Prisavlje proglasilo mir
NP Sjeverni Velebit, HTV 1
Gotovo svaki pojedinačni kadar pete epizode putopisa o Sjevernom Velebitu predstavlja zasebno fotografsko umjetničko djelo. Televizija je, kao i film, u pretežitom dijelu slika, pa ako slika funkcionira savršeno, sve će drugo biti manje važno. Autor serije Miro Andrić i snimatelji (uz samog Andrića još trojica: Hrvoje Bobetić, Željko Černić i Denis Humić) očito su duboko impresionirani ljepotom Sjevernog Velebita, moćne planine koja je kao neki naš Olimp, pa im ništa nije bilo teško. Na Velebitu se nebo spaja sa zemljom, more s Likom, uzvišeno sa strašnim. Nacionalni park, na svojih 109 kvadratnih kilometara, jedan je od najljepših, najsurovijih i najpustijih dijelova ove zemlje. Krasno, Premužićeva staza i Zavižan veliki su turistički kapacitet, neiskorišten, dakako – to je u Hrvatskoj najčešće jedno te isto. Nakon ove epizode barem domaći turisti nemaju pravo ne pomisliti – vidi Sjeverni Velebit i umri…
Francuska – Srbija, HTV 2
Marko Šapit prvi je sportski komentator Prisavlja koji je shvatio da je rat sa Srbijom završen! Utakmicu Francuske i Srbije komentirao je korektno, objektivno, pošteno, sine ira et studio, da se poslužimo popularnim latinskim. Kao da igraju Bugarska i Litva. Ili Barcelona i Real. U jednom od košarkaških finala minulih desetljeća u kojem je Srbija – ravnopravno, na trenutke i nadmoćno – igrala s američkim Dream Teamom, Slavko Cvitković je umjesto komentara u eter pustio cijelu enciklopediju onomatopeje. Susret je popratio jaukanjem, cviljenjem, zavijanjem i urlikanjem. Bilo je to ružno za slušanje.
U sličnom se tonu izrazio i neuspješni trener hrvatske košarkaške reprezentacije Jasmin Repeša, koji je rekao da je Hrvatska eliminirana s prvenstva jer “imamo balkanski mentalitet”. Gdje li se rodio dotični Repeša? Na bečkom Ringu, londonskom Piccadillyju, pariškom Place de la Concorde? Ne, rodio se, da prostiš, u Čapljini. Otuda inače dolazi bistar svijet, no Repeša, za razliku od njih, očito ima problem s uočavanjem bjelodanog. Srbi su naime Balkanci pa nisu eliminirani, već su stigli do finala, kao i recimo Novak Đoković, koji je već dugo na vrhu (teniskog) svijeta. Što je jadni Balkan kriv?
Iz Repešine izjave cijedi se, psihoanalitički govoreći, “višak značenja”: nesposobni, nevrijedni, lijeni, neuspješni, uvijek traže neke kolektivističke izgovore kako bi sakrili pojedinačne manjkavosti. Balkanac, Srbin, Hrvat, Židov – krivac je uvijek netko drugi. Kada god čujete takvu izjavu, ne vjerujte – znajte da je riječ o frustraciji. Sposoban čovjek ne taži žrtvene jarce, Pedra ili Balkance, nego savladava prepreke i uspijeva. Eno mu susjeda Marina Čilića, ako ne vjeruje, neka pita njega.
Hrvatska – Malta, HTV 2
Nogomet je igra u kojoj dvije ekipe natjeruju loptu, uvijek pobjeđuje Njemačka, na HTV-u komentiraju predvidivi gosti, a Drago Ćosić servira uvijek nova iznenađenja – ovoga puta političku korektnost tamo gdje je nitko ne traži, u staroj, jadnoj operi koju očito nije slušao kao ni oni nesretnici s tribina. Naš antijunak osudio je iz čista mira skandiranje publike “U boj, u boj!” (što je dio opernog libreta), dok je stotinu puta prečuo povike “Za dom – spremni” i “Ubij, ubij Srbina”, što nije dio opere nego tragedije, pa nikom ništa. “Stalan dio folklora nogometnih navijača su povici u boj, u boj”, rekao je Drago pa dodao, “i mi smo ih dužni osuditi jer ne spadaju na nogometni stadion…” Možemo, u stilu Ćire Blaževića, reći: Drago Ćosić ima pet presudnih osobina sportskog komentatora, ali mu fali šesta. Ne zna, brate, posao.
Goran Vlaović i Oko Sokolovo Mateo Beusan postali su, inače, jednako nezaobilazan dio igre kao lopta, dres, stative ili mreža. Zakaj to, pokaj to? Ne mogu li se urednici sportskog programa sjetiti da nam, barem svake prijestupne godine, pozovu nekog drugog suca, nekog drugog komentatora, nekog tko ima nevinije ruke i zna sastaviti barem tri čiste? Ima tu još imena tušta i tma, umjesto ovih, kako bi rekao major iz “Casablance”, uobičajenih sumnjivaca. Hajmo, gospodo, malo mašte, sutra ćete se već morati tući na tržištu, gdje takve rutine vode samo u jednom smjeru – prema burzi rada.
Fokus
Odgledali smo i posljednji “Fokus” Danka Družijanića. Emisija nije postala kultna, ali se s vremenom ipak profilirala u sadržajan panel, jedan od rijetkih preostalih na HTV-u. Sve u svemu, hrvatska javna scena ide prema sve većoj lobotomizaciji – na kraju će preživjeti jedino politički bezbolni, bezubi, infotainment formati. Pitanje je dana kada će se u Hrvatskoj, u borbi za sve siromašnije tržište, netko dosjetiti fora jezivog Jerryja Springera. U zadnjem “Fokusu” Hrvoje Zgombić, Vlado Brkanić i Ratko Bošković rekli su svoje stručne sudove o novim mjerama ministra financija Borisa Lalovca, a iz svega rečenog shvatili smo da će sekundarni učinak ovih mjera biti važniji od primarnog (povećanja plaća srednjoj klasi). Korekcija poreza na dohodak natjerat će naime vazda tromu lokalnu samoupravu na traženje novih rješenja. Jer kasa će im se isprazniti, a kako će je napuniti, to će morati odgonetnuti. Dignu li prireze, gube političke poene, krenu li u racionalizacije, isto – a možda se netko sjeti i zarađivati? Dosta je bilo života na visokoj bozi.
Dnevnik
Globalni poredak kakav smo poznavali možemo, čini se, nazvati cvajgovskom frazom “die Welt von Gestern”, jučerašnji svijet… Sve se raspada. Velika Britanija na referendumu odlučuje hoće li postati Mala Britanija, Amerika je radi slabljenja Europe, Rusije, BRIC-a i Euroazije gurnula Ukrajinu u građanski rat i podjelu, hrvatski žurnalistički pešmergi golim joj perima krče put prema novoj dominaciji, a na zapadu kontinenta još jedan narod hoće na referendum za suverenost. To su, kako vidimo iz agencijske vijesti, Katalonci. Ova tema zaslužuje više studijskih emisija. Europa se naime vratila u razdoblje koje možemo nazvati po nekadašnjem nogometnom natjecanju – kup nacija. Škoti govore kao Slovenci, Zapad uvodi sankcije Rusiji (šesti put nakon Drugog svjetskog rata), a na svoj red za odcjepljenje čekaju i mnogi drugi. Ne miriše to na dobro, ljudi.