Branko Vukšić: Čak je i časna sestra radikalnija od Laburista

S Brankom Vukšićem, trenutno suspendiranim članom Hrvatskih laburista, razgovarali smo netom po završenoj konferenciji za novinare koju je sazvao u prostorijama Sabora. U svom obraćanju novinarima Vukšić se javno usprotivio nepotizmu bivšeg predsjednika stranke Dragutina Lesara, upozorio je na nesnalaženje sadašnje vršiteljice dužnosti predsjednice stranke Nansi Tireli i dao generalni uvid u aktualnu stranačku orijentaciju koju je opisao sintagmama “salonsko ljevičarenje” i “konzervativni sindikalizam”.

Što bi to bilo salonsko ljevičarenje u slučaju Hrvatskih laburista?

Politika se otprije četiri godine, kad smo se osnovali, do danas jako promijenila. Promijenili su se odnosi u evropskoj ljevici. U međuvremenu su i socijaldemokrati priznali da su izdali svoja temeljna načela. Otpočetka smo naglašavali da ćemo se mi kao laburisti na sve legitimne načine boriti za sve ono što je u našem programu. To podrazumijeva i pozivanje ljudi na ulice, baš kao i organiziranje prosvjeda. Stalno sam govorio da ljudi od nas, dakle naši birači, ali i drugi, ne očekuju da samo mehanički dižemo ruke u Saboru i da pišemo amandmane na zakone koji ionako samo učvršćuju neoliberalni kapitalizam. Moramo konačno početi tumačiti ljudima da je ovo što je na djelu u Evropi, kao i u nas, pogubno za naše građane. Puno smo svojedobno raspravljali o tome kako se kao stranka odrediti oko ulaska Hrvatske u EU. Na kraju smo zaključili da to ipak podržimo, samo da bismo dobili šansu boriti se protiv svega onoga što nas je snašlo. Zato smo u Europskom parlamentu i ušli u lijevu grupaciju stranaka. Međutim, ubrzo smo uvidjeli da je ono što rade Syriza i druge stranke iz grupacije evropske ljevice nešto posve različito od onoga što smo mi radili. Stoga smo na te nove izazove i mi ovdje htjeli odgovoriti, htjeli smo ponuditi nešto novo, u čemu će nas ljudi podržati. No ako se odlučite samo za politiku dizanja ruku i lamentiranja u Saboru, i ako vam je jedini oblik protesta lupanje po bačvama, to nije dobro za stranku. Kad sam spomenuo da bi bilo dobro pozvati ljude na prosvjede, da se suprotstavimo monetizaciji duga autocesta putem koncesija, Dragutin Lesar mi je otpovrnuo: “A što ako padne krv?” Na to sam mu odgovorio da nećemo zvati ljude da se tuku, a za sve što se desi preuzet ćemo odgovornost. Čak i časna sestra Teresa Forcades, koja je nedavno gostovala u nas, ima radikalnije stavove o tome što treba raditi od samih Hrvatskih laburista.

“Ne treba nam ljevičarenje”

Je li bilo otpora u stranci kad ste se u Europarlamentu priključili Syrizi i drugima?

Jest, bilo je otpora. Svako malo bi se na sjednicama predsjedništva, gdje sjede i bivši hadezeovci ili haesesovci, moglo čuti: “Nama ne treba ljevičarenje, ono nam je naškodilo do te mjere da nam je pao rejting” itd. Dakle u samom vrhu stranke postoji jak otpor tome da Laburisti budu lijeva stranka.

Na što ste mislili kad ste govorili o konzervativnom sindikalizmu?

Normalno je da jedna radnička stranka, kakva bismo mi morali biti, bude povezana sa sindikatima. Međutim, rad naših sestrinskih laburističkih stranaka u svijetu i njihov način komunikacije toliko je napredovao da se ovo kako mi radimo doista doima konzervativnim. U stranci imamo, osim Lesara, puno drugih sindikalista koji su očekivali da će stranka djelovati kao svojevrsna politička avangarda koja bi trebala povesti i sindikate u zajedničku borbu. Prostora je u političkom polju dosta jer, kako smo rekli, socijaldemokracija je odustala od svog lijevog i radničkog programa i ona se de facto ne razlikuje od HDZ-a po većini pitanja, osim po nekim svjetonazorskim kao što su gay brakovi ili medicinski potpomognuta oplodnja. Čak se slažu i oko ovog nakaradnog izbornog zakona. Radi se dakle o dvije sestrinske stranke. Međutim, taj prostor mi kao stranka nismo iskoristili.

Čini se kao da vas posebno smeta djelovanje Nansi Tireli?

Ne, ne smeta me. Njoj sam čak pomogao da uđe u Sabor. Predložio sam da bude prva na listi u 8. izbornoj jedinici, to je prošlo i tako je gđa Tireli u Saboru. Osobno protiv nje nemam ništa. Ali ona nije sposobna voditi stranku. Uostalom, morao sam to reći, morao sam istupiti na ovakav način, jer radi se i o mojoj sudbini. Ona nije ništa drugo nego produžena ruka Drage Lesara i njenim se instaliranjem otpočelo s uništavanjem stranke. Čak ju je i Nikola Vuljanić u početku predložio za v.d., da bi samo koji mjesec iza toga mnogi uvidjeli da stvar ne stoji dobro, pa su prišli meni i predložili mi da nešto napravimo zajednički. Odgovorio sam da mi se čini da su kola krenula nizbrdo i da će se tu jako malo moći učiniti. Ipak sam pristao, ali nakon svega jasno je da dalje nema više smisla ići zajednički.

Točke razilaženja

Problem ste vidjeli i u nekim koalicijama?

Da, čitavo vrijeme u Slavoniji surađujemo s HDSSB-om, na što sam otpočetka upozoravao da tako nešto ne može ići. U ovom trenutku imam doista vrlo malo ili gotovo ništa zajedničko s Laburistima. Recimo, vrh bi da podrži naputke Svjetske banke o privatizacijama u Hrvatskoj, ja sam protiv, baš kao što sam protiv referenduma o ćirilici, protiv čega recimo nije vršiteljica dužnosti. Dalje, vrh bi da podrži Kolindu Grabar Kitarović kao predsjedničku kandidatkinju, iako smo se ranije opredijelili za Ivu Josipovića itd. Stoga ću najvjerojatnije osnovati novi parlamentarni klub, zatražit ću ispisnicu, ako me, dakako, prije toga ne izbace iz stranke.

Dakle, nema ni govora o tzv. vraćanju mandata stranci?

Ja sam osnivač stranke, osmislio sam njezin program, doveo ljude, osigurao prostor, smislio model financiranja, pa zbog svih tih razloga ne mislim da trebam vratiti mandat. Da u ovom trenutku mislim baciti koplje u trnje, onda bih mandat vratio. Ali mislim da još ima šanse da grupa ljudi, zastupnika, uvjeri birače da ovo što većina stranaka čini nije dobro. Inače, stalno sam govorio da bismo trebali okupiti mlađe ljude koji će predstavljati budućnost stranke. Dovodio sam ih u naše prostorije, no svaki onaj koji bi nakon susreta sa mnom otišao na razgovor Lesaru, okrenuo bi se i više se nikad ne bi vratio u stranku. Intelektualizam u našoj stranci nije bio na cijeni. Stalno sam zahtijevao da se odredimo oko glavnih tema, što smo, kuda trebamo ići i tko će što napraviti. Bilo je prigovora da soliram, no tome je bilo tako samo zato jer su drugi otišli na drugu stranu. Jednom smo prilikom razgovarali kako da se postavimo oko medicinski potpomognute oplodnje, pa su mnogi kolege rekli da će glasati za to, ali iz čistog oportunizma i da srcem nisu za to. Onda sam rekao da s lažima nećemo daleko stići, ali sam ujedno uvidio da sam u društvu ljudi desnog svjetonazora, što sa mnom nije imalo veze.