Neretljani protiv termoelektrane

Samim medijskim obodom Hrvatske kliznula je procedura osiguravanja uvjeta za gradnju termoelektrane na ugljen u Pločama, a što je prva neobična činjenica koja u toj i dalje aktualnoj priči upada u oko. Projekt je još 2010. godine zacrtao HEP, a u međuvremenu su ga nekako – no tko bi više znao kako – preuzeli izvjesni privatni poslovni krugovi, te se na njihovu elanu razvija od prošle jeseni. Ali i to se događa u razmjernoj sjeni, uzmemo li u obzir da je elektrana prvotno trebala raspolagati snagom od 1600 megawatta, dakle preko triput većom negoli je predviđeno za TE Plomin C. U međuvremenu je namjereni potencijal TE Ploče više nego prepolovljen, no projekt je zapeo na izmjenama prostornog plana koje su osujetili lokalni aktivisti i dio političara, uznemireni zbog niza ekoloških i ekonomskih dubioza u ovom slučaju. U izradi je i studija o utjecaju na okoliš, a dok čekamo ishod tih procesa, osvrnimo se na relevantne aspekte koji određuju čitav predmet. O njemu su dosad pisali tek lokalni portali i tiskana izdanja Europapress holdinga – “Slobodna Dalmacija” naime, dok je “Forbes” na istu temu proljetos održao neskriveno zagovarateljsku konferenciju.

Procijenjena vrijednost investicije jest oko milijardu i 200 milijuna eura, a nositelj projekta bilo bi novoosnovano poduzeće Luka Ploče energija d.o.o., čiji je vlasnik Luka Ploče d.d. Njezine pak dionice posjeduju uglavnom banke i mirovinski fondovi u vlasništvu banaka, uz državu s oko 20 posto udjela, koji Vlada inače kani ubrzo prodati, i neke manje suvlasnike. Povrh svega, Bosna i Hercegovina polaže pravo na vlasništvo nad naftnim terminalima u ime predratnih ulaganja kojima je njezina privreda za svoje potrebe i razvila tu luku, no imovinski postupak nije dovršen. Objavljeno je da bi investiciju u cijelosti pokrio privatni kapital, kao što je većinski privatno i vlasništvo nad Lukom Ploče. Nije otvoreno naznačeno čiji je i kakav poslovni interes posrijedi, mada je prema određenim indicijama moguće izvesti dosta zrele pretpostavke o tome. U središtu radnje ističe se figura Josipa Jurčevića, direktora novoosnovane tvrtke Luka Ploče energija, inače kriminalista i nekadašnjeg načelnika Personalnog odjela SOA-e u vrijeme dok je tu službu vodio Tomislav Karamarko. Ivanu Pavloviću, direktoru matične tvrtke Luka Ploče, uputili smo pitanje o rezonu i kriterijima takvog imenovanja, ali nismo dobili odgovor.

Pavlović, inače kadar HDZ-a, prema nekim je informacijama postavio Jurčevića na čelo poduzeća upravo zbog privatnog materijalnog interesa užeg vrha stranke. Spominju se u tom kontekstu i njezin čelnik Karamarko i bivši potpredsjednik Vlade, poduzetnik Domagoj Milošević. Još je čvršća veza između Josipa Jurčevića i glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića. Točnije, između njihovih supruga Marije Jurčević i Karmen Brkić, vlasnica malih obrta, koje su lani zabilježene u USKOK-ovoj istrazi moguće nezakonski kreditirane preprodaje zemljišta u Savskoj Opatovini u Zagrebu. Radilo se o 107 tisuća četvornih metara na jugozapadu grada. Njih dvije tada su ušle u projekt s poznatom bankarskom obitelji Šola, da bi njihova zajednička firma sa 20 tisuća kuna temeljnog kapitala pod sumnjivim okolnostima dobila zajam od Hypo banke u iznosu od oko 143 milijuna kuna.

Ali vratimo se na konkretni interes mogućih ulagača u TE Ploče. Prema nekoliko parametara, njima ovaj posao već po startnoj poziciji ide značajno u prilog. Mjere zaštite okoliša u Hrvatskoj, kad su posrijedi termoelektrane, unekoliko su niže zadane negoli je slučaj u boljestojećim zemljama EU-a. Ulazni troškovi tako su manji od onih u recimo Njemačkoj. Pojedine zemlje – primjerice Italija – prinuđene su neke termoelektrane na ugljen zatvarati prije isteka njihova predviđenog roka upotrebe, jer ih rastuće naknade za onečišćenje i ulaganja u obavezno skladištenje nastalog otpada čine odviše nerentabilnima. Emisije plinova nastalih izgaranjem goriva svrstavaju termoelektrane na ugljen među uvjerljivo najveće zagađivače atmosfere. Fine čestice s razornim utjecajem na okoliš i zdravlje ljudi u najvećem je dijelu nemoguće zaustaviti u filtrima, a naročito je to problem otkako je EU odredila postupno smanjenje emisije ugljičnog dioksida i veće zadržavanje ostalih čestica. Ipak, termoelektrane na ugljen i dalje se grade, iz više razloga. Svakako su posrijedi moćni, u pravilu golemi proizvođači struje i topline za domaćinstva i industriju. Negdje, kao u Njemačkoj, njihovom se gradnjom održavaju tisuće rudarskih radnih mjesta, uz prednost korištenja domaćeg energenta, za razliku od npr. plina koji je čišći i praktičniji, ali ga valja pristojno kupiti od Rusije. Drugdje se isplati uložiti maksimalna sredstva u najbolje ekološko-zaštitne mehanizme radi smanjenja negativnih efekata rada termoelektrane, zato jer drugog izbora nema.

Ostaje nam treći razvojni model, onaj koji svojom praksom zastupa i Hrvatska. Ovdje se ne mora ulagati maksimum novca za prihvatljiv ekološki standard; Pločani se nisu uspjeli izboriti ni za primjerenu metodu postojećeg prekrcaja ugljena u njihovoj luci. Tamo se između brodova i vlakova i dalje ugljen istresa i skladišti na otvorenom, drastično zagađujući gradsko i prigradsko područje. Nećemo stoga navoditi i silne tisuće tona predviđene emisije kancerogenih čestica u radu termoelektrane, kažimo tek da se radi o znanoj tužnoj stvarnosti malenih i ubogih, ma gdje da bili. S druge strane, termoelektrana bi enormno povećala lučki promet, upravo i samo na tom nesretnom ugljenu, bilo da bi stizao morskim putem ili željeznicom. Nemogućnost utjecaja na ekspanziju bosanskohercegovačke privrede, koja predstavlja jedinu realnu svrhu Luke Ploče, tako bi se nadomjestila intervencijom u vidu neočekivanog proždirača ugljena kao moguće robe u redovnom prometovanju. Vrijednost luke skočila bi višestruko, dioničari bi zaradili kao i ulagači, a svjetski energetski lobiji ionako sa svakom termoelektranom – naročito u nerazvijenim zemljama – osiguravaju novi izdašni plasman danas inače tako nepopularnog energenta.

Konačno, prema stanovitim naznakama, ulagači planiraju izvoz struje podmorskim kablom iz Ploča u Italiju, gdje se – baš na jugu, kod Brindisija – već neko vrijeme uvode bitno drukčija pravila u gospodarenju energijom i okolišem. Bolje rečeno, dominirajući dio EU-a odguruje prljaviju, jeftiniju industriju na periferiju kojoj i mi pripadamo, dok se nama takvi projekti podvaljuju s izlikom spašavanja domaće privrede, nasušno manjkave energijom i proizvodnjom. A zanemaruje se i očite fakte da bi čitav pogon elektrane bio uvezen te da bi se u cijelosti uvozio i energent, ugljen. Struja dobivena za domaće potrebe bila bi, po svemu sudeći, kupljena po višoj cijeni od one koju uvozimo i protiv koje rogoborimo, a i sam izvoz struje značio bi profit odliven na račune većinom stranih privatnika.

Planu se usprotivilo tek nekoliko nevladinih, građanskih udruga i inicijativa, uz nekolicinu lokalnih političara. Tu su primjerice Pravo na zdrav život, Spasimo dolinu Neretve, Srđ je naš, Zelena akcija, županijski vijećnici Ana Musa i Ivo Karamatić, kao i Božo Petrov, gradonačelnik Metkovića, te poneki drugi. Ima ih već mnogo takvih, ali ni približno dovoljno, jer su nasuprot njima kudikamo utjecajniji ekonomski i politički subjekti.

HNS i HDZ kao istomišljenici

Jedan od onih koji se aktivno protive gradnji termoelektrane na ugljen u Pločama je i županijski vijećnik Ivo Karamatić (SDP) koji se po tom pitanju već nekoliko puta očitovao u radu lokalnih vlasti i šire javnosti. U razgovoru s njim čuli smo da sadašnjim procesom izrade studije o utjecaju na okoliš, pobornici termoelektrane marketinški nastoje dokazati tobože idiličnu situaciju u tom kontekstu za čitavo područje koje može ekološki registrirati efekte rada termoelektrane, a to uključuje kraj od Pelješca, Korčule i Hvara do Makarske i Vrgorca te, naravno, dolinu Neretve s Pločama, Metkovićem i drugim mjestima, svakako i preko granice Hrvatska – BiH.

“Oni nama žele uvaliti bajku u rangu braće Grimm, ali nisu ni približno tako uvjerljivi”, riječi su Karamatića, “pa se zato i angažiralo više udruga s čitavog ovog područja na braniku kvalitetnog života za sve nas, a ne samo investitore koje zanima isključivo njihov privatni interes.” Po njegovu mišljenju, glavni je problem to što projekt podupiru neki utjecajni pojedinci u Vladi, prvenstveno ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. A što je s njegovim stranačkim kolegama, premijerom Zoranom Milanovićem, pitali smo Karamatića, koji nam je neslužbeno prenio da oni sami nisu toliko skloni ovoj termoelektrani. Ali očito je da nisu ni dovoljno neskloni.

Kao i u više sličnih primjera, HNS-ovi ministri protežiraju sumnjive projekte pod opravdanjem poticanja investicijske klime i otvaranja novih radnih mjesta te općeg progresa, dok se iza brda valja beskrupulozni eksploatatorski moloh. I dok Vrdoljak ili prije njega Radimir Čačić ne biraju kriterije za upis gospodarskog rasta, lokalni narod u svim od tih slučajeva želi da se i njega pita za mišljenje. Neretljani i okolni svijet tako žele budućnost bazirati na poljoprivredi i turizmu pa im se nečista industrija nikako ne uklapa u viziju – dosta im je što kubure s posljedicama dugotrajne prekomjerne upotrebe pesticida i umjetnih gnojiva. “Iza svega ovoga stoje ljudi koji očekuju promjenu vlasti i oslanjaju se na vrh HDZ-a, iako moram napomenuti da se u našem kraju HDZ izrazito podijelio oko termoelektrane”, nastavlja naš sugovornik. Ukratko, došlo je do razdora između kadra koji je u Pločama u novije doba zasjeo na vodeće pozicije i onih HDZ-ovaca koji su pozicijski te formacijski bliže lokalnoj zajednici, dakle stranačkim podružnicama u mjestima poput Rogotina, Komina itd. “Zato i vjerujem da će ovaj projekt”, zaključuje Karamatić, “na koncu ipak slomiti zube na jedinstvenom narodnom buntu.”