečke” i “dotepence” koji se u njihovom dvorištu ne snalaze, jer mu i ne pripadaju. Tako se, uz ostalo, u posljednjoj predstavi spominju slovenski jezik kao “loš kajkavski” i “region”, na vrlo ironičan način.

Vitez često naglašava kako su kritike njegovih predstava ideološke naravi, ali tu je igru ipak on započeo i osmislio: dobar razlog njegovom teatru je svojevrsna nacionalna misija, što Vitez i javno priznaje, ali to poslu kazališta samo smeta, a nimalo ne pridonosi. Iako za njegovanje političkih stavova s nacionalnim predznakom postoji puno mjesta, kazalište zasigurno nije ono najbolje. Ipak, htjeli mi to ili ne, teatar je politički duboko podijeljena institucija. Francuski sociolog Pjer Burdije o tome je rekao: “Kazalište dijeli ljude i samo je podijeljeno. Opreka između kazališta lijeve obale i kazališta desne obale estetska je i politička.”

Zaključno, Zlatko Vitez i Histrioni imaju pravo na svoju desnu obalu, koliko god ona ljudima s lijeve izgledala dalekom ili odbojnom. Ali ako je već takvom svjetonazoru na srcu (hrvatski) puk, onda mu – dobronamjerno rečeno – u najmanju ruku ne bi trebalo činiti medvjeđu uslugu, obasipajući ga već godinama uvredljivo lošim humorom.