Pravila čopora

Bijeli bog, film Kornéla Mundruczóa

Zadnja tri filma Kornéla Mundruczóa, 39-godišnjeg mađarskog sineasta, igrala su u Cannesu. “Delta” iz 2008. i “Nježni sin: projekt Frankenstein” iz 2010. u glavnom programu, a ovogodišnji “Bijeli bog” u programu Izvjestan pogled, gdje je i trijumfirao. Uz to, njegovi su filmovi (dosad je snimio šest dugometražnih naslova) uvrštavani u programe raznih drugih uglednih međunarodnih festivala, pa ipak, Mundruczóovo ime baš i nije naročito poznato, a još manje prestižno među svjetskim filmofilima. Nikakvo čudo, jer ako mu je aktualni “Bijeli bog” najbolji film u opusu, kao što tvrdi niz kritičara i kao što sugerira prosječna ocjena na imdb-u, onda se može pretpostaviti kakvi su mu tek ostali radovi. No eto, čovjek ima stalan ulaz na najvažniji svjetski festival, a naš HAVC očekuje da padamo u delirij oduševljenja kad se, u najboljem slučaju, svake prestupne godine neki hrvatski film – u pravilu bolji od onoga što nudi Mundruczó, ali i brojni drugi autori koji lakše dolaze na važne i najvažnije festivale – uspije plasirati u sporedni program nekog većeg ili velikog festivala. Provincijalni kompleksi onih koji danas vode hrvatsku kinematografiju nisu tema ovog teksta, međutim nakon gledanja “Bijelog boga” nije bilo lako ne spomenuti ih. A kakav je film “Bijeli bog”, netom pristigao s Vukovarskog festivala na zagrebački kinoprogram?

Žanrovski opis pobjednika kanskog Izvjesnog pogleda kao spoja filma za djecu i mlade, obiteljske drame, triler-horora (sa SF natruhama) i društveno-kritičke političke alegorije ne zvuči loše. No u stvarnosti ta mješavina ne funkcionira zadovoljavajuće. Posegnuvši za brojnim raznovrsnim motivima vezanima uz žanrove kojima barata odnosno s kojima koketira, Mundruczó se dramaturški pogubio. Odnos 13-godišnje djevojčice i njezina psa, odnos djevojčice i njezina oca, odnos djevojčice i njezinih vršnjaka, djevojčičini prvi erotski interesi, njezina neprilagođenost sredini u kojoj živi, mržnja odraslih prema psima mješancima, patnje uličnih pasa i njihova međusobna solidarnost, put psećeg junaka od kućnog ljubimca preko odbačenog kućnog ljubimca do učesnika u borbi pasa i vođe osvetničke protuljudske pobune – da navedemo samo glavne točke vezane uz glavne likove djevojčice u pubertetu i psa mješanca – sve to Mundruczó tek površno dotiče, pa iako mu film traje gotovo puna dva sata, sadržajno ispada jako tanak. Oblikovno pak spaja dominantan realističko-naturalistički stil s obaveznom kamerom iz ruke i manjinske stilizacije u alegorijskoj službi, pri čemu u dominantnom stilskom izboru rijetko postiže sugestivnost (nije za to dovoljno puko lamatanje kamerom), a posebno je porazno da iako je odlično izabrao glavnu glumicu (mala Zsófia Psotta ima sitno tijelo i zanimljivo, privlačno i vrlo izražajno lice), nije s njom uspio kreirati više od dva ili tri upečatljiva kadra, da se o nekoj slojevitijoj karakterizaciji njezina lika i ne govori. Trilersko-hororski segmenti režirani su gotovo diletantski, a tek završni stilizirani, alegorijsko funkcionalni kadar-scena svjedoči o stanovitom redateljskom daru.

Naravno, politički alegorijski sloj koji kritički progovara o današnjoj (radikalno) nacionalističkoj mađarskoj i antiimigracijskoj (rasističkoj) evropskoj društvenoj zbilji znatno je pomogao međunarodnom plasmanu filma, ali ne i njegovoj kvaliteti. Svakako, intrigantna je ideja o osobitom psu kao predvodniku pseće pobune (što budi asocijacije na Spartaka i pobunjene legionare), odnosno tretman pasa kao kolektivnog (masovnog) protagonista, međutim izvedba zakazuje na svim razinama. “Bijeli bog” može zadovoljiti unutar žanrovskog okvira dječjeg filma, međutim on cilja daleko preko tih granica, a to je jalova rabota.