Halo ambasada, jesam li ratni zločinac?

Prošloga je tjedna Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije dostavljen spisak osoba optuženih ili osuđenih u odsutnosti za ratne zločine u Hrvatskoj. Na spisku je, kako je to potvrdio Bruno Vekarić, zamjenik tužitelja za ratne zločine i portparol Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu, oko 900 imena, za razliku od dvije tisuće, s koliko je dosad baratalo Državno odvjetništvo RH. Međutim, onima koji su sudjelovali u ratu u Hrvatskoj to nije donijelo nikakvo olakšanje. Spisak je službena tajna, a oni koji sumnjaju da bi se njihovo ime moglo naći na njemu, to mogu provjeriti isključivo osobno u ambasadi Hrvatske u Beogradu.

– Ni u jednom tužiteljstvu, bilo našem ili hrvatskom, ne možete provjeravati da li je netko pod istragom ili je optužen. Optužnica je javna stvar i zna se kako optužene osobe primaju optužnice – kaže Vekarić. Dodaje da je riječ o spisku od oko 900 osoba koje su ili osuđene u odsutnosti ili se protiv njih još vodi postupak, ali niti jedno tužiteljstvo evidenciju ne vodi po nacionalnoj pripadnosti osuđenih ili procesuiranih.

 12 odbačenih predmeta

Najnovija lista onih koji su se našli na udaru zakona zbog navodno počinjenih ratnih zločina u Hrvatskoj rezultat je rada hrvatskog Državnog odvjetništva, koje je proteklih godina smanjilo broj osoba protiv kojih je vođen ili se vodi postupak. To je prvi put da je ona dostavljena u Beograd.

Prema Vekarićevim riječima, po sporazumu o međusobnoj suradnji, optužene za ratne zločine koji se nalaze u Srbiji, a uglavnom su u međuvremenu postali srpski državljani, trebalo bi procesuirati pred srpskim pravosuđem.

– Regionalna suradnja i sporazum o ustupanju dokaza omogućili su da naša dva tužiteljstva rade praktično zajedno, jer imamo zajedničku banku podataka i radimo jedinstveno na određenim predmetima – kaže Vekarić i dodaje da to podrazumijeva da će u slučaju obostrane suglasnosti, ako postoje dokazi u Hrvatskoj da je netko počinio ratni zločin, ti dokazi biti ustupljeni Tužilaštvu za ratne zločine u Srbiji. Isto će se dogoditi i ako dokaze ima to Tužiteljstvo za nekoga tko je na hrvatskom teritoriju.

Konkretni podaci srpskog Tužiteljstva za ratne zločine kažu: trenutno je 45 predmeta “u opticaju” između srpskog i hrvatskog tužiteljstva, Srbija je ustupila dokaze za četiri predmeta, a od hrvatskog Državnog odvjetništva prihvatila 20 predmeta, od kojih se osam još razmatra, dok je 12 odbačenih.

Ostvarenje davne inicijative – da se ustupe spiskovi osumnjičenih ili procesuiranih za ratne zločine – nedavno je poduprla i direktorica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić. Ona misli da u objema zemljama postoji politička volja da se taj problem napokon riješi, ali kaže da ostaje problem u vezi presuda donesenih u odsutnosti i optužnica koje nisu javne.

– Sada ta dva tužiteljstva mogu da sjednu, preispitaju predmete i onda javno daju podatke koji su provjerljivi. Tamo gdje ima dokaza, ti predmeti mogu ostati, a tamo gdje su dokazi prikupljeni još 1991, 1992. i 1993. i ne mogu proći reviziju stručnjaka, trebalo bi da dođe do ozbiljne revizije koja će rezultirati smanjenjem broja od 900 predmeta – kaže Nataša Kandić.

Provjera spiska u ambasadi Hrvatske nije rješenje problema ni za izbjeglička udruženja Srba iz Hrvatske koji danas žive u Srbiji. Ljudi su i dalje uplašeni, kazao je ovih dana za Radio Slobodna Evropa Miodrag Linta, predsjednik Koalicije udruženja izbjeglica iz Hrvatske.

– To je navodno spisak optuženih i osuđenih, ali nismo sigurni jesu li u njega uključena i lica koja su u fazi istrage. Uputili smo dopis srpskom tužitelju za ratne zločine; tražimo da Tužiteljstvo i nadležne institucije Republike Srbije iniciraju dijalog s nadležnim institucijama Republike Hrvatske da se u razumnom roku pronađe mehanizam kojim bi se omogućilo sistematsko preispitivanje navedenih presuda koje su donijete nakon suđenja u odsustvu u Hrvatskoj – kaže Linta.

Može i bez spiskova

Isto misli i Savo Štrbac, predsjednik udruženja “Veritas” koje je na svojoj internetskoj stranici još prije nekoliko godina objavilo nekakav spisak navodno optuženih, u vrijeme kada se tvrdilo da je spisak dostavljen Ministarstvu obrane Srbije, koje je to demantiralo. On vodi i evidenciju hapšenja Srba iz Hrvatske po hrvatskim potjernicama. Tako navodi da je samo tokom 2007. godine uhapšeno ukupno 35 osoba srpske nacionalnosti, od čega 14 izvan Hrvatske: sedam u Srbiji, a sedam izvan država bivše SFRJ. “Veritas” je inače, kako se tvrdi, evidentirao najmanje 800 osoba na Interpolovim potjernicama izdanim na zahtjev Zagreba, od čega je širom svijeta uhapšeno najmanje 68 Srba ili pripadnika bivše JNA, a u Hrvatsku izručeno najmanje njih 17. I podaci o sudbini tih 17 koji su izručeni Hrvatskoj su zanimljivi: protiv petoro je postupak obustavljen ili su oslobođeni, četvorica su osuđeni, dok ostali čekaju na ponovljeno suđenje, nakon što su bili osuđeni u odsutnosti, pa zatražili novo suđenje.

Dakle, svi se slažu da dobra volja hrvatskog Državnog odvjetništva da spiskove dostavi u Beograd, gdje bi se zainteresirani mogli obratiti hrvatskim predstavništvima, nikako nije dovoljna. Naprotiv, bez obzira na smanjen broj onih koje zbog zločina “potražuju” hrvatske vlasti, i dalje nema ozbiljne volje da se pred sud dovedu oni koji su zaista okrvavili ruke u ratu u Hrvatskoj. Nadležni tvrde da češljaju spiskove, ali od samo 20 predmeta koji su prepušteni Beogradu, čak za 12 se našlo da nema dovoljno dokaza da bi se protiv optuženih vodio krivični postupak.

Rješenje bi ipak trebalo tražiti na drugoj strani, a ne u ovom spisku dostavljenom ambasadi Hrvatske u Beogradu. Valjalo bi to, kako su to predlagali Miodrag Linta i Nataša Kandić, dati u stručne ruke, u zajedničke radne skupine hrvatskih i srpskih tužitelja koji se bave problematikom ratnih zločina. Oni bi prošli sve slučajeve osumnjičenih ili optuženih i vidjeli da li u konkretnim slučajevima ima ili nema dovoljno dokaza. Tada nikakvi spiskovi u ambasadama ne bi bili potrebni i tu bi se jednostavno primjenjivala ona Vekarićeva rečenica s početka da je optužnica javna stvar i da se zna kako optužene osobe dobivaju optužnice. Ovako se agonija za nevino optužene nastavlja, a oni koji bi trebali biti procesuirani dobivaju dodatno vrijeme da žive slobodno, kao da u zločinima nisu sudjelovali.

Hapšenja povratnika

Za razliku od optužnica koje su javne, ali u kojima se ne ističe nacionalnost optuženog, istrage iz razumljivih razloga nisu javne niti se u nadležnim tužilaštvima može provjeravati da li je netko pod istragom ili nije. To znači da neke istrage mogu biti pokrenute naknadno. O tome svjedoče brojni primjeri Srba koji su se vratili i poslije nekog vremena bili uhapšeni jer je netko podnio prijavu, pa je pokrenuta istraga. Jedan od najsvježijih primjera je onaj Rade Miljevića, koji zbog tvrdnji da je iz ćelije zatvora u Glini izveo četvoricu ratnih zarobljenika i predao ih grupi za likvidaciju, već tri godine čeka u zatvoru, dok Vrhovni sud obara presude Županijskog suda u Sisku zbog propusta u suđenju.

N. J.